Profesor a lopov!

Pripremajući se za neki tekstić počnem pretraživati i uočim da je među prvim slikovnim rezultatima za pojam „garavice“ moja fotografija… na adresi koja nije moj blog. Hm.

Rezultat koji se dobija pri pretrazi je unutar teksta Garavice – „Čas historije“ i manipulacije sa brojem ubijenih na portalu bišćani.net gdje je fotografija malo „zasječena“ a isti tekst je izvorno objavljen na portalu mojusk.ba gdje se nalazi u svom izvornom formatu 4:3.

I dok nemam naročit problem sa neovlaštenom upotrebom fotografije, štaviše, smatram to neprimjerenim potezom samo zbog činjenice da je to fotografija koja je žestoko retuširana i kao takva ne bi trebala da se nalazi uz neki naučni ili dokumentarni tekst. Na žalost, tekst samo nominalno spada u te kategorije, a zapravo je smeće.

Autor teksta je nekakav napalm-nitro-turbo-disko profesor istorije Dino Dupanović, polupismeni serator na žetone koji, u tekstu sa političkim povodom, negira podatke na kojima počiva memorijalni kompleks odnosno broj od 12.000 pobijenih Srba iz Bihaća u ljeto 1941. godine, gdje je bitno shvatiti da se radi o 12.000 CIVILA od kojih je najveći broj bio Srba (preko 11.000), uz manji broj Jevreja i Roma.

Dok je tačno da ne postoji – niti može postojati – spisak svih žrtava tog zločina, dotle su neka izvrtanja u tekstu naprosto nezrele, paušalne kvalifikacije bez ikakve dvosmjerne argumentacije. Jer, sa jedne strane su (postojali) podaci o stanovništvu, popisi, kakvi-takvi, a sa druge strane je zločin sačinjen od niza masovnih ubistava bez ikakve evidencije i minimalnim naknadnim mogućnostima za identifikaciju, u kombinaciji sa apsolutnom asanacijom teritorije (što dalje uključuje bijeg, zbjegove, imigraciju, promjenu identiteta/vjerskog opredjeljenja itd.).

Naime, u ljeto 1941. godine ustaše su istrijebile komplet srpski živalj grada Bihaća, dobar dio njih na lokacijama koje nisu naročito blizu spomen parka – gdje je u krugu od oko 600 metara u prečniku bilo nekoliko velikih grobnica (na sjevernom izlazu iz grada, pored puta ka graničnom prelazu sa Hrvatskom). Sama okolina Bihaća je nevjerovatno etnički šarena – maltene nasumično su posijana srpska, hrvatska i muslimanska sela – ali jug Bihaća je gruntovno čista srpska teritorija (Račić, Ripač, Lohovo…) i sa te strane su mnoga stratišta. [Ko ulazi u Bihać sa južne strane, proći će pored jednog gotovo neprimjetnog skeleta vjerskog objekta koji tihuje u svojoj ruini a imao bi šta da ispriča, prim. aut.]

Pokolj iz 1941. je narušio suživot konfesija i povukao linije razgraničenja koje su bile prepoznatljive i u komunizmu i nisu bili rijetki incidenti na toj osnovi jer je mržnja tinjala; znalo se, poslije 23 časa Srbin nije imao šta da traži u gradu kao ni musliman u srpskom predgrađu. Dok to nema direktne veze sa brojem/osporavanjem broja ubijenih, značajno je zato što se to često gubi iz vida u romansiranom prikazu Jugoblaženstva…

E, sad, u tekstu Dino spominje „ekspanziju velikosrpske politike“ [sic] krajem osme dekade prošloga vijeka, da je ista „kumovala“ tom broju od 12.000… NETAČNO. Broj je ustanovljen mnogo ranije i prezentovan već 1949. godine prilikom otkrivanja skromnog spomenika podignutog od strane opštine i naroda Bihaća, nevino stradalim SRPSKIM žrtvama. Opšte je ustanovljeno da je Bihać 1942. godinu dočekao bez Srba, a podaci o stanovništvu prije II svjetskog rata govore o 16-17 hiljada Srba na tom području.

Sa druge strane, spomen park bihaćkim žrtvama, djelo čuvenog Bogdana Bogdanovića, dugo je bio na listi čekanja te je projekat započet 1973. godine završen i otvoren 1981. godine uz govoranciju na kojoj je spomenuto kako je tu pobijeno „12.000 rodoljuba“, jer u tom trenutku građani – makar javno – nisu bili Srbi, Hrvati, ovi ili oni… a posebno ne Srbi.

