Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXX

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma, planetarno popularan serijal naučno-poučnih tekstova baziran na istinitim događajima je, između ostalog, poznat po specifičnom žargonu koji na liberalan način uključuje i termine koji su poznati kao vulgarizmi te su u prethodnom periodu upućene neke kritike na taj račun. Ipak, mora se shvatiti da forma služi suštini te da je upotreba vulgarizama nadasve primjerena prevashodno jer je adekvatno primijenjena. Na sljedećim primjerima ćemo pokazati gradaciju oštrine izražavanja zarad literarne dramatizacije…

1) „Jebao te hljeb.“ [koristi se u terminu za čaj odnosno oko 17:00]
2) „Jeb’o te kru’!“ [formalna konverzacija, pisana i govorna]

Postoji još jedan stepen gradacije koji je rezervisan za posebne slučajeve, a on glasi:
3) „Jebem ti kru’ krvavi!“ [stanje je kritično]

Ova kratka lingvistička vježba je uvod u predavanje jer je upravo jedan skoriji slučaj trećeg stepena (gradacije) današnja tema… Naime, iako je teretana Sokolskog doma drevan, širom otvorenih vrata za sve, topli hram zdravlja, sporta i hrišćanstva, redovno dizanje tegova i molitva ipak ne mogu jednako pomoći svim članovima. Tako neki imaju manjih zdravstvenih problema pa povremeno moraju na dvije-tri sedmice navratiti u određenu ustanovu „preko Vrbasa“, nekima se javi eksplozivni sindrom iritabilnog crijeva u toku vršenja seksualnih radnji što se loše odrazi na zidove sobe iznajmljene za „dnevni odmor“, a neki pak imaju slabu bešiku pa im nepravedni „čuvari reda i zakona“ pišu kazne za uriniranje na javnom mjestu… Ipak, do prave istine je teško doći, a kako zli jezici nikad ne miruju, tako se svašta pročuje. Srpski ratnik Veljko je bio posebno zabrinut za jednog mladog člana sa slabom bešikom („Sa tim dječakom se mora ozbiljno popričati!“), a kako je S.R. Veljko jedan nadasve ozbiljan i uvažen član teretane Sokolskog doma, čim prije je postupljeno po njegovom naputku…
– Je li, ____ [cenzura usljed neometanja istrage, prim. aut.], šta ono čujem, da si bio drkao na bazenu pa su te izbacili?
– NISAM! Ćuti! Ko ti je rekao?! Nisam!
– Kako nisi, meni su rekli…
– Nisam, lažu!
– Ma, slušaj, možeš meni reći…
– Nisam… hehehe… Samo sam ga malo nategao… hehehe…
– Ma, to je sasvim normalno! Ko ga neće drkati, kad vidi one guzice! Čim dođem na bazen meni se digne kurac, a onda šta ću, drkam ga i ja… samo mene nisu uhvatili, to moraš paziti!

Nakon takvog uspješno obavljenog razgovora sa mladim članom sa uputama za dalje liječenje, gdje mu je još objašnjeno da njegovo medicinsko stanje nije ništa čega se treba sramiti, mnogi sa sličnim problemom su bili ohrabreni da se više ne stide i podijele svoj problem u krugu sokolskog bratstva, tako da je to par dana bila veoma aktuelna tema i ispostavilo se da je broj članova sa slabom bešikom znatno veći nego što se to prvobitno procjenjivalo. Usljed toga, mlađi članovi pitali starije i iskusnije, da li je ta pojava vezana za moderan brzi način života ili je tako bilo i ranije…
– Je li, Ljubo, jesi li čuo da su ____ [cenzura iz medicinskih razloga, prim. aut.] uhvatili da drka na bazenu?
– Kako, kako, baćo moj?!
– Ma, uhvatili ga da drka na bazenu pa ga izbacili! Stajao iza borića i drkao i naiđe čuvar…
– Ma, nije valjda!
– A tako kažu…
– Ma, čekaj, baćo moj, možda je momka nešto zasvrbilo, pa se češao?
– BAĆO MOJ, u pravu si potpuno, to će mu biti odličan ISKAZ…

