Krov celog sveta od sto milja

„Od sutra toplije.“ Udarite šakom prvog voditelja vremenske prognoze na kojeg naiđete.

* Hvala Bajagi: naslov naslonjen na motiv iz pjesme „Lepa Janja, ribareva kći“.

Snijeg je opet iznenadio zimske službe

Zimska idila u gradu na Vrbasu… a i šire. Kao nekada. S razlikom.

Pada snijeg, napadao je, kao što odavno nije. Toči se medovača, ori se kanadska himna, zamalo toliko da se ne čuju komentari (sa lajkovima) na račun opšte neprohodnosti („Ništa nije očišćeno, jebo im bog majku!“). Naravno da je opet snijeg u januaru iznenadio zimske službe, naravno da službe za informisanje izvještavaju da su mobilisane sve jedinice i da se nalaze na terenu. U prevodu, to znači da sam u toku šetnje od četiri kilometra uzanim stazicama na ulicama (šireg centra) ovoga grada vidio četiri komunalne lopate da rade i jedan kamion (va)ralicu.

Naravno, sa druge strane je druga reakcija, „svako da očisti ispred svoje kuće i riješen problem“. Cijenim optimizam, samo što on, kao i obično, isključuje logiku. Svako normalan (varijabla upitnog postojanja „na ovim prostorima“) će i počistiti ispred svoje kuće. To nije problem. Problem su trotoari i putOvi. Tu uglavnom niko ne živi. Na putOvima, tačnije, kraj putOva, rade neke žene (majke, kraljice… trotoara) koje imaju puno unosniji i odgovorniji posao od čišćenja snijega – jedino njih (i snijeg, je li) komunalne službe još nisu očistile sa filigranskih pločnika od paljenog jablaničkog granita…

Tako da, imam državljanstvo, plaćam porez(e), prijavljen sam na biro… I još treba da vam čistim snijeg? Napušite se vi kurca, svako ispred svoje kuće.

Ni F.K. „Naprijed“ ne ide uvijek naprijed…

Nekad se mora nazad.

Istina o pokojnom Tozi

Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.

 

A kajmak – ispario!

Desilo se tako onomad da smo kapetan Zec i ja išli kao vatrena logistička podrška jednom neumornom tragaču za poslom u jedan mali grad usred Bosne koji je, eto, mjesto rođenja presvijetlog Skendervakuflije. Inače, kapetan Zec je kapetan Oružanih snaga BiH, čovjek s ružom u jednoj ruci a vatrenim oružjem u drugoj, u svakom trenutku spreman da oduzme i najkraći život stranog plaćenika/domaćeg izdajnika/teroriste, zarad mirnog sna građana BiH. Dakle, kapetan Zec je stvarno kapetan, fin, kulturan i opasan momak, a ne neki pijani bradonja u prugastoj majici koji viče „Ahoj!“, ako je neko nešto slično pomislio.

I sad, ugodna je tu nadmorska visina, oštar zrak u hladan dan, behar zime se razastr’o po širokim livadama, Aca Lukas u ekstazi tamo negdje dok mi zarad obavještajnih zadataka hodamo sporednim ulicama malog grada djelujući naivno znatiželjno. U jednom trenutku nailazimo pred ugostiteljski objekat konspirativnog imena „Raj u šumi“, konspirativnog iz razloga što nije u blizini šume a šumovit je kraj, kao i Bosna uostalom (oni dijelovi koji nisu depilirani). Objekat je ukusno naglašen reklamom na kojoj se nalaze siluete dva medvjeda koji plešu, dok ih sa strana gledaju siluete lisice i vuka. Kompozicija je to izuzetnog sklada, pećinska umjetnost na neonskoj reklami, tako da je kapetan Zec izvadio svoj multifunkcionalni špijunski aparat u obliku mobilnog telefona da vizuelno zabilježi istaknutu tačku lokacije. Kako on poče da pohranjuje bajtove u .jpg format, tako se na vratima ugostiteljskog objekta pojavi domaćica istog…
– Izvinite, a (za)što slikate?
– Onako… turistički! – ne zbuni se kapetan Zec.
– A dobro je, ja sam mislila da nije neka inspekcija…
– A, ne, ne. Nego, da Vas pitamo, da li kod Vas ima hrane ili je ovo samo kafana?
– Samo kafana, da.
– A gdje bi nam bilo najbolje da pojedemo nešto, neki roštilj?
– Pa, možda kod Popa Drage…
– Pop drži roštiljnicu?
– Ma ne, samo ga tako zovu.
– A gdje mu to dođe?
– Iz ovog pravca kad dođete na semafor samo nastavite pravo pa sa desne strane…
– Dobro. A recite nam, da li je tu najbolji roštilj?
– Pa, da, tu Vam je, onako, najčistije…