Isto tako, u kontekstu žrtava na tom području, vrijedi spomenuti i Bihaćku republiku koja je kratko trajala (od novembra 1942. do januara 1943. godine) ali skupo koštala: krvavo je izvojevana od strane partizanskih snaga od kojih je, naravno, većina bila srpska a gdje im je motivacija bila osveta za ustaške zločine u ljeto 1941. godine. Ti gubici prilikom napada na tada ustaško gnijezdo Bihać, kao i gubici prilikom njemačke Operacije Vajs koja je rasturila Bihaćku republiku su indirektno vezani za zločin na Garavicama; kako oni koji su poginuli u Bihaću, tako i mnogi koji su posijali kosti u snijegu na Grmeču u zbjegu…

Na kraju, ono što je posebno ironično u tekstu jeste što Dino navodi da je, u periodu Jugoslavije, svaki pokušaj preispitivanja broja žrtava nailazio linč. U tom pogledu, Dini bi bolje pristajalo ime Lavor, jer je očigledno potpuno ignorantan prema konceptu bivše države u kojoj je grana privrede linč bila veoma razvijena a opet relativno neutralna: nacionalizam je suzbijan na svim stranama, jer se danas i Srbi i Hrvati i muslimani jednako žale na tretman u SFRJ a, bogami, jednako se i utrkuju u plaču za njom… Možda tu jedino malo Slovenci vode.

***

Sama fotografija je nastala prilikom jednog turističko-poslovnog odlaska u Bihać, a objavljena je na ovom blogu 24. januara 2013. godine. Kako je dan bio zimski i tmuran, nebo mutno i nikakvo, tek se popriličnom obradom kolorita fotografije dalo izvući nešto zanimljivo… Vidim da se svidjela i web majstoru portala mojusk.ba, jer sumnjam da je Dino birao sliku, pa eto – i to je neki kompliment. Naknadno, fotografija se proširila i na druge portale pa je preko članka na Srbi u BiH dospjela i na Jadovno.com. (Možda je ima još negdje, ne znam.) Nemam ništa protiv, niti vjerujem da bih imao išta od toga da pokušam zaštititi svoja autorska prava ali kako god posmatram tu fotografiju na tim stranicama, jednostavno ista tu ne pristaje… subjektivno.

Bilo kako bilo, nekvalitet originala je uslovio da sam se svojevremeno poprilično „igrao“ u Photoshopu, dva najupečatljivija rezultata… subjektivno.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Teretana Sokolskog doma je dobila! Crveno crno je dole! Naravno, oni djelimično upućeni bi odmah mogli pomisliti da je teretana Sokolskog doma dobila menstruaciju (sjetimo se prvog dijela Seksualnog vaspitanja), međutim, teretana Sokolskog doma je muškog roda tako da nije mogla dobiti menstruaciju već je dobila… vizuelizaciju. Novu.

Naime, trener Sale, pored toga što je najpametniji živi Srbin (i jedan od najpametnijih u istoriji, odmah poslije Tesle), trener šampiona, predavač niza predmeta na Sokolskoj katedri, licencirani life coach za muško-ženske odnose, reiki majstor koji preciznim udarcima iza ušiju prenosi šalje energiju prisutnima u neposrednoj blizini, on je isto tako i Grunf teretane Sokolskog doma: od polovne letve volana Juga 45 i štrika za veš napravi kros-mašinu, njemačku avionsku bombu iz II svjetskog rata prepravi u bojler, uz pomoć kompleta tempera za likovno vaspitanje okreči čitavu teretanu i čini mnoga druga čuda na tragu biblijskih…

S obzirom da je teretana svježe okrečena i sprave ofarbane, ostalo je samo da se stavi šlag na tortu, ali sa donje strane: teretanu Sokolskog doma sada krase i novi itisoni čija je boja pažljivo izabrana u skladu sa naučnim istraživanjima („Radnici u crvenoj kancelariji su pravili manje grešaka od radnika koji su radili u zelenoj kancelariji…“), dok će zli jezici reći da crvena boja itisona (takođe poznata i kao „SNSD crvena“) nije nimalo slučajna jer trener Sale čuva red i mir i svoj kurac da mu neka rospija ne popuši upravo u restoranu „Agape“ koji je u vlasništvu porodice Dodik. Na pitanje o moralu te situacije, kako je moguće da uzima novac od siromašne porodice Dodik a istu je svojevremeno psovao, trener politički odgovara: „To je bilo davno, prije mjesec dana…“