Kao i uvijek, ovo predavanje Seksualnog vaspitanja je obradilo sve aspekte navedenog problema, ali nije zgoreg navesti navesti distinkciju za nedovoljno upućene čitaoce: NE POMIJEŠATI ovo medicinsko stanje sa rukobludom (koji je obrađen u XIX nastavku Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma), a iako je prethodno već dosta toga rečeno na tu temu vrijedi napomenuti da u slučaju učestalih napada demona (ruko)bluda treba izvršiti adekvatnu pripremu terena za odbranu – postaviti brojanicu ispod jastuka, te prilikom napada demona (u toku odmora i sna) dohvatiti tu brojanicu, dirati one bobe na njoj i misliti na nešto lijepo, npr. ono kad je Srbija pobijedila Njemačku (u fudbalu, a i u ratu)…

Javno raspeće Karleušine pizde, posljednjeg utočišta čistog uma

Ulazi Duško Tošić u kafanu: „Daj meni vinjak, a gospođa će JNA čaj sa bromom.“

Životi bogatih i slavnih su unekoliko teži od života običnih smrtnika: njihova potjera za bogatstvom i slavom dodatno otežava bazične životne probleme. Zna se, muškarcima su problem žene, a ženama njihove osnovne potrebe: dovoljno kurca, dovoljno keša i dovoljno floskula. Upravo u tom grmu leži zec dojebnik priče koja ovih dana puni stupce žute štampe, Karleušin ljubavni trougao sa jednim tupim uglom.

Koliko god stvari djelovale jednostavne, i jesu i nisu. Ne radi se tu o babi Joki i babi Stoji, Karleuša je diva treša, sado mazo heroj ove opanak nacije, kraljica post turbo folk terora. Upravo kao jedna slična vještačka tvorevina sa mnoštvom silikonskih sklopova, mreža Skajnet u filmskom serijalu Terminator, Karleuša je u jednom trenutku postala samosvjesna svog treša, pa je isti pojačala za 113%. Tako je Karleuša istovremeno postala i parodija na Karleušu kao i Karleušin najveći kritičar. Na kraju, Karleuša je i dalje Karleuša, mitsko biće na tragu Kentaura ali sa nekim fusnotama.

O čemu se tu radi? Za razliku od npr. od njene ljute rivalke srbske maike Cece, kompletnog retarda čiji misaoni aparat ima dva područja rada („helanke ili ne“ i „stvari koje izlaze iz rerne“), Karleuša ima svoje mišljenje o stvarima. To mišljenje je – nekad siv, nekad žut, nekad glup – ali je svakako mišljenje, izraženo i emitovano. Nešto se dešava, ona daje neki šlagvort. Karleuša je prozor u svijet (mišljenja) svojim obožavaocima koji uglavnom ne gledaju kroz prozor. Naravno, nju će teško shvatiti ozbiljno bilo ko ozbiljan, ali, pomenuti je svakako hiljadama kilometara daleko od brdovitog Balkana na kojem su… Karleušini obožavaoci. Karleuša je toj grupaciji ljudi istovremeno Lejdi Gaga, Kim Kardašijan, Sveta Petka, Irinej A8, Miroslav Lazanski, Noam Čomski, Bob Marli, Mladen Krstajić odnosno surogat fragmenata svih tih likova koje ona kupi kotrljajući se u kontra smjeru na pravcu sistema. Jer, da se mi razumijemo, Karleuša je i dalje sistem. Onaj veliki, zli, zaglupljujući jebem ti sistem.

Gdje ima dima, bilo je i jebanja

Istorijat porno skandala na domaćoj estradi, na žalost, nije naročito bogat, te je potpuno pogrešno shvaćen. Kao što znamo, priču je započela Severina i objava njenog, nadasve solidnog, amaterskog porno snimka, gdje je ista pionirski javno ustoličila „jahte i kokain“ zonfić, a to što je i danas prevashodno smatraju pjevačicom a ne jebačicom može se pripisati izuzetnoj inteligenciji njenog menadžmenta a neinteligenciji naroda. Slijedila je Suzana Mančić, klasična drolja sa maltene stogodišnjom tradicijom. Lik sa njenog snimka je pojava koja i u najcrnjim šumama Karpata ledi krv u žilama i najsurovijim životinjama te je ono viđeno na snimku ultimativni dokaz da ljubav prema novcu ne poznaje strah.

