Miroljub protiv Miroljuba

Pričamo nešto stara i ja, razvuklo se tematski poslije mog citata citiranja sa pijace recitovanja; sjedi čoek isti moj ujak samo duplo deblji te onako, više za sebe, kazuje:

„Umrla mi žena, mili pobro!
Crna zemljo, pritisni je dobro…“

(Naravno, interpretacija je slobodna, stare narodne.)

I otišlo je to u nekom generalnom smjeru, opštefilozofskom metafizičkom pa stara u jednom trenutku kaže:
– Pijaca, to je škola! A ne ovo što si ti išao!
– One debilane!
– Da, debilane!

Inače, u neposrednoj porodici nas je 75% prosvjetnih radnika.

Advertisements

Jesam li ili nisam… prao

Tako ti ja perem auto ispred kuće kad nailazi stara…
– Ti to pereš auto?
I tu stanem pa se zamislim, da li ja to perem auto ili to ja ne perem auto…

Naprijed 1948.

Stara otvara vrata sobe polako…
– Javili su da su upravo završili, sve je prošlo bez problema, probudio se, svjestan je.
Operacija na želucu.
– Hm, dobro.
U priručni internet pretraživač kucam adekvatne pojmove da vidim šta otprilike podrazumijeva nastavak priče. Aha, promjena načina ishrane, moguć gubitak težine, par kontrola… i to je to. Idemo dalje, samo naprijed… jer nema nazad.

Ćelo i ja istog dana pričamo sa dežurnim anesteziologom koji kaže da je stari pri buđenju nakon operacije bio malo dezorijentisan. Uspješno se suzdržavam da kažem da to nije ništa čudno. Kaže dežurni kako će nas pustiti u šok sobu malo kasnije, samo kratko, i da nas mora obući…
– Ako se moramo kamuflirati, ćelo, bolje da ti ideš sam. Ti imaš tu frizuru kao doktor.
Na šta se doktor sa približnom frizurom malo narogušio…

Dvokomponentno ljepilo: bez stranih pojmova

Pita mene stari mogu li ja odvesti (motornim vozilom) staru na pregled narednog dana. Mogu, naravno, i (za) manje bitne stvari, kamoli za pregled (u zdravstvenoj ustanovi). Odlično, kaže on, taman da može ići brati gljive. Radi se o čovjeku koji i nakon par godina branja gljiva – što je prirodna posljedica izmišljanja novih načina bježanja od odgovornih poslova – zna doći kući pa na internetu tražiti da li su jestive gljive koje je ubrao. Osjetio sam se blago prevarenim, iznenađenim i uvređenim.

Narednog dana, Zafira, stara i ja; to je ta ulica, nađoh iz prve – prva gradska zona.
– Na kojem je broju ta zdravstvena ustanova?
– Ne znam.
– Pa kako si krenula a ne znaš?
– Ma…
– Pa dobro, a kako se zove?
– Ne znam.
– Čekaj, krenula si u zdravstvenu ustanovu za koju ne znaš kako se zove?
– Ma kako ću ja to znati?! Danas treba svi da pričaju engleski pa da znaju to pročitati! Tri neke riječi ima… sve strani pojmovi.
– Pa dobro, kakve god da su tri riječi, možeš ih zapamiti, posebno kad ti treba…
– Ma…
– Nema veze, idemo polako niz ulicu, pa ćemo vidjeti već.
Kad smo došli do kraja (ulice), nema zdravstvene ustanove. Sjetim se da ta ulica ima još jedan krak, a onda je tamo – nema gdje drugdje biti, skrenem, polako… i eto nas. Vaistinu zdravstvena ustanova. Na njoj piše ime – slijedi besplatna reklama – „Preventiva medical“.
– Jesu to te tri strane riječi?
– Ma…

(Sadržaj ovog teksta je brutalno cenzurisan da ne bi isuviše ličio na jedan već postojeći.)

Odijelo čini čovjeka vs Svi smo mi goli ispod naše odjeće

Momci iz grupe ZZ Top davno su još rekli „svaka cura je luda za dobro obučenim momkom“… a obratno?