Bilo kako bilo, djelimično renoviranje teretane Sokolskog doma je zadalo glavobolje menadžerima drugih sportskih centara po BL: marketing odjeli i portparoli SRC „Dorian“, fitnes centra 4Life i inih ustanova nisu bili spremni za ovakav Saletov potez i sada samo mogu da čupaju kose dok gledaju kako im se članstvo osipa i prelazi u teretanu Sokolskog doma; za to vrijeme lukavi trener likuje kako ovakvih uslova za treniranje nema ni u Njemačkoj, a svi znamo, Njemačka je obećana zemlja, možda čak i bolja od Amerike. E, upravo na primjeru naprednog njemačkog naroda je najlakše razumjeti opšti društveni uspjeh i visok standard naspram neuspjeha, propasti, ženidbe i sl…
– Taj seks, to je zabava za sirotinju – klasični je lagani trenerov uvod u priču – to je samo za glupe narode poput Srba i slične. Je li, ti mali – obraćajući se jednom mlađem članu – znaš li ti na šta se Švabi diže kurac?
Omladinac sliježe nejakim ramenima u neznanju, iščekujući odgovor od životnog značaja.
– Kad pere svog ES-a [Mercedes Sonderklasse, prim. aut.]! Znaš li ti šta je ES? – nastavlja trener.
– To je, to je… onaj auto? – odgovori mladac uz sufliranje pomoć prijatelja.
– Bravo, tako je, to je auto, nije kurac od ovce! – nastavlja se trener Sale – Švabo uzme onu spužvu pa umoči u šampon, pa je stisne a ona se pjena pojavi, pa kad ga krene sapunjati, samo mu se diže… A to, kad treba jebati, ne gubi vrijeme na te gluposti: lijepo odvede ženu u puff, tamo je jebe neki kao Jeka (Jugo jebe dugo – Švabo jebe slabo), on sjedi ispred, bavi se biznisom, laptop u krilu, mejlovi stižu, milion tamo, milion ovamo… Kad žena završi, pita je da li je bilo dobro, ona mu kaže da jeste, a on ode na recepciju pa kaže: „Molim Vas, nađite mi momka… Evo 50 eura od mene gratis, hvala!“, i opet mu ostane milion… A ovi glupi Srbi, evo ovaj konj (pokazujući na jednog prisutnog medicinskog radnika), on će čim dođe kući reći ženi: „‘Aj da se jebemo!“, a ona će: „‘Aj može!“… čisto gubljenje vremena, ta razmjena tečnosti! Il’ onaj blentavi ______ [cenzura, prim. aut.] kad dođe pa kaže: „Uh, jesam sad mrkn’o jednu!“, a ona k’o romanijski međed! Ima 100 kila a pobliže 150, glava za broj i po veća nego u Debelice! Sunce ti, to tri čoeka trebaju da pripnu kocem na ispašu, a ovaj mrkn’o i još se hvali… Ja to štapom dirnuo ne bih, a ovi neki jebu, a neki i žene, bogtejebo! – zaključi trener Sale izlaganje argumenata ZA „protiv“.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Swarovski“ Anikić je zakopčavao kaiš od ručnog sata. Inače, sat je skidao samo kad jebe, jer mu tad nisu potrebna dva topuza…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV

Najgora socio-filozofska podvala od svih!

„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.

Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.

Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.

Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?

Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…

„Pametniji popušta.“

Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.

Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.

I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?

Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?

O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

Srbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svome… treba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o…

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Jeste li još uvijek Šarli Ebdo?

Francuski satirični list opet u centru pažnje… ista priča samo drugačija.

Mnogi i ne bi ni znali ko je Šarli da onomad ne upadoše neki dušmani – momci koje svi vole da mrze – u nj. prostorije i počiniše masakr. Nije se zajebavati sa ISISusom. I „civilizacija“ skoči u odbranu, „Svi smo mi Šarli Ebdo! (Gađajte i nas, nijesmo šugavi!)“. Skočiše i neki tamo (k’o) naši u znak podrške, obojiše se u crveno-plavo-bijelo pogrešnim redom, i oni su Šarli. A neki se opet sjetiše da nam se taj isti Šarli smijao prije 5-10-15 godina… mada, lako se zaboravi to, dok se napreskok nabroji do 100.

Do sad, kad Šarli kaže kako bi ona beba, što je uslikaše na plaži trajno nasukanu, izrasla u manijaka koji bi silovao Jevropljanke. Jer su svi oni manijaci, sa Bliskog Istoka, alahuekber! Iako je, realno, tragična sudbina te bebe pretvorena u običan PROPAGANDNI MATERIJAL, ovakvo reagovanje je sve, samo ne satira. Istina, humor može biti crn i oštar, satira treba da provocira, međutim, kad se uzme u obzir konstantan ugao nastupanja, kako prema Srbima onomad koji su ginuli protiv preteče „islamske države“, tako prema drugoj strani ljudske nesreće koju je „islamska država“ prouzrokovala, vidi se da, u suštini, za strano tržište Šarli uvijek služi isti miks ksenofobije i šovinizma.

Tako da, priča je drugačija ali je zapravo ista… I zbog toga da vam kupujem specijalno izdanje? Napušite se vi kurca, dragi sunarodnici svih naroda i narodnosti koji ste „bili (i još uvijek ste) Šarli Ebdo“, jer ste bili (i još uvijek ste) samo obični zatucani licemjeri.