Nakon što je bilo jasno da je plasiranje takvih snimaka u javnost uspješno revitalizovalo karijere spomenutih, još su neke rospije koristile iste metode umjesto izdavanja novih ploča (ne važi više ona „Bolje izdati ploču nego prijatelja.“).

„Tog malog treba izružiti kao vola… Pa i ako je jebao tu ženu, ne treba da priča o tome.“

I sad, gdje je u svemu tome Karleuša? Pa, da je njoj sve to trebalo, nije. Da je planski sa njene strane, nije. Izborila se davno za jedan ugodan status, kvalitetno je ulagala van estrade (onomad čak ulazak u klan Karića, doduše, kratkotrajan) i ona je, realno, ozbiljan biznis. Bilo je tu par promašaja i neka je blaga silazna putanja trenutno ali je činjenica da njene dionice ne zavise od dnevnih operacija efektivom.

Nešto se jeste dešavalo između nje i ovog fudbalera s kojim nije vjenčana, međutim, jedan dio materijala koje je plasirala najblatnjavija od žute štampe jeste falsifikat, gdje se radi o maštovitim kreacijama koje su u stara dobra vremena™ bile rezervisane za časopise koji su se nosili ispod jakne a čitali jednom rukom. Međutim, takvi časopisi su malo pukli zbog interneta a žuta štampa je naoštrila diode za šok terapiju.

Mukotrpnim radom na polarizaciji bezlične mase, Karleuša je stvorila mnogo mrzitelja i isti su vrlo kvalitetno iskoristili ovu priliku. Napad je bio tako stravičan da joj nije bilo preostalo ništa drugo nego da iskoristi klasičnu partizansku taktiku i pogine, što je veoma plastičan prikaz da unutar diktatorskih režima čak i fingirana opozicija treba da se drži strogo zadate forme glinenog goluba… glineni paun nije poželjan.

Najgore u ovome sad jeste što se pokazalo da je Karleuša, uz prethodno navedeno – kao neka projekcija kontre na estradi, slobodnog mislioca za subinteligentne, ipak ništa drugo do obična žena. Žena fudbalera. Usamljena u dugim noćima dok muž šuta loptu za krvave dolare. Sav taj „vi ar d vrld“ „rispekt LBGT prajd (iako pušim kurac)“ „grrrl pauer“ „žena majka kralj’ca diva“ momenat [ko visoko leti, nisko] pada u vodu, njen rad na „izgradnji ličnosti“… ode celulit mas’ u propas’.

I tako je Karleušina pizda, jedna vrlo značajna pizda, hrabra, rječita, stasita i ponosna, pizda heroj sa tri carska reza, izjebana i rasturena od strane najglupljeg mogućeg fudbalskog kurca dušmana. Realno, ostaće tu solidna rupa (jer je to solidna pizda), tako da nema sumnje da će ovi isti što je rasturiše vrlo brzo poželiti da je naprave od blata, samo je pitanje hoće li tad biti ovako lijepo (dirty pussy) prljava…

CP6NJA DO TPAMP TAYEPA!

Tišina! Sad malo on! A sljedeći neka se spremi Švarceneger.

Ameriku znate, garant. Slušali Miroslava Ilića ili The Doors, čuli ste. Amerika, tuga velika. I kod njih tamo politika, korupcija, sranje, izbori. U sukobu dva najnepopularnija predsjednička kandidata od-iha-haj, pobijedi naš! Srbin, pravi. Vraća Kosovo, mota sarmu, odmotava zamotane kurve, druži se sa Putinom… supe, salate, pudinga, cigara – debelih, tankih, voća, povrća, svega!