Kaže meni tako moja majka, joj, imam ti nešto ispričati. Onaj jedan pa njegova kćerka završila fakultet pravni i poslije dva mjeseca se zaposlila, prvo volontirala fol. Učlanila se u stranku socijalističku i progurali je. Saslušao, sekundu i 17 stotinki razmatram pa dušu olakšam kroz rečenicu dobro, izmislila si toplu vodu, kuda dalje? Ne da đavo mira pa nastavim, dajder mi ispričaj nešto zanimljivo.

A desilo se to onomad, da je moja majka meni ispričala nešto zanimljivo. Diskutujemo mi o važnosti pravilnog oblačenja odnosno greškama pri istom. Moguće da sam vam onomad i pričao o tome, a možda i nisam. Lično, oblačim se u skladu sa svjetonazorom usvojenim od članova grupe TNT iz stripa Alan Ford. Ipak, znam šta znači obući se dobro. Razlikujem i šta znači obući se skupo – a ne nužno dobro. Sve su to ljudske kategorije, klasifikacija, znak (ili težnja) pripadnosti kategoriji. Ponekad to čak može da pomogne socijalnoj grupi spomenutoj u jednom od prethodnih tekstova, ružnim ljudima

I tako, diskutujemo mi o toj temi ocjenjujući (sa) palčevima nagore ili palčevima nadole određene članove naše porodice, kad se prolomi taj iskreno briljantan momenat, sjajna munja na nebu tmurnih monologa moje majke. Onaj tvoj otac, kakav je ono odrpanac bio, na šta je on ličio kao momak, joj (a ja klada pao nedaleko od klade, mislim se). Što se on nije znao obući, nastavlja stara, neke je kapute nosio božesačuvaj, cipeletine. A baba bila gospođa, znala se obući, ona kad je iz Like došla u Gornje Ratkovo, bila je najveća gospođa, kožne cipele imala dok su oni hodali bez gaća (ali to je neka druga priča)… Još one brkove kad ti je ćaća imao… grozno. Jednom smo ti mi bili dogovorili sastanak, a on se bio tako ružno obukao pa kad sam ga vidjela iz daljine, napravim se da ga ne vidim i pobjegnem na drugu stranu, nisam mu se ni javila. Jedna lasta… proljeće… pomislio sam, al’ rekao nisam.

Tajna konstantnosti pite ili što sad ljubav ima s tim…

Mnog(aj)e vojske su prolazile ovuda, padale glave careva, smjenjivale se bijeda i još veća bijeda, al’ jedna stvar je stajala postojana, bez razloga, smisla i izgovora: kvalitet domaće pite u mojoj porodici (od izvora prema ušću sa majčine strane).

Sa babine babe na babu, sa babe na staru (majku), sa ognjišta na mladu (snaju), tradicija se prenosila i kvalitet. A nije da je babina baba znala nešto po kuhinji. Nije ni da je baba znala. A nije, vala, ni da stara (majka) zna. Štaviše, svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura i novi eksperiment. Provjeri da li je slano? Nije? Malo sam drugačije stavila nego prošli put, pa zato nije. A treba biti slano. Realno. Nego!

Da nema ćevapa i pomfrita, pita bi bila najbolje jelo ikad. Al’ eto. Nego, kad se kaže pita, ima raznih pita, a ima i terminoloških barijera. Ono, burek – pita. U Bosni je pita (sa ___), u Srbiji burek (sa ___). A i jedno i drugo, pita. A može biti motana ili slagana. A može biti slana ili slatka. A može biti od domaćih ili kupovnih jufki. A ja kad kažem pita, mislim na sirnicu, prevashodno, moja omiljena, kao Frodi buljavom onaj prsten maj prešs.

Baba je savršeno motala pitu, šta jes’ – jes’. Al’ je baba napustila Dolinu suza prije par godina, upokojila se i zaputila se ka Velikoj tepsiji na nebu, da odatle posmatra svijet. Na seoskom ognjištu rodne kuće ostao je ujak moj, pripadajuća mu porodica sa ženom odmilja zvanom snaja. I vraća se stara onomad sa sela pa onako, s neskrivenim ponosom: „Dobro je snaja naučila kuvat’ pitu.“ Nakon cirka oko 50 godina života, 25 godina braka, 5 godina bez babinog stručnog nadzora. Što b’ se reklo, polož’la je.