Nebesi… u krilo stjuardesi…

Ljudi na ovim prostorima imaju puno sličnosti sa Pobješnjelim Maksom. Tirani vladaju, bande haraju, opšti je motiv preživljavanje. Doduše, ne radi se tu o dnevnim operacijama, egzistencija je ugrožena na jednom dubljem nivou: pamet „od danas do sutra“ redovno vodi u juče. A juče? Juče se vrhunski ginulo u ratovima; danas je život zatrt na drugi način, realno, samozatrt.

Pokušaji izlaza (iz situacije) su razni. Evo, trenutno je aktuelno biti stjuardesa. Odlepršati kojekakvim šeicima, oni voze te avione i ostala skupa kola. Htio sam i ja da postanem stjuardesa, prijavio se, nisu me pozvali na razgovor (kme!). Poslije čujem da ove odavde što su otišle, sve je to teško kurvanje, s reputacijom. Pa mi onda još teže što me nisu primili (brutalni kme!)…

Nego, stjuardese odlete, pa se možda i vrate (kao Lesi). Ima i drugih slučajeva. Neki i neke se vrate, pogledaju malo gdje su, kažu „jebo ovo“ pa se vrate, tamo. Neki i neke se vrate samo da naprave veliku kuću u rodnom kraju. Neki i neke se ne vrate. Neki i neke se ne vrate a još promijene ime da efektnije sve ovo pošalju u pičku materinu. (Naći ćemo te, Đuro, tamo u Ameriki!)

„I tako“, stara i ja iskoristišmo trenutak godišnjeg odmora da prodiskutujemo o jednom prigodnom slučaju… Njena je uvodna riječ:
– Ja mislim da se ona udala za njega samo da ode odavde.
– Ne znam, može biti…
– Pa jeste, on onakav, kad ga vidiš, nema šta drugo biti.
– Pa da, nije nešto. Mislim, nije sad da je on neki da ništa ne valja…
– Pa jeste, obrazovan je čovjek…
– Da…
– Tih je, ljubazan, blagog karaktera… – teško se borim sa pridjevima.
– Da…
– Al’ nijedne prave muške karakteristike nema?
– Da.
– Hm…

I tu sam se zamislio, oko više stvari.

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]

Sve se nema a Oehlbach kablovi se kupuju

Svaki dan u svakom pogledu… svako nekako napreduje. Pa i ja, unatoč svemu. Tako sam došao do toga da znam 50% ljudi na buvljaku; povratna informacija, 50% od tih 50% ljudi zna mene. Upadljiv sam i povremeno na televizoru. A i nisam loš mušterija, ne cjenkam se previše, izvrnem se ponekad i za papirnu novčanicu.

Doduše, ništa bez pomoći prijatelja. Imamo tajni front, povremeno se udružimo za akcije, kao madafakin Anonimni kad atakuju њњњ stranicu albanske vlade. Taktika, tehnika, jedan pa drugi – dobar policajac/loš policajac, došao ja tamo, a on meni kao prvu cijenu odmah drugu cijenu, onu koja je taman. Još kaže, što volim ovako kad se ne cjenka… a ja samo pokazao prstom i izvadio pare.

Nalazimo se poslije mi zarez Anonimni, daleko od očiju prodavača, da pretresemo ratni plijen. Kablovi, ploča, sitno… i transformator, iskreni heavy duty.
– Ima ga dobrih kilu, prošle nedjelje mu davao tri marke, nije htio, tražio četiri. Danas sam morao dati pet… al’ nema veze, dao mi garanciju da probam. Zna on mene, a ima i poštenih Cigana, vratiće pare ako ne bude radio.
– Pa da, neki su obično pošteniji od običnih Srba…
– Hehehe, i to što kažeš.
A onda na porciju ćevapa u montažnom objektu, pa do sljedećeg napada.

Ne pitaj me zašto živim u „Slatkoj kući“ ja…

I, stigao je stari iz Njemačke – sve što je lijepo kratko traje, pa tako i njegov boravak tamo – raspakuje on kofere, vadi poklone, kad u jednom trenutku na sto dolazi moja četkica za zube… Šta ću, nego se nasmijati uz pitanje:
– Čekaj, što si ti nosio moju četkicu za zube?
– Otkud ja da znam koja je tvoja četkica za zube?!
– Pa valjda znaš koja je tvoja…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!
– Pa dobro, al’ na mojoj piše „Bojan“.
– Ma gdje piše?! Ma otkud ja da vidim to pročitati?!
– Pa nije da piše sitnim slovima…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!
– Pa čekaj malo, piše li lijepo?
– Ma šta i da piše! Kao da je važno!
– Pa samo kažem…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!
– Pa samo malo, zar nije logično…
– Gledaj, da četkice stoje tamo gdje treba da stoje…
– Da, ali sve četkice stoje zajedno u jednoj čaši…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!