Samo što se ne slažu svi, ne znaju da treba da se raduju. Protestuju ljudi, potpisuju internet peticije, pale kioKSe… sve gore od goreg. Eno, Lejdi DraGAGAna plače na ulici. Inače je neobično cijenim jer je moderni arhetip pop zvijezde – apsolutno amorfna; izuzetno jebozovna kad stavi kovrdžavu periku; prethodne dvije stavke ne treba pomiješati sa činjenicom da joj je muzika totalno smeće… Ali, šta plačeš, pičko?

Elem, ko gubi ima pravo da se ljuti. Evo npr. ja sam ljut već godinama, ne znam više da li je to okolnost ili karakter, ali ono što je simptomatično u ovoj prilici jeste što pristalice demokratskog kandidata protestuju protiv demokratije. Znači, demokratija je ekskluzivitet demokrata, a ne demosa. Što smo učili, prekrižUJ, stvari se u hodu mijenjaju… to je to informatičko doba, fejzbuk, da se ne ponavljam…

Realno, žalosno je da se u tolikoj zemlji spisak lica i naličja predsjedničkih kandidata ne može proširiti na prste dvije ruke, nije bilo dosta saksofoniste kitogurača pa mu sad ‘oće i žena da se natakari, ali, biće da je to princip „REKO MILE“, nisam ja. I zato, napušite se vi kurca, demokrati, sad malo naš: njemu da bude bolje, a nama isto.

Specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske odnosno „Ljubavni život ili tragedija službenice PTT Drage Dragić“

Kad sam imao 15 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 20 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 25 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…

Kad sam imao skoro 21 godinu, prvi put sam bio u Beogradu. Putem interneta upoznam neke fine ljude, oni se ponude, i u neko gluvo veče dvijehiljadetreće u 22 časa silazim sa autobasa; torba, novčanik sa nešto dinara i dva papirića, brojevi telefona. Jedan od moje drugarice koju ću prvi put vidjeti to veče, a drugi je rezervna varijanta, tetka na Batajnici (sva sreća pa tad nisam znao gdje je Batajnica).

Telefon besplatan na kiosku nekom, zvoni broj prvi, niko se ne javlja. Prvi put, drugi put, treći put – prodato. Nešto nije bio dobar telefon besplatni taj, ispostaviće se. Kupujem na drugom kiosku „Halo“ karticu, zovem sa govornice. Neko se javi. Predstavim se. „PA GDE SI, BRE, TI?!“ Uspješno me spašavaju taksijem i vode u sigurnu kuću te nastavljam biti izgubljen samo u neprostornom smislu…

Bio sam nekoliko puta u Beogradu nakon toga. Štaviše, išao sam redovno. Samo nisam odavno. Al’ eto. Još sam u kontaktu sa mnogim divnim ljudima koje sam tad i tako upoznao. A kontakt nije skup, naročito, danas u vremenu poslije horoskopa. Tu je struja, voda… telefon. Elektronska pošta i komunikacija putem instant poruka. Onomad putem pružaoca standardnih PTT usluga, a danas putem Steve Babića koji je pojačao signal…

Isto tako, u to vrijeme sam rado koristio i drevne oblike poštanskih usluga zarad svojih nekih potreba koje su se ticale razmjene muzike i sličnih materijala, u vrijeme dok internet žice nisu bile dovoljno debele za jedan aspekt takvih aktivnosti. Kakva je to radost bila, kad od preko Drine stigne koverta sa balončićima i u njoj sto čuda, a koliko je god bilo lijepo tih sto čuda, toliko su bile drage i koverte… sve sam ih čuvao, do ponovne upotrebe.

Tad je to bilo jeftino, moglo se, imalo je smisla, a onda dođoše neka druga vremena. Tamo negdje prije godina šest do sedam, paralelno sa obznanjivanjem i masovnim reklamiranjem „specijalnih i paralelnih veza“ Republike Srpske i Srbije dođe do promjene u „mojoj“ pošti: na mjesto upravnice dođe brutalna Draga Dragić, a i komplet se postava promijeni pa tako ode jedna divna plava službenica kojoj sam rado pisma predavao…

I tako se to poklopilo, kako je došla Draga Dragić, tako su došli problemi, poštarina je poskupila duplo, stari se poštar negdje izgubio a došla poštarka – kopija Razije Mujanović – koja je nekom sasvim slučajnom logikom za određene pošiljke naplaćivala nekakvu dodatnu taksu, carinu, šta već. Jednom sam se usprotivio, ali samo verbalno – znatno je veća od mene a vjerovatno i trenira tegove u teretani Poštanskog doma.

