CP6NJA DO TPAMP TAYEPA!

Tišina! Sad malo on! A sljedeći neka se spremi Švarceneger.

Ameriku znate, garant. Slušali Miroslava Ilića ili The Doors, čuli ste. Amerika, tuga velika. I kod njih tamo politika, korupcija, sranje, izbori. U sukobu dva najnepopularnija predsjednička kandidata od-iha-haj, pobijedi naš! Srbin, pravi. Vraća Kosovo, mota sarmu, odmotava zamotane kurve, druži se sa Putinom… supe, salate, pudinga, cigara – debelih, tankih, voća, povrća, svega!

Samo što se ne slažu svi, ne znaju da treba da se raduju. Protestuju ljudi, potpisuju internet peticije, pale kioKSe… sve gore od goreg. Eno, Lejdi DraGAGAna plače na ulici. Inače je neobično cijenim jer je moderni arhetip pop zvijezde – apsolutno amorfna; izuzetno jebozovna kad stavi kovrdžavu periku; prethodne dvije stavke ne treba pomiješati sa činjenicom da joj je muzika totalno smeće… Ali, šta plačeš, pičko?

Elem, ko gubi ima pravo da se ljuti. Evo npr. ja sam ljut već godinama, ne znam više da li je to okolnost ili karakter, ali ono što je simptomatično u ovoj prilici jeste što pristalice demokratskog kandidata protestuju protiv demokratije. Znači, demokratija je ekskluzivitet demokrata, a ne demosa. Što smo učili, prekrižUJ, stvari se u hodu mijenjaju… to je to informatičko doba, fejzbuk, da se ne ponavljam…

Realno, žalosno je da se u tolikoj zemlji spisak lica i naličja predsjedničkih kandidata ne može proširiti na prste dvije ruke, nije bilo dosta saksofoniste kitogurača pa mu sad ‘oće i žena da se natakari, ali, biće da je to princip „REKO MILE“, nisam ja. I zato, napušite se vi kurca, demokrati, sad malo naš: njemu da bude bolje, a nama isto.

To je! Razlog propasti blogova!

Mi zarez blogeri smo ugrožena vrsta. Nekad je internet bio za izabrane, a danas je za sve – čak i za ljude koji ne znaju čitati. I šta mi onda da pišemo koji k.

Pored svih vrsta ataka na prirodno stanište nas zarez blogera, mislim da sam pronašao onaj udar koji će biti fatalan: internet stranica ispovesti tačka kom.

To je. Nema šta. Tzv. fatality potez blogovima. Ultimativan manifest anonimne lažne nesigurnosti u samozaljubljenost.

Zato sam i ja prestao pisati na blogu. Ma koga to još briga. Samo ispovesti tačka kom. Napisao sam dvije ispovesti tačka kom:

1. Не пијем ракију, не једем сланину, знам како се користи кондом, немам окачен крст на ретровизору… а на попису становништва сам се изјаснио као Србин.

2. Ја сам потпуно нормалан.

Ako ih neko uoči na stranici ispovesti tačka kom da zna da to vjerovatno nisam ja već da me neko kopirao blatantno što je frapantno.

Bogdan Zec I – Istorija kolizije

Gimnazija, mučan i težak period u mom životu. Bio sam mlad, nosio dugu kosu, pio alkohol, slušao Block Out, nisam trenirao tegove. Tko zna šta bi bilo sa mnom da nije postojao taj jedan čovjek koji mi je pomalo pio krv i tako činio da u meni ne zamre ona osnovna pokretačka snaga svakog Srbina (ili pripadnika druge nacije koji se osjeća Srbinom) – INAT. Taj čovjek je bio Bogdan Zec.

Bogdan Zec, profesor matematike u banjalučkoj gimnaziji, dosad se i zlatnim i rimskim i sitnim i svakakvim slovima upisao u sve anale, antologije, spomenare, đačke sastanke i rastanke. Njegov opušten pristup materiji, hod (i sako) u stilu Džejmsa Brauna, crveni obrazi i izjave nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Obzirom da su gimnazijalci obično (bili) napredna i pametna djeca – makar naspram onih koji idu u druge škole – neke od njegovih legendarnih izjava su (još onomad) su završile na (tad modernom) internetu, pa slučajnom prolazniku ostavljam prostor za potragu za istim. Ipak, neke od tih izjava su dosad bile eksluzivno ne-internetske… dosad. Od njih vjerovatno najjača, a i najbolja ilustracija Bogdana Zeca, desila se u mom razredu…

Neko je silom prilika izveden pred tablu, da radi zadatak, što je i činio, veoma neuspješno. Bogdan Zec se bez riječi, mijenjajući nijanse crvenila na licu, neko vrijeme kretao sa jedne kontrolne tačke na drugu (krajevi prolaza između redova klupa), da bi, nakon konačnog zapetljavanja ispred-tabličnog osuđenika u trice i kučine, grunuo onako iskreno, altruistički, iz ljubavi prema majci Matematici (koja nije priča babe Joke i babe Stoje) koju je dotični (m)učenik na tabli (m)učio:
„PA NEMOJ ME, BOLAN, UNIŠTAVAT’! CRKNUĆU K’O(JI) ZMIJA!“

Da. Tačno je tako rekao. Šta drugo, sem nevjerice. Znam. Profesor matematike u gimnaziji. Banjalučkoj.

