Android! Tapete! 1!

Bio sam zaostao a sad sam glup. Dogurao sam do „pametnog telefona“.

Kaže naš narod „možeš kako hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš“. Tako i bi. Voljena Nokia X6 je završila u ladici. Baterija je poprilično izgubila svoje akumulatorske sposobnosti i usljed toga je telefon sve manje bio operativan i šta da se radi… Inače, X6 koristi Symbian operativni sistem, znatno manje ‘grafičan’ od Androida ali zato „matematičan“ a X6 je mašinica koja se može podesiti da lijepo radi, sa adekvatnim softverskim rješenjima… Primjer je WhatsApp koji još uvijek ima podršku i munja je, ali džaba. Ostali izdali.

Inače, karticu mob. telefona sam dobio za rođendan prije nekih četiri-pet godina, nisam siguran; dobio sam tad i telefon ali sam ga ustupio starijem bratu pod prijetnjom da ću isti prodati na pik.ba. Prije toga nisam imao mobilni telefon niti sam naročito htio imati… Ipak, aktivirao sam karticu i koristio neke „starije porodične poklone“ (telefone) a posljednje dvije godine X6, isto naslijeđen. I danas telefon uglavnom ne nosim sa sobom jer ga ne volim kao ni mogućnost da budem dostupan. Naravno, tu je i zavjet Dobrici…

Bilo kako bilo, odnedavno sam vlasnik jednog Samsunga pod Androidom. Zapravo, i jesam i nisam vlasnik („I jesam i nisam milovan.“), drugar mi je ustupio telefon na korištenje ne mogavši više da gleda umirući X6 u mojim rukama. U prvi mah sam odbijao, ali prihvatih, shvativši mi je to sudbina. Telefon je blago havarisan i izgleda kao da je prošao i Norvešku i Švedsku ali je ispravan i radi, a nije ni loš: meni sasvim dosta. Snašao sam se oko osnovnih stvari, prebacio podatke sa njega i odradio „format c:“…

I kreće zabava. Instalirao tri aplikacije, ubacio ćirilicu, skontao kako se isključuje 16.366 stvari… i to je to što se tiče zabave. I da, Android me natjerao da se prošetam kroz svoje foto albume u potrazi za prikladnom pozadinom za ekran iliti tapetom. To mi je zanimljivo, jer za ove potrebe moram razmišljati vertikalno…

S tim u vezi, „poklon“ čitaocima i prolaznicima. Dok sam sebi našao neke lijepe slike planina i to držim na ekranu, dotle mi je ipak palo na pamet da bi neko, usljed svog ovog snijega, radije da gleda neko drugačije nebo. I zato prikladan proljetni motiv, CB varijanta za zaključan ekran i standardna za standard, ili obratno, kako se kome svidi.

    

(Kliknite za uvećan prikaz.)

Sličica je autorska, u pitanju je trešnja ispred moje kuće kojoj su, na žalost, dani odbrojani, ali ostaće… makar kao tapetica. Rezolucija je 1080 x 1920 što će biti dovoljno za većinu telefona i s vremena na vrijeme ću tako okačiti ponešto, kad naiđe. Nadam se da će se svidjeti nekome…

Samo dva prsta, gospodine Bobe!

Alan Ford ne bi bio to što jeste za nas, da u sebi ne sadrži još jedan, potpuno novi stepen subverzivnosti. Nešto što ja smatram za do sada skriveni, ne mnogo razmatrani aspekt stripa, koji je još više produbio vezu između bivših Jugoslovena i Grupe TNT: Alan Ford je u isto vreme i kritika komunizma! Ili, da budem precizniji, svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja.
To znači i bivše Jugoslavije, a i sadašnjih država. AF je univerzalna kritika lošeg društva, bez obzira na varijantu. Čitava njegova socijalna i satirična poetika se može sažeti u aforizmu koji bih nazvao „Alan Fordova moralna teorema“: „Svako telo uronjeno u vlast gubi od svog ubeđenja onoliko koliko je teška njime istisnuta korist.“

(Iz knjige Cvjećarnica u kući cveća, Lazar Džamić, Heliks Smederevo, 2012/14.)

