333, sitno!

– Znaš (li) ti šta je to?
– Znam.
– Gas maska. To je meni dobro kad čistim septičke jame…
– Znam, i meni je valjala. Ja sam jedne zime služio vojsku četiri godine.

Ah, ta vojska. Sa romantičnim prizvukom. Ona vojska. Naravno, JNA, jer se većina živih (i preživjelih) najbolje sjeća JNA, iako služenje vojske (uključujući i ratovanje) ima dugu tradiciju na ovim prostorima; takođe i njena pravna nasljednica na ovim prostorima, VRS. Ta vojska (tačnije, služenje vojnog roka) je imala mnoge funkcije, od kojih je (po)najbitnija bila ona socijalna: dovođenje u prosjek mamlaza omladinaca svih vrsta, boja i veličina. Počesto se začuje žal za (tom i takvom) vojskom, kako bi to bilo veoma pozitivno i mnogo značilo za pravilniji rast i razvoj maloljetnih delinkvenata adolescenata danas… Izlišno je spominjati kakav je to bio ritual i priznanje – nisi se mogao ženiti ako ne odslužiš vojsku, morao si se vratiti iz Njemačke ako je nisi odslužio, piletine i torte iz masnog papira u vozu ako se nisi najeo, kao da nisi živio…

E, sad, nije da nema vojske (i sad). Što se tiče slobodnih i poluokupiranih srpskih teritorija, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije, tu su neke grupacije u maskirnim uniformama: u Srbiji je to Vojska Jugoslavije Srbije a u Bosni i Hercegovini su to Oružane snage BiH. Vojska Republike Srpske je pod političkim pritiscima ukinuta prije ravno 10 godina (utopljena u OS BiH), a malo prije toga je ukinuta obaveza redovnog služenja vojnog roka. U Vojsci Jugoslavije je takođe ukinuta obaveza služenja vojnog roka, a postoji mogućnost dobrovoljnog služenja nakon kojeg se dobije zahvalnica. Simpatično. Dakle, sa jedne strane je tu vojska kojoj je ostalo uglavnom čišćenje dvorišta kasarni – jer su metle jedino MTS kojeg ima dovoljno, a sa druge strane je to „profesionalna“ vojska u kojoj WC-e čiste čistačice. Potpuno pogrešno, jer je tradicija čišćenja WC-a kao „nagrade“ vojniku bila jedna od najznačajnijih vaspitno-obrazovnih metoda…

Dakle, da se vrati vojska! Samo da rata ne bude! Ma može ga i biti! Ali da ga ne bude! Nego, da se vrati ta vojska (ona vojska), pa bismo svi bili bolji i djeca bi nam bila bolja. Naravno, svijet je ljepši kada sanjamo…

Utakmica je puno drugačija danas. Mnogi to ne shvataju. Ne mogu više Uroš i Gostimir da podignu ražanj uvis i dočekuju neprijateljske avione arsenalom najboljih psovki i kletvi. Ne ide to. Neće više niko kod neprijatelja da vozi avion. Majku mu, neće ni kamion, a kamoli avion. Neprijatelj Džon lijepo sjedi u bazi pred kompjuterom, pije kafu, pregleda porno stranice sa maloljetnicama a onda baci pogled na teren, vidi kako su se Uroš i Gostimir zaštekali iza šljive, pritisne „Enter“ i ona raketa poleti fijuuuu… i tras! Lete Uroš i Gostimir u komade, a mater im briše spomenik i leleče, poginuo svekar, poginuo đever, svi mrtvi. Dakle, izgubilo se to na tom planu, prije svega, potreba i metodologija, posvuda.

Drugi je fakat što je (ovaj ovdje grbavi) teren danas puno drugačiji. Nema više šest buktinja na grbu i upoznavanja raznih naroda i narodnosti kroz neprirodnu bliskost pod tuševima u krajnje geografski nepoznatim područjima. Štaviše, u Republici Srpskoj je jedna od najegzotičnijih lokacija za služenje vojnog roka bila Bileća („Dole kamen, gore nebo…“), što je bio šok za omladince iz zapadnog dijela RS, a danas je sve toliko izmiješano da više u Banjaluci nije potreban prevodilac za hercegovački… Dakle, već je sad to na granici incesta, nema se tu šta puno miješati.

Ali eto, ostalo je to sjećanje, poprilično živo. Vojska i njeno mjesto u sistemu: vojni objekti, vojna lica, vojni stanovi, vojne tajne, vojne penzije… i obavezan vojni rok, retardant idiotizacije. Međutim, da li bi to tako bilo danas, kao nekad?