I kod te rečenice, sva bagra koja sluša EKV, ljudi iz gradova, treba da se zamisli. O životu. I stalnosti. Život i stalnost. I činjenici da mnogo više ljudi vidi tablu КНЕЖЕВО nego onu na kojoj piše DOBRODOŠLI, a neki nikada ne vide nijednu od tih tabli. A odlični su tamo ćevapi, iako se od ćevapa, na žalost, ne živi.

Snijeg je lijep… na slici

Dok neki priloženu fotografiju vide kao fotografiju dana portala fotografija.ba 12.12. tekuće godine, za mene je to samo još jedno podsjećanje koliko je skijanje bolje od planinarenja. Skijao sam kao mali, a sad planinarim. O, logiko, zar si me napustila sad?

Inače, fotografija je nastala 30.01.2012. u procesu penjanja na Anonimnu planinu, model na istoj je ljubazna planinarka Ž. Marjanović.

Koje vino ide uz ćevape?

Valja uvijek biti otvoren za svježu perspektivu. Kaže tamo njima (kao i ovdje solidna zima) zaledile pa popucale cijevi, griju ih fenom. Zgražava se stara majka. Kažem ja njoj da je problem što su stari oglupili, a ovi mladi koji su se glupi i rodili, oni će imati problema. Ispade da nikad nije bilo ovakvog snijega, u proteklih 26 godina… A ja imam 27.

Logika našeg naroda je nelogična.

Zato se ja juče lijepo ispričah sa mačkom kad sam krenuo do grada:
– Mačko, jel’ hladno?
– Mijau!
– Jesi gladna?
– Mijau!
– Ovo opet snijeg?
– Mijau!
– Šta misliš hoće li Zvjezdana večeras voditi „Sport“?
– Mijau!
– Kakav ti je novi album Van Halena?
– Mijau!
– Čuvaj se niz stepenice, klizavo je…
– Mijau!

Mačka ima svoju perspektivu koja je, za razliku od ljudske, uvijek perspektivna.

Hiljadu i po od Bajrinih deset s lukom

Kaže meni stara majka: “Sine, ti si jako glup. Ta tvoja inteligencija, u redu, međutim, ti si jako glup.” A ja nisam htio da idemo lijevo. Štaviše, stajao sam na raskršću u nadi da će se druga dva člana ekspedicije okrenuti i vratiti na desni put. The right way was the right way.

Desilo se tako prije određenog broja dana da je jedno neformalno planinarsko društvo (NPD), koje će u ovoj prilici ostati anonimno iz određenih razloga, išlo na jednu planinu koja će takođe ostati anonimna iz određenih razloga, ali ću reći da se podno te planine nalazi grad sa najvećim brojem ćevapdžinica po broju ugostiteljskih objekata po broju stanovnika. NPD je ovoga puta brojalo tri člana, što je bio porast od 50% u odnosu na standardnu ovosezonsku brojku, gdje smo za tih 50% izgubili na testosteronu i šovinizmu ali dobili na estrogenu i odgovornosti.

