Večernje doze nervoze III: Trčanje kao sportsko dostignuće

Pali smo nisko, jarane. Koliko nisko? Toliko da je trčanje… sport. Pri tom ne mislim na to je ono što jebe naše kokoške a nije pijetao kad novosaџani u drečavim šorc0vima jebu naše rospije na filozofijadi, nacionalnu propast u vidu potopa timskih sportova (i tog načina života: tzv. wife sharing) i poleta Đnoleta (i tog načina života: kad oženiš Jelenu udata Đoković pa ne pojedeš šniclu godinama) već činjenicu da su svi nešto uhvatili trčati… i to loše.

Da se razumijemo, trčanje nije loše. Ono, OK. О-КЕИ, što bi rekli stariji ljudi. Jedan segment sportskog života. Segment. S tim u vezi, nemoguće bi bilo objasniti da za mršavljenje i održavanje fit šlank linije – što je povod trčanja za jedno 80% ljudi koji sada džogiraju – trčanje nije najoptimalnija metoda. (Onaj zonfić kad ulazi ženska od 40 kila u teretanu i kaže: „Ja bi’ da se zategnem al’ ne da se nabildam.“ „Šta studiraš? Ispiši se odmah.“) Nego, aj_dede, stiže sezona, maratoni, polumaratoni, ulične trke, svi ti divni načini blokiranja saobraćaja, po gradu trim staze („… a ujutru trim.“), svi ti divni ljudi trče, te neke žene čiji su laktovi zaheftani za kukove a koljena jedno za drugo, likovi koji na sebi imaju 250 konjskih snaga u reklamama na odjeći a čija se brzina trčanja može uporediti sa brzinom uvođenja 5G mreže u Bosnu i Hercegovinu, rasipa se znoja više nego evra na muziku na ciganskoj svadbi, a NIKO, BOLAN, TU NE ZNA TRČATI. Mislim, pa makar smo mi imali rašta trčati, ono istorijski: trčo bježo od međeda, trčo bježo od turčina, trčo bježo od švabe, trčo bježo od ustaše, trčo bježo od lopate, trčo krao po Švedskoj, trčo bježo od međeda, trčo bježo od žene… PAJEBOTEBOG. Trčanje je ono što savladaš dok si omalen pa te onda upišu na sport. Odakle se pojaviše sve te kreature sa peglama umjesto stopala, ne znam da me jebeš, što reče pokojni Menza, fuck me running…

Iskrene ispovijesti jednog šopingholičara (1)

Samo neka je na akciji i gratis, pa makar mi ne trebalo!

Kaže, na dan otvaranja popust od 20% u prodavnici Nike… mmmm. Već dugo sam u Adidasu, nekad sam malo balansirao, od Pume sam odustao onomad kad mi je relativno nova patika pukla na Trebeviću, Diadora i Lotto su realno šrot, Reebok je vizuelno očajan kao i Asics a Mizuno bih volio da mogu naći dobar povoljno, ali to nije moguće. ‘Ajde onda da vidim taj Nike, nije za baciti 20% popusta, da budu neke fine jednostavne patike za 80 maraka, uzmem ih za 60-i-nešto i dobar sam što se tiče ovog ljeta.

Dođoh tamo, htjedoh ući, ali penis: unutra neki reper viče nešto, 60 djece sa 70 telefona snima, nemam pojma ko je lik ali kako nisam čuo ništa od jebi policiju hitova, tako sam se uklonio.

Navratim poslije, pa polako. Uđem, krenem pregledati, prve neke totalno bezveze patike, 205 maraka… Dalje gledam, neke 250… Još dalje 320… Dođoh do patika od 405 maraka, neki AirMax model, nisam ih volio onda, ne volim ih ni danas, a to 405 za mene može biti samo Pežo, ne i cijena patika u konvertibilnim markama. Uočim da je logika da cijene rastu s lijeva na desno, pa se vratim lijevo do onih od 205 maraka, gledam još lijevo (ljevlje/ljevije), a ono sa njihove lijeve strane nema patika. Pomjerim se ipak malo lijevo, pa još malo lijevo, pa izađem.