Vezani tekstovi:
Sposobnost je štetna
Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!

„Malo tupav i nije shvatio situaciju“?

Zagovaranje jugoslovenstva mnogi posmatraju kao veliku opasnost?
Ideja jugoslovenstva ne samo da je potrebna, ona je nužna. Kud ćemo sa tom djecom koja više nisu ni Hrvati, ni Srbi, ni Slovenci, ni Albanci. Šta sa njima? Dijeliti se po nacionalnoj liniji je primitivno, to su ideje iz feudalnog doba, srednji vijek. Moguće je da mi to zagovaranje jugoslovenstva dođe glave, jer furam na to da budem popularan. Ako ne budem popularan, neću imat’ ni za hljeb. Što znači da ako jugoslovenstvo nije u trendu – onda sam ga najeb’o! Ja dozvoljavam da ne znam možda neke podatke koje političari imaju – jer reagujem instinktom – ali mi se čini da se ponašamo posve nelogično. Sve me to podsjeća na priču koju sam nedavno čuo. Neki naš političar kaže uvaženom gostu iz inostranstva: „Ako nas neko napadne, mi ćemo svi biti jedinstveni“. Onda mu je ovaj rekao: „A šta ako vas ne napadnu?“. To je frka! Moguće je kad bi nas neko napao da bi se sve sredilo. Možda nam fali jedan realan neprijatelj iznova… Jer, dovoljno je da čuješ priče s Kosova da se osećaš strašno tužno.

Domaći političko-regionalni humor uglavnom se locira na Bosance i – Slovence.
Zanimljiv je podatak da na ljubljanskoj televiziji nismo nikad nastupali! Nula puta. Ni mi, ni Zdravko Čolić… Ne samo mi, već nijedna od jugoslovenskih grupa van Slovenije. Imao sam jedan eksces na njihovom radiju, u kontakt programu. Neka ženska se javila u emisiju i počela izbezumljeno da vrišti: „Mrzim Bosance, mrzim Bosance…“! Mada ja ipak mislim da Slovenija kod nas ima vrlo pozitivnu ulogu.
Kad bi bilo moguće, da li bi glasao da bar u jednom mandatu CK Slovenije i CK BiH zamene mesta?
Aaaa… Bilo bi dobro za Bosnu. Odlično!
Šta bi rekli Slovenci?
Ne bi ni njima ništa falilo da malo najebu! I njima je sloboda udarila u glavu. Bilo bi dobro da se s vremena na vrijeme tako mijenjaju.

(Iz razgovora sa Goranom Bregovićem objavljenog u knjizi Bolja prošlost autora Petra Lukovića; Mladost, Beograd; 1989)

Eto vidite

Počesto u trenucima nedostatka riječi, umora ili opšte nevjerice koristim jednu jednostavnu rečenicu: „Eto vidiš.“

Ne znam koliko (i kako) to shvate ljudi oko mene, ali se nadam da će ovo što slijedi pomoći pri razjašnjavanju.

Naime, kao i većinu stvari koje koristim u te sitne svrhe, nisam to izmislio već preuzeo, i to iz jednog stripa:

Autor je Aleksandar Botić – Bota, a isti je u objavljen u banjalučkom magazinu za mlade Buka, nekad onomad.

Strip, iako veoma kratak, odlično prikazuje odnos Srba prema nauci i tehnologiji i opštem napretku.

… i to je kraj.

Što se mora, mora se…

Polako se privodi kraju popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, prvi nakon 22 godine, nakon rata. Taman se popisali onomad pa se pobili i raselili. Šta’š. Džaba krečili. Tamo negdje, popisi stanovništva se obično rade jednom u deset godina, al’ šta je u Bosni obično?

E, sad, ovaj popis je daleko od normalnog popisa, politika je debelo umiješala prste. Stvar je da od popisa zavisi podjela državnih kolača, poslova u državnim institucijama i još koječega. Dosad su se u te svrhe koristili rezultati popisa iz 1991. koji odavno nisu relevantni.

Iz prethodno navedenog razloga – težnje da se bude većina, muslimani raseljeni po dijaspori se organizuju da se u toku popisa pojave na svojim nekadašnjim/sadašnjim povremenim kućnim pragovima i da se prijave kao da su tu trajno naseljeni. Kako to ponekad izgleda…

Popisivačica razgovara sa čovjekom i on objašnjava kako je stalno zaposlen u Njemačkoj a za to vrijeme je „stalno nastanjen“ u Bosni…
– Vi radite u Njemačkoj?
– Da.
– Pet dana sedmično?
– Da.
– A kažete da ste stalno naseljeni ovdje?
– Da.
– Pa kako to?
– Pa lijepo, ovdje mi je kuća, a tamo radim.
– Putujete svaki dan na posao, i vraćate se?
– Da.
– Svaki dan idete autom na posao, pa se ovdje vraćate da prespavate?
– Da.
– Da Vam nije to malo naporno?
– A, ćuj, što se mora…

Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!

