Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Advertisements

Hvala ti, m:tele, đe čuo i ne čuo…

Nema ni pet ujutru, prazna autobuska stanica u Manhajmu, samo dvoje izađoše sa mnom i odmah se ukrcaše dalje, dočekali ih. Jer to ima smisla. Po ko zna koji put pokušavam poslati poruku primaocu, neće. Jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku. Srećom, ne pada ništa, nije hladno, iako je kraj januara. Čekam još, pokušavam, kad ono SMS ode. Napokon. A onda 20 minuta ništa. Reko’, jebeš ovo, a tamo B-klasa taksi…
– Do you speak English?
– Ja, ja…
– I have the address…
– Adresse, ja, ja, navigation, ja.
Realno, mogao sam i pješke preći tih tri kilometra, obzirom da sam uz pomoć interneta proučio dionicu, al’ eto. „Kad si u Manhajmu, ponašaj se kao u Štutgartu.“ Stižem ugodno, u suzama plaćam vožnju 10,5 eura. Zvonim, vrata se otvaraju…
– Kako si došao?
– Mercedesom, kako drugačije.
– Što se nisi javio?
– Pa ono…
SMS poruka poslana oko 5 ujutru je stigla oko podneva, sa cirka sedam sati zakašnjenja. To je vjerovatno bio jedini put kad mi je zapravo trebala usluga m:teleta, mog prijatelja koji mi nije dao Čolin CD. Da sam kojim slučajem (bio) Rus, umro bih od hipotermije tamo na peronu jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku sklupčan sa flašom votke; ovako, dočekao sam naredni dan, i naredni i ovaj ali i onaj poslije onoga, kad mi je nakon sedam dana boravka u Njemačkoj od m:teleta stigla poruka „Zdravo, došao si u Njemačku! Možeš da koristiš USLUGE!“; dotad sam već bio instalirao ćirilicu na švapski računar…

Ispod Čoline mrke kape

Oko 14:30 na mobilnom uređaju otkucah M.Z. Deliću kratku poruku sljedećeg sadržaja:

Promašio sam skretanje i izgubio se na Trebeviću. Spuštam se kozjom stazom, mokar sam do gole kože, blato je, u patikama sam. Ako preživim, odoh na ćevape.

U prvi mah, poruka nije htjela da ode, nije bilo signala. Nivo panike izuzetan. Ne znam gdje sam – nazad ne mogu istim putem – nemam snage, za orijentaciju prema dole treba da mi posluži grad kojeg ne vidim od oblaka i magle (kao olakšavajuća okolnost neka bude to da nisam vidio ni vrh Trebevića iz istog razloga). A još kad oblak zagrli Čolinu kapu, odnosno, ono za šta ću naknadno pročitati da je Čolina kapa…
Tome valja pridodati da prethodnih sat i po nisam vidio nijednog čovjeka, a srećom, nisam vidio nijednu životinju (mada je tu stajala tabla da sam na području lovišta), iako sam čuo veoma neartikulisane krike iz šume podno opservatorije. Kao gratis na sve to je došao komad žute trake na kojoj piše POZOR! MINE! koji je stajao pored staze kojom sam se spuštao.

Ipak, bitno je bilo ići prema dole (nizbrdo!), a u jednom trenutku uslijedi olakšanje, hava se razmaknu te sam ugledao prve krovove kuća. Ali, i do njih je trebalo doći:

Ipak, išlo je to normalno. Polako, ali normalno. Pod ručnom, ali normalno. Pola sata kasnije sam prošao kroz naselja koja su obilježena na planu grada, Mahmutovac, Bistrik, te nekih sat nakon toga stigoh na posljednju stanicu, u ćevapdžinicu „Kod Keme“. Nakon ćevapa, suveniri na Baščaršiji pa preko Grbavice i Vraca zaokružih 20 km šetnje do Istočnog Sarajeva gdje sam te večeri uz pomoć Google Earth vidio da nisam bio baš tako izgubljen, ali i da sam prošao tridesetak metara od zloglasne jame „Kazani“.

Sve u svemu, strah je veoma zdrav, a prva moja posjeta Trebeviću je obilovala zdravljem. Na području same bob staze, kuda sam prošao, u toku rata su vođene borbe, bilo je mina, veći dio je (prostorno) uklonjen, ali je teško biti 100% siguran s obzirom na konfiguraciju terena i pomjeranje mina usljed djelovanja vremena, atmosferilija i gravitacije. U tom slučaju važi pravilo, držati se asfalta, betona, kamena, staze, tuđeg traga, koje sam poštovao. Zbog ružnog vremena i umora, propustio sam da se popnem na Vidikovac – nekadašnji završetak žičare na Trebeviću, al’ za sve postoji drugi put, a počesto drugi put zna biti bolji od prvog…