Paralelno sa svim dosadašnjim paralelama, i potrebe za poštanskim uslugama su počele da jenjavaju, sve manje koverata sa balončićima je putovalo od/do mojih vrata, bavio sam se nekim drugim stvarima, kupovao na drugim mjestima… Ipak, još uvijek sam kao dijete u prodavnici igračaka želio mnogaje stvari da kupim od nekih tamo specijalno paralelno, samo kako doturiti, mogao nisam dokučiti…

I desi se tako onomad da se pojavi na berzi jedan album koji sam morao imati, VIS Dan Reed Network i ploča Slam na kompakt disku. Inače, Dan Reed Network se našao na jednoj od mojih kompilacija, pa da ih opet ne opisujem, samo ću reći da su mi jako dragi te da sam na neki čudan način došao do njihovog prvog i trećeg albuma na original diskovima, i još mi falio taj drugi… al’ falio.

Cijena je bila, onako, nemala, ali… nemala, u nekim realnim standardima. Ponudim prodavaču da mu za tu cijenu dostavim novac preko granice nekim ilegalnim metodama koje ne smijem javno navesti, a on meni da pošalje album poštom. Sudbina nije tako htjela, ne isplati mu se, kaže. I ja onda lijepo skontam, e, jebem ti mater, za te pare ću taj isti disk naručiti iz Hong Konga, i to japansko izdanje, a ti ćeš kurac penis taj svoj prodati nekome.

Paralelno sa japanskim diskom iz Hong Konga, dogovorim neke američke diskove iz Srbije. Kaže ovaj drugi, može, preko Drine brate, ima šema. A ne žuri se meni, al’ prolazi vrijeme: jedna, dvije, tri sedmice. Pa nije onaj krenuo. Pa nešto. Pa je došao do granice, al’ gdje je, pitanje je. Prođe šest sedmica, stiže onaj iz Hong Konga japanski, i on se vrhunski napatio, al’ je stigao, a ovaj iz Srbije… utrča u cilj kao solidan drugi, dva dana poslije.

I to su specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske, istog naroda podijeljenog nametnutom granicom, kvalitetne poput veze Republike Srpske sa Hong Kongom ili Antarktika sa Grenlandom. A poštarina je sad ravno triput skuplja nego onomad; biće da smo triput dalje. Nije da nismo i prije kolektivno bili glupi, al’ smo sad za specijalno odjeljenje, u krajnje negativnom i politički nekorektnom kontekstu. Triput gluplji, po srpski, brate.

Ne znam može li gore. Kaže Rambo, eno ti Afrike, ona je sva privatna, pa šta im je pomoglo, al’ opet, nećemo valjda k’o oni… Jesmo Indijanci al’ nismo baš takva plemena. A za to vrijeme Draga Dragić radi posao. Donosim paket, a veliki je, a ona ne zna može li toliki, pa zove. A donosim pismo, pa ona ne zna smije li to pismo, pa zove, tamo neku opet, pita je. A onda popunjava formular pa pogriješi. Ajebotebog, a upravnik.

A ona što je bila prije nje, divna plava službenica, nije da je toliko bitno ali jeste, ona je onomad imala taman oko 40 godina…

Čemu blog ako nema ovog!