Ništa drugo nego se podsjetiti legendarne rečenice Jove Vulete: „Otvorio se ____ [klasična cenzura], cijene su normalne plus 100 do 150 maraka…“

(Juče je otvoren tržni centar Delta Planet u Banjaluci. Iako su očekivanja bila niska razočarenje nije izostalo.)

Večernja smjena teretane Sokolskog doma…

Bili smo mladi i neoženjeni, trenirali tegove…

A vidi nas sad.

Elem, što se benča tiče, ako nekom trebaju savjeti:
1. Dobro zagrijati grudne mišiće da ne bi došlo do kidanja istih! Pored klasičnog zagrijavanja za teretanu, kad se krene raditi vježba postepeno dodavati težinu: lično radim četiri serije zagrijavanja sa 50 kg, 10-20 puta, mijenjam širinu hvata zarad „pogađanja“ svakog dijela grudnih mišića, a onda dodajem po 20 kg i ekonomično radim manje ponavljanja (3-6) do maksimalne težine sa kojom mogu raditi, 120-130-140 kg, gdje radim dvije ili tri serije jako blizu otkaza (6-12 ponavljanja u zavisnosti od težine što je otprilike neki trening za snagu).
2. Dobro se namjestiti na klupi! Noge moraju imati dobar oslonac, kičma mora imati svoju prirodnu krivinu, „ukopati se“ (leđa i dupe) i ne pomjerati se previše u toku izvođenja vježbe: samo ruke odnosno grudni mišići da rade kao mašina, precizan i pravilan pokret; posebno je bitno dobro se namjestiti na kosoj benč klupi jer ih ima svakakvih, uz fakat da je na njoj teže održati prirodnu krivinu kičme. Lično, ne koristim pojas za benč, ali dobar pojas svakako ne odmaže.
3. Hvat je stvar preferencije! Kako širina hvata tako i položaj palčeva: lično držim palac ispod šipke i nemam nikakav problem, ni bola u dlanu niti nesigurnosti da će mi se šipka prevrnuti preko ruke i ispasti; opet, znam ljude koji imaju taj problem, tako da ako radite ovako ili onako, u pravu ste u oba slučaja. Što se širine hvata tiče, zna se, uski benč popunjava sredinu grudi, široki benč širi grudi, a još širi ih razvlači: radite sve varijacije dok ne dođete u fazu finog štimanja grudi, kad ciljano popunjavate ono što (mislite da) vam nedostaje.
4. Spuštajte šipku do kraja, kontrolisano! Spuštanje do pola je… za krosfitere. Naučite da spuštate šipku do kraja jer kad se zna raditi pravilno, folirati je lako. Šipka se spušta otprilike na bradavice, ramena su zabačena unazad, cilj je da se ne udavite šipkom! Isto tako, može se malo „varati“ ali šipku ne treba u toku čitave serije odbijati od grudi. To može pomoći u kritičnom trenutku, međutim, kao tehnika je pogrešno i zbog mogućnosti povrede usljed gubitka kontrole kao i zbog činjenice da se efektivno gubi kontrakcija koja je i poenta serije. Dalje, ako ste mazohistički nastrojeni, isprobajte ekstremno sporo spuštanje i dizanje šipke… proklinjaćete i sasvim male težine.
5. Ne gledajte druge kako rade benč i ne imitirajte ih težinama! Danas je to posebno kritično jer je toliko hemije u opticaju i neko neiskusan se može prevariti da, kad vidi nekog šabana na ko zna čemu kako diže ko zna koliko, proba to isto i napravi problem (oštećenje svog grudnog mišića ili pak inventara teretane). Uz to, maksimalan izbačaj (x1) koji je ultimativni faktoid za kurčenje nije nešto što treba često praktikovati, ne više od jednom u tri mjeseca, ali uz pravu pripremu na tom treningu (kako zagrijavanje, tako i odmor i mentalnu pripremu… po potrebi i mirisne soli, ako je skupa teretana). Takođe, poslužiti se kalkulatorom maksimalnog izbačaja (za divno čudo, poprilično tačna stvarčica).