Iako čitava planeta broji „sitno“ do smaka svijeta po majanskom kalendaru, Srbima je to najmanji od problema. Čemu globalne pored lokalnih muka: negativan prirodni priraštaj, siromaštvo i nezaposlenost, svakodnevna borba sa vanjskim i unutrašnjim neprijateljem, sve to miriše na biološki nestanak nacije. Međutim, i pored situacije „između Scile i Haribde“, kombinujući različita istraživanja i postulate eminentnih domaćih i stranih naučnika i mislilaca lako je uvidjeti da nema razloga za brigu…

I dok po pendžeru dobuju pahuljice a po TV ekranima dobuju kojekakve proročice iznoseći svoje mišljenje o 21.12.2012. godine, malo ko je u stanju da uz jeftine igre zaboravi da je sve manje hljeba. Teško se živi na početku trećeg milenijuma, možda i najgore vrijeme ikad u istoriji Srba. Na papiru neke stvari djeluju dobro: Srbija se konačno zove Srbija (iako je iskidana sa svih strana), zapadno od Drine postoji definisana granicama srpska teritorija (iako su to granice entiteta a ne države). Međutim, sve je daleko od ružičastog. Srbi su napokon svoji na svome, a to im ne ide nikako. Vode ih beskrupulozni političari koji zatiru narod siromaštvom, jedino u čemu su uspješni. U svakom drugom pogledu, „vođe“ su nesposobni. Zdrava privreda i ekonomija su pojmovi non grata, mnogo teritorije je izgubljeno za zelenim stolovima, za svaku osudu je poltronstvo stranim moćnicima uz pomirljivo gutanje dvostrukih standarda (prije svega selektivnu primjenu „nedodirljivosti granica“), a tu je i drevna podložnost unutrašnjim trvenjima za šaku dolara… Redundantno je nabrajati sve probleme, ali se kao zaključak može izvući da su Srbi najgluplji narod na svijetu, na šta trener Sale iz teretane Sokolskog doma pridoda majku ti jebem.

Ne treba puno primjera za hronološku ilustraciju prethodnog. Tragičan izbor vođa kroz istoriju, slavljenje poraza kao pobjeda, glavna uloga Srba kroz vijekove je bila da budu tampon zona (vječito krvavi) i balansiraju na oštricama nekoliko različitih mačeva. Tako živeći, narod nije mnogo šta naučio, sem da ratuje, ali je to znanje prevaziđeno jer se danas borba vodi na druge načine. Mnogo je toga rečeno i napisano o Srbima, ali malo šta iskreno i s osvrtom na nj. tragične mane. Ipak, nije potrebno otkrivati toplu vodu. Arčibald Rajs je prije skoro stotinu godina napisao knjigu koja je i danas aktuelna, „Čujte, Srbi“ gdje je prijateljski i na kulturan način pokušao da ukaže Srbima da su glupi. U knjizi se na dvadesetak stranica opisuju pozitivne strane srpskog naroda a zatim slijedi pet puta više teksta o onom lošem kod Srba. Na žalost, ne ide to kod Srba kulturno, da im se stavi do znanja. Zato je u pravu trener Sale iz teretane Sokolskog doma kad doda majku ti jebem. A nije tu samo Arčibald Rajs bio dovoljno hrabar da kritikuje, možemo se pozvati i na Slobodana Jovanovića i njegovo istraživanje o nedostatku kulturnog obrasca u Srba koje samo načinje problem, Jovana Cvijića i njegov komično-bolno-tačan opis Dinarskog tipa čovjeka („živog duha i tanane inteligencije“), itd. Ne vrijedi se, zarad kontriranja, pozivati na Nikolu Teslu, Milevu Marić i slične primjere inteligencije. Inteligencija je potencijal koji može a i ne mora da se ostvari, a malo ko od takvih ljudi je uspio da se ostvari na ovim prostorima…