Danas sam tužan zbog jer zato:
– Plaćenici 2 više ne igraju u kinu, a DVD izdanje još uvijek stiglo na kioske;
– gledam seriju „Kako sam upoznao vašu majku“ znajući da Ted Mouzbi neće završiti sa Robin Šerbacki a ima izdržati još 130 epizoda;
– finim djevojkama se sviđaju loši mladići kojima leden vjetar miluje ulje na kosi dok jezde kroz noć na motorima marke „Tomos“ vraćajući se iz diska u četiri sata ujutru;
– godišnjica savezničkih avio napada na Ameriku nije obilježena na adekvatan način, masovnim slavljem na ulicama svih srpskih gradova uključujući Čikago;
– plastična hirurgija i fotošop još uvijek nisu našli rješenje za lice Keri Bredšo;
– pada kiša iako ne pada kiša;
– i još mnogo, mnogo toga…

Sjećanje na slike iz sna o recenziji

Moja omiljena stvar, pored brzih žena i brzih automobila jeste muzika. Ne mora nužno biti brza. Uglavnom ona gitarska koju su odsvirali ljudi uz pomoć instrumenata i u čijem nastajanju kompjuteri nisu odigrali značajnu ulogu. Ako je iole validno, preslušaću, ako je dobro, preslušaću drugi put, ako osjetim da to ima smisla, zavoliću.

Što se tiče brze muzike, metal zna biti brz. I lud. Zna biti i dobar. Samo, rijetko ako je iz Srbije odnosno pokojne Jugoslavije. Ovo nikad nije bio neki teren za metal. Što se tiče štampe, sve što je iole vuklo na metal je naprosto „uništavano“ od strane muzičkih novinara. Doduše, dobar dio toga je i zaslužio… ne bih da nabrajam bendove poput Divljih jagoda. Uh, nabrojao sam Divlje jagode.

Nego, vremena se mijenjaju. Početkom ovog milenijuma je, nakon sloma rokenrola od strane jedva dočekanih demokratskih vlasti, došlo do neobične ekspanzije popularnosti metala nakon stanja hibernacije (da to tako eufemi[ni]ziram) u dekadi ’90-ih godina XX vijeka. Jedan od bendova koji je jahao na tom talasu jeste smederevska metalna atrakcija imena Alodžija (autorska prava na ovo ime zadržava prodavačica iz prodavnice diskova koju neću imenovati ovaj put). Alodžija je, po svom pojavljivanju, proglašena za svjetsko čudo osmo, nije im mane bilo, mahali su oni barjakom metala, svi su ih slavili… pa sam ja morao poslušati da vidim o čemu se radi. Njihov prvi album sam poslušao i ostao pod utiskom „da li vi to mene zaj.?“, s obzirom na nekvalitet koji je izbijao iz svake pore. I, nisam bio jedini koji tako misli. Bilo nas je takvih, na MUmetal forumu, gdje smo se na temi „Alodžija“ sukobljavali sa anonimnim neistomišljenicima iz Smedereva grada, što je bilo zanimljivo za učesnike sukoba ali ne i za moderatore tog podforuma koji su u određenim periodima starili duplom brzinom upravo zbog te teme.

Kad je izašao drugi album Alodžije, ponavljala se hvalospjevna priča kao i nakon prvog albuma, i tu sam već morao da reagujem. Posudio sam njihov originalni disk od mladića koji je taj disk kupio u prodavnici diskova čija prodavačica zadržava pravo na ime Alodžija, disk detaljno proučio sa svih strana, oblik, veličinu, sadržaj, te nakon analize napisao recenziju istog. Recenziju sam objavio na MUmetal forumu i dodatno zakuvao situaciju. Doživio sam javne pohvale i pokude, ali, zanimljivije od javnih reakcija su mi bile „tajne“ reakcije u vidu poruka koje sam dobio, gdje su me neki mladići koji su se bavili muzičkim novinarstvom hvalili kako je to najbolja recenzija ikad, a opet, neki drugi mladići su mi prijetili fizičkim nasiljem. Ovim prvim sam odgovorio na jedini mogući način („Hvala!“), a i onim drugim na jedini mogući način – objavio sam javno svoje ime i adresu. Nije niko došao da me tuče.

Elem, nedavno je Alodžija izdala svoj treći album. Na MUmetalu opet sukobi oprečnih mišljenja, doduše, smiješnog intenziteta u odnosu na nekadašnje ratove, al’ gledam ja to i mislim se kako sam ja nekad bio mlad i pisao recenzije… Moje recenzije tamo sada nema, jer je tema „Alodžija“ iz 2006. godine nestala u bespuću pakla interneta vjerovatno još 2006. godine, nakon ko zna koje intervencije moderatora.

Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da bi se ova recenzija u solidnoj mjeri mogla primjeniti i na novi album smederevske metalne atrakcije, danas na blogu reizdanje sporne recenzije u određene korekcije interpunkcije – svako slovo je ostalo kao što je i bilo…

 

Alogija – Priče o životu (One Records, 2004)

Disk 1 (album)
1. Reditus
2. Novi dan
3. Trgovci dušama
4. Još samo ovaj put
5. Metamorfoza
6. Kao snegovi
7. Egregor
8. Magija
9. Putnik na raskršću
10. Lišće minulih jeseni
11. Ambis
12. Vreme istine
13. Priče o životu
14. What a Feeling (bonus numera)

Disk 2 (bonus, u ograničenom tiražu)
1. Gde si u ovom glupom hotelu
2. Summer Night Romance
3. Before the Leaving
4. Satin Doll
+ multimedija (spotovi, studio)

Počnimo legendarnom rečenicom (i to VELIKIM slovima)…
JA SAM MISLIO DA METAL TREBA DA BUDE ŽESTOK.
Da to bude nešto zajebano.
Da te tjera da nožem bodeš fotelju i bjesomučno pereš nove farmerke da izgledaju kao stare.

Dakle, ograničeno izdanje (i ograničeno je) novog albuma smederevske metalne atrakcije (ne, ne radi se o novom modelu šporeta). Željno iščekivano i gromoglasno najavljivano. I Željko Bebek bi rekao: „I štaaaaaaaaaaaaaa?“

U svakom segmentu nezavršeno.
Pakovanje smiješno, štampa loša, da ne pominjem idejno rješenje. Ako je, kojim slučajem, Photoshop kojim je omot pripreman legalan, mogu samo reći da su to bačene pare.

Bonus disk truo, u studiju oni izdrkavaju umjesto da prozbore koju pametnu (ili možda tražim previše?). Varijaciju jednog od sola koje u tom video segmentu svira S.B. sam sreo u pjesmi „Always with You“ umjetnika starije generacije Džoeta S.
Spotovi izgledaju kao da su nastali prije samog nastanka televizije.

Čorbina obrada je tužna. Totalna splav varijanta. Pohvalno je to što su se produkcijski trudili da skinu zvuk sa albuma Zbogom Srbijo. To je ujedno i loše.
Dva instrume(n)tala su tu. ‘Ajde. Prvi i nije loš, samo da je zvuk bolji…
Obrada Djuka Elingtona, „Satin Doll“ je tu da pokaže kako je to kad ‘heavy’ ‘metal’ ‘pevač’ ‘peva’ džez. Nekih 10 godina prerano, možda će bolje zvučati kad pubertet odradi svoje. Mutacija je čudo.
Kad se već govori o bonusima, da spomenem da sam na primjerku albuma koji je meni dospio u ruke na kraju prvog diska našao originalnu verziju pjesme „What a Feeling“. Neko mi reče da je tu trebala biti njihova (metal?) obrada… U svakom slučaju, može se ludo čagati.

Na prvi disk, ‘albumski’.
Uvodni instrumental, u narodu poznat kao intro, imena „Reditus“, obećava.

Produkcija je u suštini ista kao i na prošlom albumu (isti princip), s tim da su gitare poduplane pa rifovi malo ljepše zvuče, ali ton za sola je smiješan, na tragu Ibanez-Vai zvuka (kao i same solo partije), ali poprilično mrljav i nekonkretan. Bubanj je prepeglan do granice prepoznatljivosti sempla (i varira od pjesme do pjesme, što me jebeno nervira, ali ga je ubo na jedno tri pjesme – meni u srce), a bas je tamo daleko pa priđe bliže. Valja napomenuti da fus činela ima potpunu autonomiju na teritoriji čitavog albuma…