Ima sasvim dovoljno ljudi koji pamte to vrijeme, bili su dio njega, bitan, a opet, sinovi su im… nisu. I to je činjenica. Da li bi JNA tetovaža uspjela održati popularnost pored „САМО МN БОГ МОЖЕ СУДNТN“? Da li bi vojne tajne prvo curile na fejzbuk ili na instagram? Koji bi se kapetan desetar Cokula Macola nametnuo kao autoritet omladincu nakrivo nasađenom na turbo-folk, korupciju i samoživost, u državi gdje su to vrline i kvaliteti kakve posjeduju „najviši autoriteti“? Kako bi obuka regruta izgledala pod budnim okom NVO, uz svo poštovanje „ljudskih prava i sloboda“? Na koji način bi bilo moguće dekriminalizovati ubistvo u porodici zbog sramote nanešene „prigovorom savjesti“?

U vremenu kad su muškarci prošli kroz hiljade faza (od kojih je malo koja bila muška) i gdje su metroseksualci već „retro“, uveliko skrajnuti na margine od strane spornoseksualaca (fitness_porno_sexuals; mladići koji utjehu za izostanak poslovnih uspjeha nalaze u treniranju tegova a zatim reklamiranju svog tijela na društvenim mrežama; konačno prilika da budem dio neke totalno moderne društvene grupe, samo trebam nabaviti društvene mreže, prim. aut.), brkovi po pravilu službe su izgubili sav svoj značaj; ona vojska je funkcionisala u onom sistemu, a kako bi u ovom sad… nikako, vidljivo po faktu što je (ona vojska) popucala po šavovima prvom prilikom. Analogni ŠBBKBB na širi plan, kako bi unutrašnja organizacija one države (uključujući vojsku) bez rata preživjela ulazak u domen slobodne ekonomije? Teško i loše. Analogni ŠBBKBB na najuži plan, šta bi to značilo danas za omladinca mladoga neusmjerenog, nepametnog, efektivno?

PLAN: Bosna i Hercegovina – zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma!

Baš kažem burazu neki dan: „Ćelo, ti si pametan momak, vidiš kakvo je ovo vrijeme, sve je neko presipanje iz šupljeg u prazno, ‘de nam smisli neki materijal za projekat da mlatnemo neke pare a onda da se možemo mirno posvetiti poljoprivredi i filozofiji…“ On replicira: „Imam ideju. Treba nam brz auto i četiri kalašnjikova.“ Kažem mu da to nije loša osnova pa da to dalje elaborira na 7-8 stranica i onda preda u proceduru. A dok čekam da on to sklopi…

Palo mi na pamet, kad oni u Holandiji mogu da puše travu i mlate pare na taj račun usput se smijući u brk čitavoj kugli zemaljskoj i njenim smiješnim konvencijama, zašto i mi ne bismo mogli? I zašto bismo stali na travi? Možemo mi mnogo više od toga! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, prljava i legalno ilegalna zabava. Takva vrsta zabave je posljednji svjetski hit – buđenje u blatu bez novčanika i odjeće sa nejasnom vizijom prethodne večeri gdje se kroz sumaglicu nazire lik kurve upitnog „polnog opredjeljenja“ kao posljednja slika prije gubljenja signala. U odnosu na Indoneziju i slične destinacije koje nam trenutno otkidaju velike dijelove kolača prihoda od turizma, imamo prednost u vidu atraktivnije lokacije a i manjeg broja tigrova i kobri po glavi stanovnika. Plus, tako bismo ponudili ekskluzivan ugođaj „banana države“ u srcu evrope. Mislim, ionako nam stalno nabijaju tu evropu (sa malim e) na nos, uvode nas u nju, a mi veoma lako možemo nju da uvedemo kod nas i onda da je sjebemo na domaćem terenu.

Plan je jednostavan: legalizacija marihuane, kockanja i prostitucije + dobra reklama na internetu (na odabranim porno stranicama) + već prisutna prirodna bogatstva širom Bosne + da se zakrpe regionalni i magistralni putevi da njima mogu sigurno putovati putnička vozila = mnogo mnogo keša u džepovima. Posao proširiti po čitavoj državi, svaki kutak aktivirati, ne samo očite sredine koje bi se, kroz par stotina godina, mogle nazvati urbanim. Na primjer, Mrkonjić Grad da postane Grad Marihuane. Ionako je pola obližnje planine Lisine zasađeno istom. Znači, kao što tamo u Amsterdamu imaju coffee shop radnjice, u Mrkonjiću naredati jednu jednu čitavu ulicu da budu samo kafane u kojima se valja travuljina. Trava u kolačima i uz kolače, uz pitu, uz pečenje, uz travu, pored nje forsirati izvorni domaći proizvod (npr. šljivovicu koju su pili oni zajebani Srbi kad su ubijali Mikija Rurka pa ga nisu uspjeli ubiti). E, sad, Mrkonjić ima svega dve ulice pa bi se jedna morala žrtvovati, al’, ko ne riskira – ne profitira. Na spajanju pomenute dve ulice bi se trebalo naći mjesta za statuu Roberta Neste Marlija (koji će u narodu postati poznat kao Boro Marli), minimalno 10 centimetara veću od statue Brusa Lija u Mostaru, statuu koja bi isusovski raširenih ruku dočekivala turiste sa svih strana, a ruke statue bi istovremeno bile putokazi: desna ruka bi pokazivala gdje su kafane sa travom a lijeva bi pokazivala gdje su zalagaonice i mjenjačnice. Inače, pored svih navedenih kvalifikacija, Mrkonjiću na ruku ide i podatak da u tom gradu ima jedan genijalni inžinjer poljoprivrede koji je uspio da vrijeme klijanja sjemena žute lincure sa dvije godine skrati na tri mjeseca. Bojim se i da pomislim šta bi taj čovjek napravio sa travom.