Ja sam samo jedan (od mnogih/sa gitarom) za koga je Alan Ford mnogo više od stripa. Knjiga Lazara Džamića je „pomalo standardna“ priča o nama kroz priču o njima, mada se na momente pomalo zaboravi na njih, jer su i ONI – MI. Uzimajući to u obzir, odmah vrijedi napomenuti da je doza teorije „znam ja nas, jebo ti nas“ umjerena i ugodno upakovana. Napisana uobičajeno modernim stilom – knjiga je zapravo uobličen blog materijal – koji je kombinacija ličnog i naučnog, gdje lično opet nije naročito agresivno (možda malo pasivno-agresivno?) a naučno je prijatno gradirano i nadasve referentno, te sve zajedno čini jedno lagano objašnjenje zašto je sve tako kako jeste… ne samo što se tiče AF nego i mnogih drugih stvari u našoj realnosti, a opet je i – uvijek dragocjeno – podsjećanje na genijalno remek djelo našeg doba koje AF i jeste.

Eto vidite

Počesto u trenucima nedostatka riječi, umora ili opšte nevjerice koristim jednu jednostavnu rečenicu: „Eto vidiš.“

Ne znam koliko (i kako) to shvate ljudi oko mene, ali se nadam da će ovo što slijedi pomoći pri razjašnjavanju.

Naime, kao i većinu stvari koje koristim u te sitne svrhe, nisam to izmislio već preuzeo, i to iz jednog stripa:

Autor je Aleksandar Botić – Bota, a isti je u objavljen u banjalučkom magazinu za mlade Buka, nekad onomad.

Strip, iako veoma kratak, odlično prikazuje odnos Srba prema nauci i tehnologiji i opštem napretku.

… i to je kraj.

Strip ali ne i tiz

Post od bloga

Blog je blog a post je post. Post je kad postiš odnosno ne jedeš normalno, a ta se riječ može koristiti i za kojekakva druga suzdržavanja. To uglavnom nije dobro. Nego!

Blogova ima raznih, na raznim sistemima. Mojblog sistem na kojem je ovaj blog je stariji od same starosti. Ne znam kako sam uopšte došao na nj. Originalno, postojala je tema na jednom forumu gdje sam zapis(iv)ao neke svoje misli, a onda je ta tema otišla u penis zarad loše administracije foruma, te sam ja odlučio da se prebacim tamo gdje ću biti sam svoj administrator. Mislim da u tom trenutku prije sedam i po dugih, sedam i po teških godina, nije bio nikakav bosanski blog sistem. A i da jeste bio, teško da bih se tamo udomio, jer imam blagu fobiju od bosanskih „blogera“. Zapravo, imam fobiju od same riječi „bloger“, ali bosanski, prva mi je asocijacija neka „Duda mahaluša“, a ja iako mnogo volim Bosnu (zemlju, ne državu), imam solidan problem sa nekim stvarima tipa „čuj, bona“, Plavi orkestar, Audicija, babo-daidža-amidža, golf 1-2-7. Nego!

Pored mojbloga, tu su i sistemi blogspo(r)t, wordpress, blogoye, i tako dalje, i tako dalje. Oni su uglavnom napredniji od mojbloga, tehnološki, ovako-onako, imaju neke napredne mogućnosti, zajednice su veće, drugačije, i tako dalje, i tako dalje. Neki od tih sistema imaju mogućnost tzv. rebloga odnosno jednostavnog kopiranja tuđeg blog sadržaja na svoj blog. U tome se ističe blog sistem tumblr, gdje svi samo klikću na „reblog“. E, sad, iako je tumblr uglavnom značajan po ogromnoj količini slika obnaženih hipsterki, to ovdje nije tema. Nego!

Jedan od blogova koje redovno obilazim je upravo na servisu tumblr. Radi se o strip blogu „Hi, I’m Liz“. U pitanju je blog Liz Climo, djevojke/žene kojoj je osnovno zanimanje rad na razvoju likova i razradi scenarija za crtanu seriju The Simpsons. Liz u slobodno vrijeme crta kratke humoristične basna-stripove koje otprilike tri puta sedmično kači na blog. Strip po kojem je postala poznata, odnosno, koji joj je donio najviše „pratilaca“ je Rokenrol ježevi, koji sam i ja vidio negdje, da li na 9GAG ili slično, pa sam nakon toga ukucao adresu koja stoji pri dnu sličice i oduševio se zatečenim. Nego!

Mojblog nema reblog mogućnost, bar ne koliko ja znam, ali to me ne sprečava da ovdje okačim nešto sa bloga „Hi, I’m Liz“ u nadi da će se to nekome svidjeti i nasmijati ga. Ekskluzivno za čitaoce bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari, sa zvaničnim prevodom na srpski, nakon duge i mukotrpne selekcije zasnovane na proučavanju psiho-demografske tipologije šireg regiona, jedan pažljivo izabran strip Liz Climo…