Prvo ovogodišnje planinarenje NPD je sadržalo skoro sve klasične elemente planinarenja u stilu NPD: kvarovi na odjeći u vidu cijepanja, očaj i depresija te krajnje nepotrebno ugrožavanje sopstvenih života. Krenimo redom.

Ranom smo zorom toga jutra poranili da bismo trećinu Bosne pregazili, idući ka našem odredištu mnogo smo snijega vidjeli al’ nigdje nismo stajali. Sve do. Nakon što smo crnog vranca bijelog Pežoa 206 1.1 benzin parkirali na tačku od koje više nema tačaka – makadamski put koji vodi do samog vrha je bio netaknut, netaknut od strane zimske službe, informišemo se o detaljima na putokazu koji stoji. Udaljenost do planinarskog doma je 5,6 km a do samog vrha je 8,7 km uz visinsku razliku od oko 500 metara. Ne zvuči pretjerano, s obzirom da smo poranili, može se. Međutim, planina je planina. Uzbrdo. Uzbrdo zna biti nezgodno. Posebno ako ima snijega. Dubokog. Po prvi put sam zavidio duhovnom i nemoralnom vođi na tome što u teretani radi definiciju. Kako smo zagazili na snijeg, on je propadao kroz snijeg, a ja sam baš propadao kroz snijeg. Najgore u propadanju jeste što propadneš. Teško se iščupati. Prilikom čupanja čovjek ne bira metode, tako da se ne stidim previše nekih pokreta na koje sam bio primoran, a ne bi ih se stidio ni rahmetli Majkl Džekson. Ipak, za donji dio trenerke je to bilo previše te je došlo do cijepanja. Uspješan nastavak tradicije započete na Klekovači. To i ne bi bio toliki problem da sam se sjetio da obučem donji veš koji nema rupe na strateški značajnim mjestima. No, ovo nije erotska priča. Uglavnom, prva dionica planinarske staze se pokazala kao vrlo nezgodna, u suštini veoma jednostavno penjanje po blago nagnutom proplanku postaje agonija bez adekvatne trakcije. Nije pomagao ni bočni vjetar koji je temperaturu sa ugodnih -10 stepeni po Celzijusu snižavao na onu koja stvara male ledenice na brkovima. Ipak, zahvaljujući sinergiji u vidu morala i planinarske opreme, nastavljamo dalje gdje staza postaje znatno blaža, pravolinijska te se ubrzo nazire i planinarski dom što meni, koji sam bio najslabija karika, daje dodatnu snagu da nastavimo uzbrdo umjesto logički nizbrdo, u pravcu grada sa mnogo ćevapdžinica. Otprilike na visini gdje se nalazi planinarski dom prestaje uzbrdica a počinje visoravan koja je površine nekih 2 x 2,5 kilometara. Iznad smo linije oblaka, na zapadu se u daljini vidi Klekovača, na jugu je u blizini Vranica a sjeverno od nas je naš cilj, vrh na kojem se nalazi TV relej sa podzemnim tipskim JNA objektom. Kratko se uključujemo na makadamski put s kojeg skrećemo pred planinarskim domom koji je… zaključan. Događaji koji su tada uslijedili (a tiču se ulaska u dom) su u domenu velike magije duhovnog i nemoralnog vođe te kao takvi podliježu cenzuri pa ću reći da se nadam da nas Jusuf Pečenković shvata.