Benč odnosno ležeći potisak šipkom na (ravnoj i kosoj) klupi je najbitnija i najbolja vježba za grudi koju nijedna sprava ne može zamijeniti. Grudi su ukras svake žene i ponos svakog muškarca pa većina radi upravo njih prvi dan vježbanja u sedmici, gdje je benč kao najvažnija vježba logično prvi, a ostale vježbe ga slijede (u slučaju da je volumen vimena grudi zadovoljavajući, može se početi i sa kros mašinom… ali to je za krosfitere). Ipak, benč nije sve što treba raditi u teretani… treba raditi sve (pa i noge, iako je to veliki faux pas za bildere sa Starčevice), posebno vježbe sa sopstvenom težinom (zgibovi, propadanja), te ne zaboraviti ni druge oblike fizičkih aktivnosti zarad održavanja cjelovitog zdravlja – hodati, trčati, plivati, baviti se sportom po izboru: teretana će se pobrinuti za mišiće a pobrojane aktivnosti za ostalo… U zdravom tijelu – zdrav duh, vazda bilo (rekli još stari Latini!), a vaše je samo da izaberete dobru teretanu… Vidimo se na benč klupi!

Definicija: čovaburaz

Čest oblik predominantno mlađeg Banjalučanina (do 50 g.); starost, pol i lokacija nisu isključivi.

Osnovna osobina čovaburaza je da mu sve smeta, sem njega samog, iako je niškorist. Čovaburaz je naročito srčan po pitanju lokalpatriotizma, jer ga baš nerviraju nebanjalučani u Banjaluci, dok se ne sjeti da su i banjalučani šupci. Zato mu žena može biti sa sela a auto od starog (ne nužno iz Njemačke).

U habitualnom pogledu, čovaburaz je parazitski organizam sa osobinom regulisanja domaćinskih organizama: pizdi na staru ako slučajno kasni sa pranjem njegovih džeparica i duksa ili on mora ići po hljeb. Uzrečica čovaburaza je „Opušteno!“, omiljena biljka marihuana a ime odmilja za djevojku je ‘prdara’.

U politici, čovaburaz je vokalan kritičar svake vlasti ali ne izlazi na izbore, nikad nije glasao i ponosi se time. Nema svoju inicijativu ali je protiv tuđe na koju će najčešće reagovati oštrim „Buraz!“, a ponekad i sa „Mojne to, e!“. Iako mrzi muriju, čovaburaz je legalista, izrazito protiv štele što se ne odnosi na situaciju kad mu tetka „nađe“ državni posao.

U pogledu sporta, čovaburaz je takmičar u dužinskom ispijanju kafe i nagrizanju plastične kašičice za istu, a takođe je uspješan u cuganju na tuđi račun kao i disciplini na otvorenom „14m sa gajbom bez prepona“. Sportsku karijeru mu ugrožavaju samo izbacivači iz BL noćnih klubova sa kojima je na ratnoj nozi („Ono jednom kad sam pijan pravio sranja…“).

Pored toga, čovaburaz je i stalni posjetilac događaja iz oblasti iz visoke kulture. Tako je svake godine na Demofestu gdje cuga pivu na travi ispred tvrđave. Planira ući kad bude dolazio Bob Marli od kojeg očekuje zahvalnicu za promociju i njegovanje radničkih tekovina naroda Jamajke na Balkanu.

Od škole odnosno učešća u akademskoj zajednici, čovaburaz ima pregršt spomenica sa brucošijada u Indeksu i KSET-u. Ipak, to nije prepreka da uvijek bude spreman da civilizovano polemički diskutuje o svakoj temi, posebno onih 10 minuta dok sagovornike ne proglasi šupcima.

Čovaburaz je fenomen i po tome što se širi obrnuto proporcionalno svojoj (ne)aktivnosti. Ukoliko vas napadne neki primjerak ove vrste, pokušajte se odbraniti čašćenjem pivom i cigarama uz nasumično repliciranje ‘jest’ i ‘šupci’ ali morate biti dovoljno brzi da vas čovaburaz ne zapamti i da se ne infiltrira zapisivanjem broja telefona.

Čovaburaz je stvaran. Čovaburaz opušteno vreba.

Fleš! A-a! Penji se na motku!