Međutim, pored prethodno spomenute beznadežnosti, tu je i drugi postulat koji će sačiniti osnov tvrdnje iznešene u naslovu. Taj drugi kreće iz dva korijena: sa jedne strane je Albert Ajnštajn i njegova fraza kako su svemir i glupost beskonačni (iako nije siguran za svemir), a sa druge strane imamo ideološki suprostavljene mislioce poput KUD Idijota i Vesne Vukelić Vendi koji su ujedinjeni u tvrdnji kako je glupost neuništiva. Pleonazam: ukoliko je beskonačna, glupost je svakako i neuništiva. Ta poprilično nihilistična ideja još od pamtivjeka ujedinjuje najrazličitije. Kao parafraza se često navodi kako inteligencija ima svoj kraj ali je glupost nemjerljiva, a još jedan prilog su i tzv. Marfijevi zakoni. Primjeri ilustracije postojanosti gluposti se danas mogu pronaći na svakom nivou ljudskog postojanja, od onog globalnog (ekonomskog) iz kojeg je lako uočiti da, paradoksalno, manjina koja kontroliše tokove novca upravlja većinom i usljed svoje pohlepe efektivno zagorčava život čitavoj planeti, pa do nacionalnih primjera i onih na ličnom nivou. Međutim, lokalni nacionalni primjer je najprikladniji za upotrebu ovdje, a dovoljno je uzeti samo period poslije oslobađanja od turske vlasti: ne naučivši ništa iz svjetskih ratova u XX vijeku u kojima su se gotovo prepolovili, ne naučivši ništa iz lažnih obećanja „saveznika“ u posljednjih stotinu i kusur godina, Srbi i dalje kao muve bez glave idu u borbu i smrt, sve za inat Kraljevića Marka i komplimente tipa kako su „borben i častan narod“, dok ih polupismena suprotstavljena banda kvalitetno uloženim novcem u „lobiranje“ vara gdje stigne, i sve to komično kao neki addendum za knjigu Arčibalda Rajsa. U pitanju je DNK gluposti, na koji ne mogu uticati na krupne društveno-istorijske prilike…

Ipak, kad se stvar nakon duple beznadežnosti čisto matematički postavi, gdje zakonitost kaže da dva minusa daju plus, prethodni postulati da su Srbi najgluplji narod na svijetu i da je glupost neuništiva povezani analognom vezom daju konačno rješenje kako su Srbi neuništivi. Dakle, dokazano najegzaktnijim među naukama, matematikom i logikom, nema razloga za brigu – Srbi su otporni na smak svijeta! Ni sida, ebola, kolera, nemasna hrana, nikotin, demokratija i sva ostala zla modernog doba ne mogu ništa Srbima. Biološki nestanak – nula bodova. Svinjetina i rakija duplo – dvanaest bodova. Mitar Mirić – tisuću bodova. Čak ni Srbi ne mogu ništa Srbima, ma koliko se inatili da dokažu suprotno. Dok je svemira, biće gluposti, a dok je gluposti, biće i Srba, pa makar se to odnosilo na onog jednog koji pod kruškom čuva granicu kod Tokija.

P.S. Autor teksta je Srbin koji jako voli svoj narod, kao i ostale narode sa kojima živi u komšijskim odnosima a smatra ih bratskim po mentalitetu.

On Tanzania is only black people. On Serbia?

– Šta ima, komšija, ne daš se vidjeti…
– Istina, komšija, nema me nigdje, al’ biće u narednom periodu. Evo, riješili smo slavu – sve sam tanjire svojeručno oprao, sve spremljeno. Tri sam dana jeo samo kolače, pa sad lagano treba da vratim so u ishranu.
– Pa kako samo kolače, ništa sarma?
– Ma kakva sarma, ne jedem ja ta srpska jela. To da išta valja, ne bi Srbi bili ovoliko blentavi.

A, realno, nije ta sarma toliko loša, niti su kolači nesrpski, nego, ako mogu birati između kolača i nečega – prehrambenog artikla a da to nisu ćevapi i pomfrit, biram kolače. A znaju Srbi praviti kolače (posebno slavske), al’ nekako su šiptari ispali majstori za to. Zato Srbi kod njih idu na šampitu. Al’ ja ne.

Od tad, a to je bilo onomad kad sam radio kao zamjena u osnovnoj školi. Moje prvo radno iskustvo, popriličan šok kad sam uvidio u šta se škola pretvorila. Doduše, imam malo tvrđu kožu tako da je šok bio dvosmjeran, koliko god da sam se ja šokirao, učenici su bili jednako šokirani mojim antičkim nastavnim metodama naslijeđenim, sa jedne strane, od učiteljice Branka Ćopića, a sa druge strane, od oca fudbalera koji, u rijetkim trenucima evociranja na slavnu prošlost, zna izjaviti kako „nema mjesta u Bosni gdje se nisu potukli“. A išli igrati fudbal.

Nego, šiptari i zašto ne kupujem od njih.