Nastavak puta donosi drugi najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Visoravan bez drveća, goloravan, relej udaljen jednostavnih kilometar i po vazdušne linije, sunce, vjetar, Bosna. Zvuči jednostavno? Iako je na raspolaganju i makadamski put koji je relativno sigurna šema (ne hvata se snijeg na šljunak), isti nije u vidu prave linije te se odlučujemo da uputimo jedan direkt planini. To je ispala relativno loša ideja, usljed ogromnih a povremeno i nesagledivih nanosa snijega u koje smo upadali. U jednom trenutku smo ličili na mali karavan slonova, ovaj testosteronski dio ekipe, jer smo na sve 4×4 milili kroz snijeg. Ipak, to je bilo pred sam cilj, kod golih stubova nekadašnje JNA ograde, nakon preko dva sata utrošenih na kilometar i po puta. Na vrhu nas dočekuju antenski tornjevi, “Andrew” kaponiri, katanac na konaku ali i polupani prozori, određen broj pravilno postavljenih neobrazloženih stubova koje je vjetar u kombinaciji sa snijegom preobličio u avangardne skulpture. Pogled tamo, pogled ovamo, gdje god pogledaš, Bosna, snijeg, planine, oblaci. I vjetar. Piči vjetar, uši otpadaju, ne da stajati. Hitro koristimo priliku za slikanje te odlučujemo da hitro drugim putem krenemo nizbrdo. Naime, pored releja se vide tragovi mašine zvane ratrak, te se odlučujemo da pratimo iste, jer ratrak nema kuda sem nizbrdo. Ratrakovim stazama revolucije smo krenuli poprilično ugodno, bez propadanja kroz snijeg kojeg je uglavnom oko 60 cm. Međutim, bilo je određenih dionica koje su djelovale kao da se ratrak teleportovao po 10-20 metara. Tu je vjetar nanio rastresit snijeg preko ratrak staze, a isti je onda funkcionisao kao izolacija utabanom sloju koji bi tako pokriven otpustio… Dakle, opet propadanje. Međutim, sve je to za ljude, dok se nismo sa goloravni spustili u područje gdje počinje šuma. Tragovi ratraka se gube, tu su tragovi motornih sanki i nešto kao raskršće. Možemo lijevo ili desno. Desno je nešto što se meni čini kao skijaška staza (prirodno stanište ratraka), a lijevo je logičan put za duhovnog i nemoralnog vođu. Za njim je krenula gospođica članica ekspedicije i ja ostadoh kao vlak u snijegu Mate Parlov Marijan Beneš. Koji minut. A zatim krenem za njima u najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Kroz šumu, kroz neutaban dubok snijeg, a tragovi motornih sanki su plitki i ne pomažu puno. Agonija kojoj se ne nazire kraj, uz ultimativan apsurd – sve se to dešava na putu nizbrdo. Krećemo se užasno sporo, najviše zbog mene i posljedica izjedanja ogromne količine konditorskih proizvoda u kratkom vremenskom roku neposredno prije ove ekspedicije. Upadam, sva sreća ne propadam do kraja (!), čupam se nekako dok se druga dva člana bolje nose sa mekanim snijegom. Duhovni i nemoralni vođa, pun snage i mladosti, s ciljem skraćivanja agonije odlučuje da požuri ispred nas da stigne do auta pa da nas pokupi usput. Jezdi on niz planinu, gospođica polako, ja milim, i nekako. Završi se taj zajeb koji ćemo par minuta kasnije u potpunosti sagledati. Izađošmo iz šume na cestu kojom smo prošli, pa u pravcu tačke nakon koje nema tačaka, u susret duhovnom i nemoralnom vođi… Crni vranac bijeli Pežo 206 1.1 benzin ubrzo stade ispred nas te nam pruži sigurno utočište a vođa nas pohvali kako smo bili relativno brzi te još reče:
– E, a jeste skontali da na ovom drveću sa druge strane ceste stoji oznaka da je tu minsko polje?
– Da, a ta ista oznaka stoji i na ovoj strani kuda smo mi prošli.

I tako ja to ispričam svojoj majci, a ona mi kaže da sam ja jako glup. Spomenem to Bobi, a ova mi sva razdragana uruči utješnu nagradu u vidu riječi: “Nisi jako.” Žene… jedna sasvim druga tema.

Kao i obično nekoliko slika, djelimična ilustracija našeg putovanja:
Photobucket: Anonimna planina 30.01.2012.
Slika je malo i jednolične su usljed surovosti ekspedicije. Jednom skinuta vunena rukavica je zaleđena vunena rukavica. Snijeg na objektivu je zaleđen objektiv. Svaki korak je bio težak. Nadam se ljetnoj varijanti ove akcije.

