Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Lepa Janja, ribareva kći

Kad je lijepo vrijeme, onda je sve lijepo, pa i vrijeme. A lijepo je kad se sunce pojavi da topi snijeg. Lijepo vrijeme sa sobom vuče i lijepe stvari. Tako sam ja sjeo da okrpim čarape, pa se sjetim onomad…

Pričamo nešto Jelena i ja telekomunikativno pa me ona pita nekako stidljivo da nemam možda iglu i konac. Normalno da imam odnosno nemam ali ima stara majka u ladici. Kaže, crni konac i iglu, pa da joj ponesem, treba zašiti dugme na hlačama. A ona je volila slaninu, onako kad zasjedne pa red slanine, red mesa, sve sa kečapom (čudni su ukusi gospodski), pa razvuče osmijeh, mmmm, dobro je i nešto objašnjava punih usta i klima glavom. I, ovaj, to je bila digresija al’ nije, nego, otpalo to dugme pod nerazjašnjenim okolnostima, narušilo funkcionalnost hlača oliti pantalona a lijepo su joj stajale te hlače, pa da se to napravi kako treba… Dogovorimo se mi brzo (sve 5, večera za 5, preporuka za saradnju na pik.ba), ponijeću ja njoj iglu konac, još nešto, ništa više.
Dođem do nje, malo posjednemo, kako to već ide kod mladih, a onda se sjetim da imam iglu i konac u džepu. Izvadim ti ja, iglu i konac, reko’ gdje su hlače da to napravimo, tu su hlače, pitam da uvučem iglu u konac (ne može ko ne vidi a, recimo, moja majka ne vidi dobro pa njoj uvlačim iglu u konac), kaže može, uvučem iglu u konac, evo, tu su i dugme i hlače i konac i igla, dajem ja njoj iglu a ona mene gleda onako, samo što joj se trepavice ne razviju u dva tropska leptira i odlepršaju do lustera gdje bi se spržili, trepće, vidim ja neće valjati, sva je nešto topla i mila na nivou ciklus epskih ljubavnih pjesama Zeleta Lipovače u tri toma, lagana me panika hvata, kad progovori:
– A da li bi ti to meni znao zašiti?
Ugodno odahnem, pošto sam mislio da ću izdahnuti, znam, što ne znam (a znao bih i da ne znam), kad ona ne zna, mora neko znati.

I lijepo su joj baš stajale te hlače, posebno nakon što sam zašio to dugme. A u redu je, ne bih uložio protest ni da zapjeva sedela sam za mašinom, šila sam, iako bi to bila gnjustna laž. Bili smo studenti…