Svježe mudrosti IX

„Koliko god da muškarci nemaju pojma o ženama, toliko i žene nemaju pojma o muškarcima!“

PRETHODNO: SM VIII

O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

Srbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Debela pa krupnija

„A, ima tu jedna kod tebe se zaposlila, dole od nas iz sela… Šta ona ono predaje, a izgleda? Debela, poružna… Zaboravila sam šta predaje, ona ti je dole od nas. Ma da, blijeda pa pjegava, krupnija.“

Siguran znak urušavanja temelja našeg nekadašnjeg zdravog društva jeste što politička korektnost stiže i naše roditelje.

Njih dvojica a nana i ja same

I tako ti ja tog osmog marta na upupčenom ćošku spoja dvije zgrade tačno u podne u 12 sati nešto poslije 13:00 sa karanfilom u ruci čekam, kad ide on, zvijezda stranice balkanstar tačka ba, ideal balkanskog muškarca: obrijana glava, nabildan i trenerka. Prepoznali ste, u pitanju je Mladi Z. Delić. Lijepo mu dam karanfil i čestitam Osmi mart pa krenemo lagano prema gradu, kad tamo brutalni protesti…

Na ulicama grada Čikaga temperatura je tisuću (hiljadu) stepeni. Zapaljeni kontejneri, razbijeni izlozi, prevrnuti automobili. Bijesna rulja uništava sve pred sobom a policajci grada Čikaga to mirno gledaju iz prikrajka, bez reakcije. Zašto da reaguju kad znaju da su protestanti u pravu? Dešavanja na ulici sasvim su primjerena slika stanja u državi, u ljudima. Dogorjelo je do noktiju, svi su ugroženi: penzioneri, zaposleni i oni nezaposleni, studenti, školarci, pa čak i nerođeni. Ejakulacija kulminacije više nije mogla biti zadržana lažnim obećanjima, narod je izašao na ulice! Mršavi golobradi mladići sa bradicama i kratko ošišane djevojke sa minđušama na pogrešnim stranama ušiju (i nekim drugim, nepristojnim, mjestima) gordo i ponosno koračaju ulicama sa transparentima na kojima piše „Ujedinjene/i protiv patrijarhata!“ i „8. mart se ne slavi, 8. mart se obilježava!“… Čekaj malo, šta koji k.?

S upitnikom iznad glave pogledam Mladog Z. Delića pa mi on objasni da su to evropske tekovine, iz Evrope. Ravnopravnost! Jednakost! Egalitet! I žene su ljudi, samo ženskog pola! Sve činjenice, još od Novog Zelanda, pa naovamo. I lijepo je to, globalni protest na lokalnim ulicama, priključak svijetu hvatamo. Samo, i u Evropi, žene su žene…

Poljem se širi miris ljiljana, a zemljama Trećeg svijeta (poput lokalnih) nezadrživo se širi smrad zapadne civilizacije. Počinje kroz jezik. Kaže džender a šta koji k., nemamo pojma. Džender studije, džender centar, džender (lav mi) tender. I dalje nejasno. Uz prevod i obradu dođemo do toga da je to pol, muški ili ženski, a ne južni ili sjeverni. To je već razumljivije. Međutim, u američkim filmovima počesto se može vidjeti da kandidati prilikom ispunjavanja papira na (nenamještenim) konkursima ispunjavaju i kategoriju sex, obično sa riječima „hoću, veoma“. I ta riječ označava džender, pol, i to je taman ono što nam treba, u ovom i onom smislu.

Dakle, sex, odnosno na srpskom seks, vjerovatno je od latinskog sexus što znači spol, pol, spolnost, a danas se isti termin najčešće koristi za jednu aktivnost koja je izdaleka poznata blogerima i kolumnistima oba pola a koja bazično obuhvata stavljanje muškog polnog organa u ženski polni organ (ili stavljanje ženskog na muški) nekolicinu puta uz primjenu principa repeticio ti mater studiorum. I sad, nije što su to ljudi vidjeli od delfina pa im se svidjelo, nego što je to fakat dobra zabava. Samo, mora se paziti, kako nas to upozorava sociolog Leksi Foks, da muško sjeme ne završi u ženskom polnom organu, jer na tom mjestu rode istovaraju djecu. U tom slučaju, seks prestaje da bude zabava i dolazimo do grma gdje leži zec, sem ako zeca neko nije otjerao a grm posjekao.