Ko još gleda u cipele ženama…

Dok se još NPD Nizbrdo nije zvalo NPD Nizbrdo…

Godine 1993. (na ’92. godinu, s obzirom na tendenciju obrnutog progresa – nije regres), dok su jedni htjeli da iščupaju krvavu nogu iz blata, drugi sa obe noge žurili van granica ovih naših zemalja (isključujući Albaniju, iako je i ona naša), treći, pak su osmatrali noge pjevačica popetih na stolove i imali čast da prisustvuju postanku onoga što ne želim da imenujem, Goran Bare zapisa i otpjeva:
… pusti moju nogu da krene
neka pravi blještave
korake nove…
I, ja se sjetih toga kad jedan od mojih koraka završi na Kozarskom kamenu. Iako nekih 300 metara niži od najvišeg vrha na Kozari (Kozarski kamen je 684 m, a Lisina, najviši vrh, podvio se nekih 20-ak metara ispod okrugle brojke 1000), i samim tim, poprilično nezanimljiv u uvodnoj priči vrh, kamen je vaistinu bio impresivan, stub na njemu sa zastavom i pogled. Kad sam pogledao pogled, uskliknuo sam s ljubavlju:
„Pogled odavde me podsjeća na moju budućnost… ništa se ne nazire.“

Realno, bila je takva magla da je osjećaj bio kao da smo u klancu. Vidljivost je bila nekih 50-ak metara tako da smo gledali u debelo sivo ništa dok se dole čuo lavež pasa iz šume i pojanje hodža u stereo surround efektu… Šteta. Za lijepog vremena, pogled je impresivan, pruža se u daleku daljinu a tamo se nalaze sela, gradovi, planine, doline, jezera, Paris, London, New York… Kažu da se čak u daljini vidi i slavni Plavi kamen iz Galvestona, koji je plavlji od infantkinjih očiju. A nama magla na metar za ponijeti. I zato mi bilderi živčani od proteina (a i životnih razočarenja) krenemo dalje… koračati.

U neodređenom hodu neodređeno prema Goloj planini/Golom visu, sretnemo polu-lokalnog, podno-planinskog. Pokazaće on nama, a i treba, jer vaistinu nismo znali ni šta ni kako. Bavimo se čim se bavimo, malo tako, eto se danas bavimo. Može rakija, nećemo, sportisti. Idemo u teretanu a vojsku nismo služili. Bilo neke janjetine, pa dok se otkine malo s vrata, može se pretjerati, kaže nam. A mi neku čorbu jeli, lagani po 90 kg, mladi. Da li zbog rakije i janjetine, ili što smo gradski kauboji, vodič naš uputnik forsira tempo, a uzbrdica jedva nekih 40 stepeni. Rodi se dijalog:
-Nije neki uspon…
-Nije, nije… Malo je jebeniji, al’ nije…
I nastavimo se penjati i umirati. Rastajemo se podno Golog visa, dobijamo uputnice do osmatračnice uz vodičev komentar o odličnom prolaznom vremenu gdje u jednom poluglasu stiže odgovor: „Napuši se k…., čiča!“, a u punoglasu blještav korak nov od odgovora: „Taman smo u Banjaluci na ćevapima u 18:00.“ Na osmatračnici još ljepša siva idila, dvojica nijemih čuvara osmatračnice kojima ne bi valjalo približiti otvoren plamen dok pričaju usljed kozaračkog šljivovičkog zadaha, osjećaj postignuća – zadovoljenje ega i samo 4800 metara pješačenja nazad do našeg malog ali stabilnog prevoznog sredstva i posljednje i najteže misije za taj dan…

U tačno 17:58 su zasjali najblještaviji koraci tog dana, ispred ćevapdžinice A&D. Malo se vratiš u prirodu pa onda svratiš na ćevape, solidan princip.