Kad mi je pala ta lopta pred noge, shvatio sam sve…

Cupać Jarmila, majku ti jebem, Jarmila Cupać… pa taj pojam zvuči nevjerovatnije nego prisjećanje da smo kao djeca u toku rata umjesto igračaka skupljali metke, između ostalog. Cupać Jarmila s nadimkom C.J. (Si Džej bez Parker što nije isto kao morski Džej Ramadanovski), moj prof. fizičkog tokom gimnazijskog školovanja. Cupać Jarmila odmilja „Mali divljak“, istureno krilo radikalnog androhomoseksualizma…

Kako je to rekao moj legendarni komšija Raka: „Ja kad sam došao u prvi i vidio pičke iz trećeg, znao sam da neću ostati normalan.“ Imao je on sreće pa nije ostao normalan. Elem, prvi je prvi razred gimnazije a pičke iz trećeg su djevojke mlade trećeg razreda gimnazije na času fizičkog vaspitanja. Banjalučka gimnazija je imala taj slatki, slatki kombinatorički problem prostorno-vremenskog planiranja koji je uzrokovao da počesto dva razreda moraju dijeliti salu za fizičko. Tako se znalo desiti da neki prvi razred dijeli salu sa nekim trećim razredom (princip par-nepar smjena). Iako tu djevojačku mladost trećeg razreda gimnazije smatram granično ilegalnom (recite NE pedofiliji), kad imaš 15 godina… to je malo drugačije odnosno odlično, i bilo je. A onda je u drugom razredu gimnazije došao novi razrednik Bavrlić Rodoljub zvan BA i saopštio nam kako je „naštimao“ da imamo fizičko sami. Da ne dijelimo salu. Sa pičkama iz trećeg razreda. Mi, posljednje pravo matematičko odjeljenje banjalučke gimnazije, 18 dječaka i devet djevojčica. On, naš razrednik, kreator rasporeda časova za školu. Ko će kome, ako ne svoj svome… traumu. Mi sami i ono (treće lice jednine, srednji rod) zvano Cupać Jarmila. GORI U PAKLU, RODOLJUBE, GORI KAO VJEČNA VATRA.

Nadimak „Mali divljak“ je bio uveliko aktuelan kad smo došli u te male ali čvrste šake, zbog navodno uspješnog bavljenja nekim sportom (ako nije bio i karate… ili gimnastika, aj’ znaj) ali i fizičkog izgleda koji nije odavao polne karakteristike (ali ni bilo koje druge karakteristike) nijednog od oba poznata pola. Mada, kad malo bolje razmislim, ako zamislim siluetu „Malog divljaka“, ta silueta nekako podsjeća na Brusa Lija. Hm. Nešto tako. Dobro.

Bilo kako bilo, djelovanje „Malog divljaka“ je bilo planski nehumano, posebno u našem dječačko-centričnom razredu punom matematičara (a kasnije i studenata prirodnih nauka) koji sami po sebi nisu imali lak put do bogatog (hetero)seksualnog života. Naime, „Mali divljak“ je prioritet davao sportovima koji uglavnom nisu bili fudbal a više su bili „gej je okej“. U četiri godine gimnazije, samo jednom smo na času fizičkog dobili loptu i dopuštenje da izađemo na školsko igralište da igramo fudbal. Bilo je to pred sam kraj gimnazijskog mučenja, lopta je bila izduvana, igralište nikakvo, a mi toliko razdragani da smo na putu do igrališta – staza od 30-ak metara – toliko urlali da smo automatski zaradili povrat u salu…

Dakle, nije bilo fudbala, ali je bilo odbojke i gimnastike, napretek. „Mali divljak“ je bio veoma oran da nas nauči svakoj varijaciji preskakanja konja, pa tako i nekim koje sam smatrao da su u domenu Velike gužve u Kineskoj četvrti te sam radikalno – kao madafakin Vojvoda! – odbijao i da ih pokušavam. Navodno da nije lako slomiti vrat kad si mlad, ili su bar drugi vjerovali u to. Nisam pokušavao ni da vjerujem. „Mali divljak“, koji je zapravo iz nekog istočnog uvoza (lako moguće iz Putinove klase na policijskoj akademiji), je provodeći gnjustne planove radikalnog androhomoseksualizma iz biblije Novog svjetskog poretka veoma pažljivo dozirao količine muških sportova i radosti, a počesto i prečesto je iste znao da uskraćuje i prekida povikom: „Momci, na motku!“