I pored sveopšteg napretka tehnologije, seks još uvijek ima reproduktivnu ulogu, odnosno, zalomi se. Reprodukcija ili ponovna produkcija iliti stvaranje, života. Tako nastaju male blogerke i kolumnistkinje oba pola. Međutim, tu postoji jedan problem. Leptir sleti na cvijet i cvijet ostane trudan, a leptir odleti. Analogno, kolumnistkinja ostane trudna, a bloger ode i otvori novi blog. Kolumnistkinja, ukoliko se odluči da rodi malu blogerku, devet mjeseci u svojeličnoj utrobi gaji plod. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. Kad rodi, (bilo bi poželjno da) doji još otprilike devet mjeseci. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. A zatim treba da nastavi svoj prvobitni posao, karijeru, mukotrpan rad, ne daj Bože, blogovanje/kolumnizam. A to je teško. I tu je korijen neravnopravnosti odnosno problema kojim se bavimo.

Dakle, nismo to smislili Mladi Z. Delić, Stari Z. Delić, moj babo i ja uz pomoć ostatka plemenskih mudraca i/ili praotaca šovinizma. Defaktualno je da je žena majka i da kao takva ima majčinske dužnosti i koje niko drugi ne može da izvrši. Nije zato što neće, već ne može. Mnogi bi rado, posebno oni živčani od proteina, nakon što im neko došapne da je bol pri porođaju takav da ga nijedan muškarac ne bi mogao izdržati. Ma šta ne može!, kurčevito, govori to protein iz njih, al’ ne može. Nije to tako zamišljeno. Ne može te neke stvari da izvrši prosječan član (a ni istaknuti član) teretane Sokolskog doma, ni prosječan mršavi golobradi mladić sa bradicom, niti prosječan bloger/kolumnista. Izuzetaka ima. To može da učini Arnold Švarcneger, da sam sebe oplodi, rodi dijete i brine se o njemu, što je dokumentovano u dokumentarnom filmu Junior, ali, jedan je Arnold. Svi ostali su na drugoj strani.

Suština moderne borbe za ravnopravnost polova se svodi na to da žene nisu dovoljno zastupljene na izvršnim pozicijama. Žene su domaćice, majke, radnice, ali nisu direktori. Uglavnom. Nisu političari. Uglavnom. Nisu Džordž Buš, i hvala im na tome. Međutim, ima tu neka logika. One mogu biti sve to, ali uz sadašnji koncept pozitivnog shvatanja porodice kao osnovne društvene jedinice, sve to im je dupli posao, a ponekad je i jedan posao težak, a kamoli dva. Da nije tako, ne bi se dešavala transformacija koja se sad dešava, da psihijatri i psiholozi polako usvajaju neuništivost žohara namećući se kao nešto neophodno modernom društvu. Pa onda njih dvoje dođu kod psihijatrologa, on kaže da želi da zasije potomstvo, a ona kaže da želi karijeru. Tukli se i svađali kod kuće pa pročitali na internetu da će im psihijatrolog pomoći. Može. Nije sporno. Ne budi glupi bosanac i ne cijepaj tapete bez potrebe. Slušaj ženu. Eno Švedske sa prirodnim priraštajem 0,9 i sve ide kako treba.

I opet kvaka 22 sobe 22.

Živimo na svijetu kojeg vode muškarci. Činjenica. Ne ide nam to pretjerano dobro. Činjenica. Ima nas šest milijardi, ratujemo oko toga čiji je manji, umiremo od gladi, većina nas ne zna zašto. Neki znaju ali ne shvataju. Neki shvataju ali ne mogu da pojme. Većina koja traži bilo kakve odgovore se gubi oko suštine. A suština života je život, produženje i stvaranje života, a ne sebično skupljanje zelenih novčanica ili pak kupovina tehničke i netehničke robe na pik.ba. Bilo bi dobro da se u tom pogledu suštine nešto promijeni. Možda da se obrne, da žene preuzmu stvar, ali ne ovako kako su to brutalni protestanti smislili. Da se desi inverzija uloga, od sadašnje nejednakosti u drugu nejednakost koja zasigurno ne bi mogla biti nejednaka kao ova. A, nije to neko čudo svjetsko. Ponegdje su već žene preuzele stvar u potpunosti (pleme Kasi na sjeveru Indije), i tamo stvari funkcionišu jako dobro, sem nesrećne pojave “aktivista za muška prava” (pojam homoseksualniji od strastvenog zagrljaja Faruka Bulsare i Džordža Alana O’Dauda). Na žalost, to je izuzetak od pravila koji je naišao na univerzalno neodobravanje…