U međuvremenu je krenula prva ‘prava’ (da li je jedan par navodnih znaka dovoljan?) pjesma, numera „Novi dan“.
Vokalni solista je dušu dao za podvrgavanje hormonalnoj terapiji.
Plus (+) hormoni mu trebaju, pošto ovih minus (-) ima napretek. Zvuči kao plavuša bliznakinja, godinu ranije krenula u školu. Ruku na srce, većinu vremena je tako. Ima momenata kada u nižim registrima otkriva uticaje direktora dalmatinske pop škole Olivera Dragojevića. Vokali su tokom čitavog albuma poprilično mekani i melodični, i možda nije trebalo da u ovoj količini možemo čuti mnoštvo glasova iza onog, prvog. Pustite dečka da peva. Ima raspon, treba mu malo mase, doći će s vremenom, treba mu skinuti pomoćne točkove.

Redaju se pjesme, onako.
Radost duple pedale sa pauzama.
U pauzama bude i dobrih momenata, samo je šteta što ih je malo, pogotovo u početnoj fazi albuma…

„Na straži pored Prizrena“ je progresivnija od čitavog ovog albuma.
Ovdje se progresivnost iskazuje prisustvom desetominutne pjesme. Takođe, mladići iz smederevske metalne atrakcije su bili tako ljubazni pa nam na tom primjeru otkrivaju tajnu stvaranja desetominutne pjesme. Spajanjem dve četir’minutne pjesme trominutnim intermecom. Mudro, zar ne? U svakom slučaju je bolje od spajanja dve šestominutne pjesme. Sva sreća pa se nakon nje (desetominutne) nalazi najbolja numera na albumu – „Kao snegovi“, jedna od rijetkih novih metal pjesama uz koju se može razbijati kafanski inventar, o patos, uz uživanje. Momci, mislim da imamo hit.

No, nakon što su nam donijeli nove čaše, vratimo se časkom na temu progresivnosti.
Ima fazona kad bas i gitare sviraju unisono, po uzoru na SX, recimo u numeri „Egregor“, pa ko za takve stvari bilježi poene za progresivnost, neka upiše u knjižicu. Ne zaboravimo i pseudo džez harmonizacije (uključujući DT inspirisane ritmičke zavrzlame) koje se nalaze pri kraju pjesme „Magija“. Simpatično, nije sarkastično, moglo je i duže biti…

Da, zaboravio sam u prvom naletu, valja napomenuti klavijature. Napredak.
Pored uobičajenog tepiharenja, ovdje se još mogu naći neki izleti u vode tehno-trens zvuka. A onda neka mi neko kaže kako su metalci ograničeni.
Žane Mišele Žare, brate Hendriksa Džimija, zaboravili te nijesmo.

MLITAVO

PEDERI

Jebo vas Ljubo Trifunović.

uh
Gubim snagu. Sila me napušta.

Vrijedi napomenuti prije kolapsa, trebalo je ipak izvršiti selekciju materijala, i disk svesti na (maksimalno) 60 minuta, sve bi tad imalo puno više smisla, djelovalo bi kao kompaktnija cjelina, a ne ovako kao nemušto dokazivanje… Ukoliko su htjeli dokazati svestranost, to su trebali učiniti bez ponavljanja određenih (meni lično mrskih, Sonata Arctica homoseksualnih) segmenata.

Ali, kako to kaže pjesma, eh, da je sreće…
U suštini, ovako kako jeste, saso mange, možda i u jednoj nezdravoj mjeri.
Svega ima.
Romantike dok šetamo po lišću minulih jeseni i kunemo se da će to biti još samo ovaj put, nervoze dok čekamo putnika na raskršću, pokazivanja zuba dok na satu gledamo kako protiče vrijeme istine, seksualnih efekata iz ambisa (sva prava pridržava Z.M.), sve u svemu, dovoljno razloga da se, sa širokim osmijehom, može reći u jebem ti život (fala, Mićo)…

P.S. Zaustavimo pirateriju – podržimo domaću metal scenu. Are you sure you want to remove the folder ‘Alogija’ and all of its contents? Yes I fucking am.

2.5/5