Dio I
Sjedi taj mali u zadnjoj klupi i priča i priča i priča. Deveti je on razred, a ima ga 30 kilograma zajedno sa stolicom i klupom (mada, bolje i to nego oni od 100 kg, njih je teže manuelno izbaciti iz razreda, prim. autora). Tako mali a tako puno priča. Vidim da ne planira da stane, đavo odnio šalu, moram ustati sa tapacirane stolice. Priđem mu lijepo, upitam ga kako se zove. (Ne znam ih, tu sam kao zamjena.) Kaže Derim. Pedagoški nježno spustim svoj nježni prosvjetni dlan na njegovu glavu pa ga još jednom upitam kako se zove. Derim, ponovi, kao da sam gluv i glup. Sukladno ideji da on mene z., nepedagoški nenježno svojim prosvjetnim dlanom stisnem njegovu malu glavu pa ga još jednom upitam. Stisak izmami suze u nj. očima pa mi reče da se zove tako kako se zove i da provjerim u dnevniku. Ja tamo kad ono fakat. Samo nije Derim nego Nderim, al’ se to N prečesto izgubi u izgovoru. Gledam ime u dnevniku, dijete plače, a meni žao. Al’ neće biti zadugo…

Dio II
U nedostatku gradiva odnosno ideja za rad, za prvi čas druge (i posljednje) sedmice mog radnog boravka u školi, odlučim da djeci devetog razreda zadam da pišu sastav tj. essay. Tema relativno slobodna, odnosno, šta su radili na svom kratkom proljetnom raspustu, a ukoliko ne znaju da opišu šta su stvarno radili, neka izmisle. Neka koriste riječi koje znaju, probaju sklopiti nekakav sastav, ko uradi dobro – dobiće dobru ocjenu, ko ne uradi dobro neće dobiti lošu. Krajnje pedagoški po novim pedagoškim principima, svi vole nastavnika koji daje samo dobre ocjene. I dok su neki pisali kako su se proveli na raspustu, neki pisali kako im je Vladimir Putin ujak, Nderim je otišao na sasvim treću stranu… Njegov sastav na temu „Moj proljetni raspust“ (My Spring Break) počinje rečenicama „My best freund is Hashim Tachi. He and I killed much people.“, a nakon toga još koješta. Kad sam to pročitao, nije mi bilo svejedno. Pokažem nekim kolegicama, a zatim i direktoru. Gleda čovjek, problijedio, šećera i vode. „Pa ovaj će nama bombu baciti u školu!“, reče, uze dotični komad papira koji je tad posljednji put viđen u javnosti. (Dalji postupak povodom tog slučaja je vođen metodom ništa.)
Ipak, ja djeci moram podijeliti sastave. Dođe Nderimov razred na red, pa i sam dotični. Vokativom ja njega po prezimenu pa mu kažem kako ono što je napisao nije normalno, te da će već biti nešto urađeno po tom pitanju, ali ne s moje strane (meni je to bio posljednji čas). Al’ kad sam već tu, da ja njega malo propitam engleski. Pred tablu, pa mu kažem da piše rečenice na srpskom, a onda će ih prevesti na engleski. Uze Nderim kredu u ruku, a ja počeh diktirati: „Moj najbolji prijatelj je Mitar Mirić. On i ja smo poljubili mnogo ljudi.“ Gleda on u mene kao da je gluv i glup. Ponovim mu isto, uz još intenzivniju reakciju ostale djece u vidu smijeha. Napisa on to nekako, pa onda krenu prevoditi: „My best freund…“, i kako napisa freund, ja njemu lijepo marš na mjesto. (Iako smatram da je previše da djeca uče dva strana jezika u osnovnoj školi, to nije moj problem.) Nderim ljutito sjede na svoje mjesto, i kako sam okretao stranice dnevnika, ljutito mi reče: „Šta je sad, da mi nećeš dati jedinicu?“ Pogledam ga, a on i dalje 30 kg sa stolicom i klupom a brutalno ljut, pa mu odgovorim potvrdno, a zatim upišem solidnu jedinicu na odgovarajuće mjesto. A nisam planirao. Ovoga puta su uzalud bile suze i povici nemoj, nemoj.

Nego, takav stepen zatrovanosti u tom stadijumu razvoja… nisam očekivao. Upućuje, rekao bih, na genetski poremećaj. Veoma žalosno, kako god se okrene. I sad, šta to za mene znači? Ni u ludilu kod šiptara. Ni na kolače, ni na pitu, ni u šali, ni greškom. Doduše, sam podatak da je meni ovako nešto trebalo da ukaže na problem je dokaz koliko su Srbi glup narod – bezveze je da se vadim da sam rođen u finoj porodici gdje sam učen da ljude dijelim na dobre i loše. Bilo lijepo 500 godina pod turcima, pa još onda ‘ajmo tamo na more, biće nam k’o kod kuće, ima baklave i bureka. Doduše #2, Srbi gdje god da se okrenu, svi bi nam ili jesu već j. mater, tako da ne može ni međa sa bodljikavom žicom na sve strane. Zato i razmišljam gdje i kako da počnem učiti japanski.

Jedna kruška… da se svi najedu.

Napisah članak za drugi blog (LINK), a u njemu nabasah na nešto što mi liči na aforizam, nadam se da isti nije zapisao niko prije mene:

Politika „od danas do sutra“ redovno vodi u juče.