I, eto, ako muškarci vode stvar, ovako je kako jeste – ne valja. Ako žene preuzmu stvar u modernom pogledu, kuća prestaje da bude dom. Osta’ prazan kraj, moj zavičaj, nema ko da česnicu sprema, itd. Ako je kao na sjeveru Indije, pojave se aktivisti za muška prava, strani plaćenici i domaći izdajnici, i uvijek tako nešto – iz ekstrema u ekstrem. A ravnopravnost? Ravnopravnost se pokušava postići natezanjem. Natezanje je uvijek naprezanje. Naprezanje je upotreba sile. A sila, em što nije moderna za upotrebu, em što je totalno nepotrebna za nešto što je po definiciji obuhvaćeno suštinom života. Jer, život nastaje samo na jedan način (ako izuzmemo Arnolda), način koji treba da sadrži sporazum na ravnopravnim osnovama, a bojim se da ćemo izlizati svaku formulaciju i parafrazu dotične tvrdnje a sadržana ideja neće biti sprovedena.

TEŠKO JE BITI MUŠKO, A TEŠKO I ŽENSKO

Tranzitna i tranzitivna vremena: učiteljica je nekad bila vaspitačica, a onda je došao TV prijemnik. Nije lako na tronu: isti se danas grčevito bori kroz snižavanje kriterijuma kvaliteta i dobrog ukusa sa magičnom fejzbuk kutijom. Nekad je savjete davalo plemensko vijeće žena, a danas su to ženski časopisi. Nekad su muškarci služili u muške svrhe, a danas…

Reče Žika Pavlovič onomad: „Mnogo volim kad godina izda, sve poskupi, (a) pojeftini…“, pojeftini intuitivan završetak citata koji nećemo navesti da bismo se zadržali u granicama pristojnosti makar u prvoj rečenici (i samo prvoj). Iako jedan od premijernih filozofa postmoderne, Žika nas je u ovoj izjavi vrhunski zajebao, jer izdadoše zaredom posljednjih dvadesetak godina, a pizda, vala, ne da ne pojeftini, nego je i poskupila. Sa jedne strane, ona nikad nije ni bila jeftina, a sa druge strane, nikad neće biti ni skupa…

Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio, su dovela do toga da se na sve postavlja cijena, pa i na ljubav u onom smislu koji je moguće kvantifikovati (maloprodaja i veleprodaja). I dok je „najstariji zanat na svijetu“ svakako dvosmjeran, bespredmetno je raspravljati šta se bolje prodaje. Pomjeren sistem vrijednosti i „krivi ideali“ su mnoge pristojne, ljupke, poštene, pametne, časne i kakve sve ne (osobe ženskog pola) odveli na pogrešan put, a šta je tek sa onima koje su se rodile na pogrešnu nogu? Svoje na svojoj? Kašika u med? Upravo suprotno. Konkurencija je brutalna, glava se gubi u sekundi…

Svijet nije od juče. Još su stare nane, nene, none (Yu Grupa) i koje sve ne imale savjete o tome kako obraditi jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja, kako pronaći životnog partnera (što nekako, negdje ima veze s ljubavlju). Djelimično su se ti savjeti odnosili na trenutne modne tokove („Nađi sebi junaka sa brcima od 20 cm!“), djelimično su se odnosili na neke ispitane veličine/provjerene vrijednosti („Nađi sebi junaka sa 20 cm!“), a s vremenom se takvih iskustava skupilo na stotine (hiljada) i pred modernom, emancipovanom i samosvjesnom ženom sve to stoji kao lavirint iz kojeg je teško izaći i na ulaz.

Buržoaska, seksualna i industrijska revolucija su rezultovale mnogim promjenama u društvu i kao krajnji rezultat su dale Caneta iz Partibrejkersa koji, prije nego što će postati dobar hrišćanin, mlad i bijesan tamo negdje nekad deklamuje ultimativni antihrišćanski poklič „Hoću sad i hoću sve!“, a zatim pod plaštom tih riječi zli urednici ženskih časopisa u stranu sklanjaju nane, nene i none i udaraju crveni pečat na njihovo viševjekovno iskustvo i savjete, te nameću svoje ideje oličene u liku i djelu našeg neprijatelja broj 1, pojave zvane Keri Bredšo.