Elem, nije da Bogdan Zec nije bio zmija. Obarao me je na popravni tri godine zaredom, sa željom da me izmjesti iz matematičkog odjeljenja, gdje sam se, jasno je, greškom upisao. Tragičnom, naglašavam, greškom, ostajao sam u tom matematičkom odjeljenju, umjesto da se prebacim u susjedno jezičko gdje je odnos ženskih naspram muških bio 29:3. Ipak, u svemu tome, otpor prema Bogdanu Zecu mi je bio rijetka motivacija, a i nije da je on bio iskreno pod’l. Iako je, vjerujem, imao početni stav kako sam ja jedan gadan čupavi zlikavac, brkati cvijet zla iz zadnje klupe, vremenom je shvatio da sam neko ko je tu sasvim slučajno, gledam svoja posla, ne smetam nikome, i zašto me onda čačkati… Doduše, naučio je to na teži način.

Bogdan Zec je pribor za geometriju zvao „sprave“. To mi se bilo tako usadilo u glavu da sam skoro bio zaboravio da je to pribor. Elem, „sprave“ su bile jako bitne, njemu, a ja sam ih ponekad znao zaboraviti, što bi bilo propraćeno adekvatnim reperkusijama, koje sam ćutke trpio. Ipak, nije mi bilo svejedno, jer bih uvijek bio spomenut kad nemam sprave, a nikad nagrađen kad imam iste. Zato sam se jednom prilikom poslužio lukavstvom: kako sam sjedio u zadnjoj klupi, debelim slovima sam na zidu otprilike iznad svoje glave napisao „DANAS IMAM SPRAVE“, što je bilo vidljivo i iz američkog špijunskog satelita, a kamoli sa katedre. Napisao i čekam. Ulazi. Kao rafalom, pogledom strijelja razred, dok ne dođe do mene. Ustuknu, trznu se. Zacrveni se od bijesa. [A ja se smijuljim.] Sjede za katedru, upisa čas. Ustaje. Zadaje zadatak. Dolazi do mene.
– Vlajiću, šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Profesore, nisam ja… [Smijuljim se.]
– Tišina! Ustani! [Ustao.] Šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Nisam… [Smijuljim se.]
– Tišina! Sjedi dole! [Sjeo.] Nemoj više da šaraš po zidu!
– Prof… [Smijuljim se.]
– Tišina!
I tu je bila suština, kad god me je pokušao napasti, tako se završavalo, ja bih se smijuljio a on se crvenio. Stoga je i prestao da me napada. Ipak, ta simpatična teza-kontrateza me je povremeno budila iz dubokog sna u kojem sam se nalazio tokom gimnazije, tako da, njojzi hvala. A Bogdan Zec je, kao što rekoh, kasnije shvatio da sam ja sasvim korektan mladić, tako da je njegov ton bivao sve topliji i topliji – u politički korektnom smislu – ili se to meni tako činilo – iako su njegove ocjene konstantno bile iste – negativne.

Ipak, što je vrijeme odmicalo, tako sam i ja kontao, pronicao, te Bogdana Zeca shvatio i klasifikovao. Njegov neklasična terminologija (babe Joka i Stoja, zmije, jazavci…), povremena smušenost, mogućnost iskrenog iznenađenja i druge već pomenute osobine su za mene bili osnov za građenje lika na nivou Ćopićevog junaka, gdje sam ja tog lika vidio u njegovoj praformi: Bogdana Zeca sam vidio kako kao bosonogi dječak trči po livadi u Bosanskom Petrovcu, onaj dječak malo drugačiji od drugih, pametniji i glasniji, ali povremeno neshvaćen. Ali, iskren i nepatvoren, radoznao. Tako posmatrajući, bilo mi je lakše, trpiti i njega i majku Matematiku i ostale budalaštine u gimnaziji. I zato mi je i dan-danas drago kad ga vidim, štaviše, jedan je od rijetkih profesora koje pozdravljam. Ovi ostali (čast izuzecima, kao i uvijek) su bili i ostali bezvrijedne drkadžije.

Vezano: Bogdan Zec II – Rukoveti