Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

tinderI to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]

Nisu trbušnjaci sve što sija

Jesen, život u ravničarskom kraju, recesija, depresija… Da, pogodili ste, konačno rješenje ove asocijacije i masivna injekcija kulture u vaš kulturni život je novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna društveno angažovana kritički nastrojena socijalna poema jednog društveno angažovanog pjesnika iz Banjaluke. Riječ je, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru klada debelo naslonjenom na romantičarske tokove u srpskoj poeziji koji živo osjeća i opisuje bol koji teče kroz kardiovaskularni sistem čovječanstva. Vlajić crninu oslikava dosad nezamislivim nijansama crne a tugu uvijek piše velikim slovom T. On je pjesnik koji se prevashodno bavi analizom intrinzičke inspiracije u najtamnijim trenucima sumraka ljudskog uma, bacajući dodatno svjetlo na one najvidljivije dijelove problema koji najčešće ostanu neviđeni usljed principa „ne vidi se šuma od drveća“. Ne želeći da nameće rješenje, on daje odgovore u formi pitanja…

Za današnje izdanje emisije, urednik Dž. Hadžiselimović je odabrao poemu #101 od 647 iz ciklusa Silikoni milioni jebali te oni

Bogata (napisao B. Vlajić)
posvećena K. Pajčin, V. Hjuston, V. Červenko i mnogim drugim suvozačicama

Sirota, sirota…
Gdje nađe tog idiota,
Koji te je lišio života,
Sad si baš sirota… sirota.