Tako su žene i danas suočene sa problemom izbora životnog partnera, ali su dodatno opterećene pogrešnim savjetima i lažnim svjedočenjima onih koje tvrde da su bose prošle kroz taj pakao. Naš neprijatelj broj 1, Keri Bredšo, različena u liku mnogih spisateljica i kolumnistica navodi na krivi trag kroz brojne tekstove u kojima djeluje subverzivno i maliciozno, i to na način da ne ukazuje na to ko je „onaj pravi“ već samo proširuje krug onih koji to nisu. Iz te kuhinje stižu direktno usmjereni savjeti poput „Pet tipova muškaraca koje treba da izbjegneš“, te „Osam tipova muškaraca koji nisu za tebe“, „Reci NE za 15 ovih tipova“ i slično, sve do „288.787 tipova muškaraca sa kojima ne treba otići ni na kafu (+ bonus dodatak: spiskovi imena, adresa, brojevi telefona i fejzbuk profili dotičnih)“, a kraj tog tunela se zasad ne nazire.

Izuzev lutkara iz sjenke koji upravljaju Keri Bredšo kao marionetom, malo kome takve direktive pomažu i olakšavaju stvari. Bez da se, u ovom trenutku, ulazi u bilo kakve teorije zavjere koje bi ovo podržale kroz ideju da „što je običnim ljudima lošije, to je bolje zlim gospodarima života i smrti“, vrijedi samo napomenuti da je zbunjenost i dezorijentisanost veoma unakrsna. Pored toga što žene, usljed svega, „ne znaju gdje udaraju“, i muškarci koji danas vrijedno i predano rade na tome da budu moderni, emancipovani i samosvjesni se vrlo kvalitetno upliću kao „pile u 20 cm“ pri dešifrovanju zle propagande iz ženskih časopisa u pokušaju duhovne i fizičke autoizgradnje kao osnovnog temelja poboljšanja čitave zajednice.

Pored onih pripadnika muške zajednice koji su u svakodnevnom kontaktu sa weltschmertzom i koji veoma k srcu uzimaju zle strelice iz otrovnog pera Keri Bredšo, čak i oni sasvim prosječni koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i smiju se protestima protiv patrijarhata na ulicama grada Čikaga se nađu iznenadjeni i uvredjeni kad se njihovo ime nađe na crnim listama, a počesto i više puta na istoj listi, npr. kao u stavkama „tip koji stalno gleda utakmice“, ali i „tip koji misli da treba da mu ujutru spremiš doručak“, „tip koji ne voli telefon“ kao i „tip koji te udara šakom umjesto šamarom“.

Čak i na najkraćim listama, male su šanse da se sasvim prosječan muškarac neće pronaći u makar jednom tipu, a što se liste proširuju, tako natprosječno puta spomenuti sasvim prosječan muškarac može da štiklira više stavki/tipova kojima odgovara. Komparativnom analizom sa drugim prosječnim muškarcima je lako doći do podatka da niko nije zaobiđen. Štaviše, nije se rodio taj koji je neozlijeđen prošao kroz to minsko polje stereotipa muških arhetipa, a da se u ženskom frizerskom salonu nije zaposlio i pri radu u istom mu se nikad nije digao, odnosno, da to prevedemo na srpski jezik razumljiv Srbima, da je peder i to ne onaj što igra tenis. Tu dolazimo do kvake 22…

Ko će da produži vrstu kupačica (femininum od kupac) ženskih časopisa, ukoliko se kao ideal muškarca nameće peder, nezainteresovan za oplodnju a često i nesposoban? Djeca iz epruvete u kojoj je sjeme nasilno izuzeto od „gospodina savršenog“ koji zapravo želi da bude gospođa? Ko će da popravlja sredstva za rad spisateljicama i kolumnisticama – laptop računar (a ne ono drugo za šta je zadužen ginekolog) – kad na isti sasvim slučajno prospu veliku šolju gorke kafe jer im je zazvonio mobilni dok su se šminkale u autu u žurbi jer su kasnile na sastanak NVO udruženja „Moj džender neće falusoidni Fender“? Ko će da popravi taj auto koji se zakucao u veliku reklamu pored puta za novi broj ženskog časopisa u kojem su novi savjeti kako imati ravan stomak, savršen seks i bijele zube? Ko će sve to da radi? Ko će biti potrošač iz pojma „potrošačko društvo“? Nije li to znatno veći od problem od onog ko će da pravi frizure kupačicama ženskih časopisa? Loše si ti to smislila, Keri Bredšo, futo raspala.