A moja stara (majka) je to davno položila. Da kvalitet pite nije konstantan kao što jeste, ko zna u kojem po redu nesretnom braku bih ja bio danas, mršav i indisponiran. Al’ eto. Međutim, i pored tog neospornog kvaliteta koji kvantitativno prevodim kao pite su uvijek od 3 do 5 na skali od 1 do 5, stara zna da iznenadi, u smislu, je li, kako da to kažem, da probije skalu… zgornje strane. (Blog trpi što papir ne može, da ja hvalim moju staru.)

Tako ti je neki dan stara, da dočeka omiljenu tetku i prihrani je, ukuvala pite dvije, sirnicu i krompirušu. I sad, krompir volim u svakom obliku sem u tom gdje je umotan u jufke pa sam krompirušu preskočio. Al’ sirnica. Što b’ Ćiro Blažević rek’o, SINEMOJ. Već nakon prvog zalogaja sam plakao znajući da je mršavost moja prošlost te da će me zaustaviti samo tupi zid tepsije. U ti boga, samo reče, pa nastavi da jede. Pita bila k’o zmaj zmajeva, vrh vrhova. Znači, Šako u Trokaderu je naspram ove pite bio kao Motajica naspram Kilimandžara. Veleodlična pita, i to sa kupovnim jufkama. Uskličnik! Iako je 100% domaća uvijek 100% bolja, nekad zbog nezgodne konstelacije vremena i prostora mora se pribjeći kupovnim jufkama. Tako je. Jeste. Al’ odlična pita, da naglasim, kulturno.

I tako, ne samo na blogu, pohvalim ja moju staru (majku), kako joj je odlična pita. Vjerovatno najbolja ikad u kategoriji „kupovne jufke“. Volim ja pohvaliti moju staru (majku), a posebno kad zasluži. A zasluži. A lijepo je dati kompliment, pa priložim isti.
– A, daj nam reci, u čemu je bila tajna? Da li je to zato što si ovu pitu pravila s ljubavlju?
– Ma kakva ljubav, to sam ja na brzinu smotala.

I, eto, drage moje, odgovora na pitanje iz naslova. Ljubav nema ništa s tim, dovoljne su samo brzina i kupovne jufke, a pri tom ne mislim samo na pitu.

Svako ima neku svrhu… makar da okači zavjesu.

A, nisam ti ja ispričala, šta ima novo…, kaže „s vrata“ stara (majka) a ja po njenoj faci već znam da je nešto toliko glupo da me je strah za moje IQ bodove da se ospu i po podu prospu. Jesi gledao ti onaj film sa Čkaljom, kad se rodi crno dijete? A ja svoj život proživio sretno, nisam gledao nijedan film sa Čkaljom (zato jesam sve sa Švarcnegerom), pa tako nisam ni taj sa crnim djetetom – odrično odgovorim na postavljeno pitanje. Slušaj ovo, nastavlja stara (majka) neometena. Otišli ti mi kod komšinice na kafu, sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… [U tom trenutku se prisjećam da je moj otac nekad bio muškarac, vozio auto, bicikl, igrao fudbal… nije išao kod komšinica na kafu.] I, pita nas komšinica jesmo li mi gledali onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete…
– MAMA, MOLIM TE, IZAĐI IZ SOBE. USPJEVAŠ DA, VJEROVATNO, GLUPU PRIČU LOŠE ISPRIČAŠ – moje riječi po isteku mentalne snage u tom trenutku.
– CURA OD MILENOG IMA DIJETE! ETO, TO JE! – viknu stara (majka) izlazeći, ne mogavši izdržati pritisak posjedovanja tog činjeničnog podatka.

Cura od Milenog ima dijete. A Mileni nema dijete. A ima curu. A cura nema muža. Logički problem, zar ne? Elem, Mileni je moj komšija, drugar i vršnjak, pažljiviji čitaoci bloga ga se sjećaju iz epizode Pornići. Nakon stare (cure) je, kao što je i logično, našao novu (curu), nedavno. A ona, eto, ima dijete. E, sad, kakve to veze ima sa bilo čim? Sa mnom svakako nema. Ni sa mojom majkom, ocOm, komšinicama, štokom. Stvar je interna, ko kako gleda na to. Realno, ne znam ni da li će Mileni ženiti (n)ovu (curu) – uspješno je izbjegao nasrtaje stare (cure) tog tipa, da li će on hraniti to dijete, itd. Ako njemu ne smeta, bujrum. Ovdje je zanimljiv koncept predstavljanja te činjenice javnosti…