Naravno, ne može da se živi samo od trave, ima tu još ideja: Šipovo, dom Zmaja od Šipova, pretvoriti u prestonicu ekstremnih sportova koji uglavnom uključuju bikove, totalno uništiti posao Španiji. Naravno, prvo treba smisliti te sportove ali sa dodatnom ekstremnošću u odnosu na postojeće tako da budu potpuno kompatibilni sa XXI vijekom, npr. objavljivanje statusa na društvenoj mreži putem mobilnog uređaja na leđima razjarenog bika. Pobjednik je onaj ko otkuca duži status i preživi. Ne treba zanemariti ni druge životinje, posebno našu grok-grok omiljenu. Vjerujem da Džordž Kluni ne bi imao ništa protiv da se pojavi u reklami koja promoviše prasiće kao idealne kućne ljubimce. U konstantnom strahu od terorizma, uz maksimu „Gile garantovano čuva Vašu kuću od Al Kaide“, globalni uspjeh robne marke Gile za po kući™ je zagarantovan. Štaviše, po cijenu uvrede multietničnosti ove države, neki tradicionalni srpski proizvodi poput čvaraka i rakije bi mogli dobro da se odraze na odskočnoj dasci borbe protiv svjetskih neprijatelja #1, islamskih terorista, sem ako CNN ne promijeni programsku šemu…

Nego, vratimo se na lokalni plan, dalje po gradovima, Derventa: čitav grad da bude Crvena Četvrt, samo podijeliti radne knjižice i početi bilježiti staž, nema ulaganja u infrastrukturu, eventualno crvena ulična rasvjeta na čitavom području grada (prethodno izmjestiti sve škole i vrtiće). Naravno, to ne znači zatvaranje javnih kuća u ostalim gradovima već isticanje primarnih obilježja za svaki grad. Brendiranje, što bi rekli srbi.

Na planinama oko Bihaća ima mjesta za ekstremno planinarenje druge vrste: planinarenje po minsko sumnjivom području gdje bi Bajaga imao stalnu gažu sa numerom „Koraci k’o laki oblaci, skoči nek’ te zemlja odbaci“. Na to, ili možda prije toga, nadovezuju se ture u prirodi oko Goražda, razgledanje replika mjesečevih kratera – ko se još boji radioaktivnosti? Sve to reklamirati dopunjenom verzijom starog slogana: „Ko preživi, pričaće. Bukvalno.“
Takođe, kako je spomenuta revitalizacija saobraćajnica, to se ne bi samo odnosilo na poboljšanje asfaltne podloge puteva za međugradski saobraćaj, u to bi bila uključena modernizacija svih semafora u državi da se isti dovedu na 402 standard: ulične trke bez granica, dosadno čekanje na zeleno postaje daleka prošlost, svaki metar ceste postaje pista a upotreba pješačkih prelaza je na vlastitu odgovornost. U međuvremenu sagraditi još pasarela, za dobar pogled na stazu.

I čisto da se spomene nešto na drugoj strani spektra graničnog područja legalnosti, tu je ideja za kockarski raj: Las Mostar Vegas. Tamo je već sad dva BMW-a po glavi stanovnika, ta sirotinja je i Bogu dosadila. Kazina, pršut i najbolja hercegovačka vina, Oliver Dragojević i Tom Džons nastupaju rame uz rame. Zarad transporta bi valjalo modernizovati mostarski aerodrom i uvesti direktnu liniju u jednom smjeru Monako – Mostar (jer se niko ne bi vraćao u Monako), a dalo bi se i proširiti Neretvu do Mostara tako da prekookeanski brodovi mogu uploviti. Možda i isploviti… Usput, ima tu jedna stavka, kao naručena za Riplija, koja Mostaru ide na ruku: kao što se u Las Vegasu nalaze razne replike poznatih građevina sa svih strana svijeta, tako se u Mostaru nalazi replika Starog (mostarskog) mosta i to u razmjeri 1:1. Mislim, ima li to igdje?

Realno, ko je ikad došao u onaj Amsterdam da tamo gleda one kanale sa preprljavom vodom, pirgave mršave žute Holanđanke, klompe i proklete vjetrenjače? Nemojmo se šaliti, demokratija i liberalizacija tržišta su laž, a svi se još sjećamo socijalizma – zar želimo da mukotrpno radimo u fabrikama i preduzećima?! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, to je budućnost!