Ako je ko šta zapamtio šta se pamti ko od čega gimnazija fizičko mali divljak, bila je to motka koja nije bila motka već šipka. Za penjanje metalna vertikala od nekih pet metara, standard, svi ste je vidjeli, neki se penjali, neke se divile. Ali, motka. I na nju, momci. Pajebotebog, gdje su tad bila dječja prava?! Where was your god then?! Umjesto da se, nadasve hrišćanski [da malo ispoštujemo hrišćane, prim. aut] u nemogućnosti one bezgrešne varijante, djevojke uče na motku, momci su svako malo morali na motku, pa I onda kad nisu pijani došli na čas fizičkog nakon blok časa informatike u suprotnoj smjeni i traženja istine u vinu u međuvremenu [mada je legendarna iskazana hrabrost Jovanovića da u supijanom stanju pokuša uspon na motku i zaglavi na pola, prim. aut.]. Motka je opet bila spas za neke koji su fizičkom snagom iskazanom na motKi pokrivali jedinice iz gimnastike. Neki od tih su kasnije postali poznati blogeri, članovi teretane Sokolskog doma, iako se o njihovoj prošlosti jako malo zna…

Nije ta motka bila tako loša, ali je njeno nametanje bilo krajnje nesportsko i opasno. Sva sreća pa su to bila vremena prije Đogana, možda bismo i rekete fasovali, ali nismo; pikali smo tu odbojku, jedan divan beskontaktni sport kad ga igraju žene u šorcevima… bilo je tu i nešto košarke, pa je jednom prilikom „Mali divljak“ prilikom ocjenjivanja slobodnih bacanja izrazio negodovanje prilikom bacanja „iz gaća“ LOPTE PREMA KOŠU na šta mu je odgovoreno da je Radivoje Korać tako bacao LOPTE PREMA KOŠU pa može i jedan učenik, kasnije poznati bloger, član teretane Sokolskog doma…

I tako, kad mi je pala ta lopta pred noge, sve mi je to prošlo kroz glavu. Radikalni androhomoseksualizam „Malog divljaka“, podsvjesni uticaj motke na psihu pubertetlije, maliciozna pakost Bavrlićevog osmijeha pri saopštavanju rasporeda za fizičko vaspitanje, četiri godine paklenih fasadnih cigala… jebem ti loptu da ti jebem loptu, bijelo-plavo-žutu, sa đavoljim rogovima, kud pade pred mene, ma sad ću da je… vratih je djevojčicama da nastave igrati odbojku. Ne znaju one ništa, a i bolje što ne znaju, iako kapija pakla pod nadležnošću „Malog divljaka“ u svakom času može ponovo da se otvori…

P.S. Neke 2011. sam bio u imenskoj ustanovi, povodom konkursa za posao. Zaposlili me nisu, ali sam tom prilikom saznao nešto što me je rastužilo: Jarmila Cupać je otišla u penziju, i to dvije godine prije toga odnosno 2009. Nije meni tad bilo žao što je ona otišla u penziju – prije dvije godine – nego mi je bilo žao što nije otišla u penziju prije dvadeset godina, prije nego što sam krenuo u gimnaziju.

Hjustone…

I tako, vraćam se iz rekreativne šetnje tužno klackajući ljubičasti bicikl (sa svježe ispoliranim tamno plavim felugama) pored sebe – pukla mi guma – kad ugledah na ulici djevojčicu omalenu u Barseloninom dresu boje breskve i pripadajućim patikama, kako gore-dole ganja fudbalsku loptu, pa je još i, da prostite, titra. Zamalo kao Vjeko onomad, djevojčica pretitra pola ulice…
Ona od 10 godina i 30 kila žive vage titra loptu a ja od 30 godina i 100 kila žive vage preskačem vijaču u teretani odnosno šibam se komadom gume po tricepsu isključivo lijevom (malo sam felšav). Ona to, ja to. A nije prvi april. Mislim, jeste, ali nije. Hm… Hjustone, šta ti misliš, da li mi tu imamo neki problem?

P.S. U narednom nastavku ćemo razmotriti Jarmilin uticaj.

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.