Digresija generalizovanja u krupni plan: mi smo jako primitivno društvo, narod jadan, glup, kvaran i nazadan. (Između ostalog, zato je ovakva situacija „tema“.) Ta nazadnost se ogleda i u tome da još uvijek vjerujemo novinarima, što nam se isplaćuje na način da sve više novinara sjeda u fotelje. Ako nisi napisao na fejzbuku, k’o da nisi jeb’o, odnosno, ako nije bilo u medijima, kao da se nije desilo. (A mnogo toga ne završi u medijima.) Elem, sa te strane, razvijeno smo društvo, upućeni u mnoge aktuelne tehnike iz tog područja. Jedna veoma aktuelna tehnika je i tzv. spinovanje, odnosno, manipulacija (javnim) mišljenjem uz pomoć izvrtanja činjeničnog stanja. Najlakše je objasniti na primjeru: vijest je da je u Srbiji siromaštvo toliko da narod nema novca za hranu > a onda se pojavi neko iz Borisovog tima pa spinuje: „Zato smo svi tako fit i nećemo kao (prokleta je) Amerika imati problem sa debljinom!“ E, sad, što bih ja otkinuo ruke svakom ko kaže fit, to je druga stvar, jer volim srpski jezik, nego, valjda je jasno šta je spin, ta riječ koja nije iz srpskog jezika. Doduše, nije spin nikakvo svjetsko čudo osmo. Postoji to u našem narodu odavno. Kao što je oduvijek postojala kriza pa se recentno preimenovala u recesiju, tako se i spin zvao skraćeno eSPe, ali ne kao eSPe-i-n nego kao skraćeno od seoska politika. I nešto kontam, kako je komšinica simpatičan spin smislila da predstavi komšijama trenutnu situaciju, čuj, „onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete“… realno, to je antologija (a ne mislim na Kerber kompilaciju). I to je još mnogo kulturniji spin od seoske politike ovih prokletih političara, štaviše, jako kvalitetan spin samo što ja nisam ciljna grupa za isti. Ali ima ko jeste…

Veče istog dana, stara uzima telefon i okreće broj koji se sastoji od mnogo brojeva – zove jednu od tetaka u inostranstvu koje to nekad nije bilo. Iz prvih detalja razgovora je lako zaključiti da je to ona sa pozivnim brojem +385… Slušaj, ćedo, šta ti ima kod nas… E, da, jesi ti gledala onaj film od Branka Ćopića, kad se rodi crno dijete… joj, Branka Ćopića… Čkalje! Joj, jesam i ja poludila. E, to ti ima kod nas… Zovnula nas komšinica na kafu, mi sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… nasula pa kaže: „Ja sam opet postala baba!“ Otkud sad to, kad niko nije bio trudan, gledamo se mi… „Eto, tako. Cura od mog sina ima dijete.“ Beba, 16 mjeseci… Da, ti moja… ne, nije njegovo, mada, on je sa onom prošlom bio raskidao, a dijete ima 16 mjeseci… tako da… ja mislim da je to… a i Nenad pretpostavlja, pričala sam sa njim o tome, jedino sa njim mogu normalno da razgovaram…

I tu dolazimo do ključnog momenta: JEDINO SA NENADOM MOŽE NORMALNO DA RAZGOVARA?! U redu, normalno je što ne može sa starim normalno da razgovara, budući da stari ne može ni sam sa sobom da normalno razgovara, ali, ja sam valjao i bio prvi izbor kad je trebalo skidati zavjese, prati zavjese, objesiti ih na štrik da se suše, prati prozore, okačiti nazad zavjese… a ona jedino može normalno da razgovara sa mojim bratom, fantomom iz potkrovlja, prosvjetnim radnikom (pežorativ, prim. autora). A ja kao ono srednje, zapostavljeno dijete, ni tamo ni ovamo… iako nas ima dvojica. I u kategoriji od dvojice sam uspio da ne budem ni prvi ni drugi. Nije da sam se rastužio kao slika tužne mačke sa interneta, nego, eto… krivo mi.

A Mileni je dosad bio odličan ujak i stric, vjerovatno će tim stilom nastaviti i ako postane otac, pri tom bez hrpe onih nezgodnih i nezahvalnih radnji koje obično prethode (mislim na seks). A dijete nije crno. Valjda. Figurativno govoreći, dijete nikad nije crno. Sem nekad.