Ako gori svijeća…

Kaže buraz kako nas je pozvao kum kapetan Z. na slavu, s tim da to nije „prava“ (porodična) slava nego se slavi zbog radi događaja koji se otad utom desio, a nije ni da se slavi kao slava već se slaviti kao rođendan malog kumića kapetanovića Z.

S obzirom da je malencu tri godine bilo tad pa sutra, kupim odličan neki Burago Cars Ferrari F40 sa oznakom 3+, birao ga kao da sam birao sebi, pa mi poslije bilo žao što nije za mene. Igračke, šta da se radi. Spremila se tu prigodna kesa za dječaka pa ‘ajmo polako, ‘ajmo lagano. Mi tamo kad…
– Kume, jel’ ovo slava ili je rođendan?
– Pola/pola.

Poslije zatečenu situaciju objašnjavamo staroj majci a onda ona objašnjava nama „ako gori svijeća – onda je slava“; realno: sto, gosti, sarma; elementi dječjeg rođendana upadaju kao podskup unutar slave.

Nego!
Sjedi stari kapetan Z. za stolom i komanduje brodom stolom. Klasične su to neke priče o ovome i onome, nekad i sad, mi i oni itd. Pa onda dođošmo do teme, tamo se neki objekat preuređuje, neće biti što je bio, nego će biti javna kuhinja, za slučajeve socijalne i sl. Pa kaže stari kapetan Z.:
– Ma nije moguće da ima toliko tih ljudi! Nije moguće! Gledam neki dan, ona javna tamo kuhinja, pa stali u red. Ono neki mladi momci, imaju brade, puše cigare! A onda im dijele tamo, oni nose tanjire. A onda jednom dijelili neki kupus, gledam ti ja, neka žena uzela čitavu vreću pa vuče, pa došla na autobusku stanicu, ne može ona to unijeti u autobus – teško joj je, i mislim se, da li da joj pomognem, i nisam joj pomogao! Što si uzela čitavu vreću, mislim se, sad je vuci! Ali, nekako je ona to unijela u autobus, pa stavila pored sebe na sjedište, voze se ona i vreća kupusa, kad dođe vrijeme da izađem, kad ono ona izlazi na mojoj stanici! Vuče ona onu vreću po autobusu, pa ne može podići, a ja se mislim da li da joj pomognem, i nisam joj pomogao! Što si uzela čitavu vreću, kad je ne možeš iznijeti, mislim se… I nije tačno, da ima toliko tih ljudi – socijalnih slučajeva, nisu to socijalni slučajevi, nego da vam ja kažem šta su to! To su beteri! Beteri, kad vam kažem!

Kao neko ko shvata i prihvata ideju „svako je mišokovač svoje sreće“ ali isto tako nije rad da troši energiju na osudu, moradoh se umiješati:
– Pa dobro sad, nisu to baš sve beteri… ima tu i NESREĆA!
Stari kapetan Z. se trgnu, pogleda me pa reče:
– Ima i nesreća ali uglavnom BETERI!

On Tanzania is only black people. On Serbia?

– Šta ima, komšija, ne daš se vidjeti…
– Istina, komšija, nema me nigdje, al’ biće u narednom periodu. Evo, riješili smo slavu – sve sam tanjire svojeručno oprao, sve spremljeno. Tri sam dana jeo samo kolače, pa sad lagano treba da vratim so u ishranu.
– Pa kako samo kolače, ništa sarma?
– Ma kakva sarma, ne jedem ja ta srpska jela. To da išta valja, ne bi Srbi bili ovoliko blentavi.

A, realno, nije ta sarma toliko loša, niti su kolači nesrpski, nego, ako mogu birati između kolača i nečega – prehrambenog artikla a da to nisu ćevapi i pomfrit, biram kolače. A znaju Srbi praviti kolače (posebno slavske), al’ nekako su šiptari ispali majstori za to. Zato Srbi kod njih idu na šampitu. Al’ ja ne.

Od tad, a to je bilo onomad kad sam radio kao zamjena u osnovnoj školi. Moje prvo radno iskustvo, popriličan šok kad sam uvidio u šta se škola pretvorila. Doduše, imam malo tvrđu kožu tako da je šok bio dvosmjeran, koliko god da sam se ja šokirao, učenici su bili jednako šokirani mojim antičkim nastavnim metodama naslijeđenim, sa jedne strane, od učiteljice Branka Ćopića, a sa druge strane, od oca fudbalera koji, u rijetkim trenucima evociranja na slavnu prošlost, zna izjaviti kako „nema mjesta u Bosni gdje se nisu potukli“. A išli igrati fudbal.

Nego, šiptari i zašto ne kupujem od njih.

Dio I
Sjedi taj mali u zadnjoj klupi i priča i priča i priča. Deveti je on razred, a ima ga 30 kilograma zajedno sa stolicom i klupom (mada, bolje i to nego oni od 100 kg, njih je teže manuelno izbaciti iz razreda, prim. autora). Tako mali a tako puno priča. Vidim da ne planira da stane, đavo odnio šalu, moram ustati sa tapacirane stolice. Priđem mu lijepo, upitam ga kako se zove. (Ne znam ih, tu sam kao zamjena.) Kaže Derim. Pedagoški nježno spustim svoj nježni prosvjetni dlan na njegovu glavu pa ga još jednom upitam kako se zove. Derim, ponovi, kao da sam gluv i glup. Sukladno ideji da on mene z., nepedagoški nenježno svojim prosvjetnim dlanom stisnem njegovu malu glavu pa ga još jednom upitam. Stisak izmami suze u nj. očima pa mi reče da se zove tako kako se zove i da provjerim u dnevniku. Ja tamo kad ono fakat. Samo nije Derim nego Nderim, al’ se to N prečesto izgubi u izgovoru. Gledam ime u dnevniku, dijete plače, a meni žao. Al’ neće biti zadugo…

Dio II
U nedostatku gradiva odnosno ideja za rad, za prvi čas druge (i posljednje) sedmice mog radnog boravka u školi, odlučim da djeci devetog razreda zadam da pišu sastav tj. essay. Tema relativno slobodna, odnosno, šta su radili na svom kratkom proljetnom raspustu, a ukoliko ne znaju da opišu šta su stvarno radili, neka izmisle. Neka koriste riječi koje znaju, probaju sklopiti nekakav sastav, ko uradi dobro – dobiće dobru ocjenu, ko ne uradi dobro neće dobiti lošu. Krajnje pedagoški po novim pedagoškim principima, svi vole nastavnika koji daje samo dobre ocjene. I dok su neki pisali kako su se proveli na raspustu, neki pisali kako im je Vladimir Putin ujak, Nderim je otišao na sasvim treću stranu… Njegov sastav na temu „Moj proljetni raspust“ (My Spring Break) počinje rečenicama „My best freund is Hashim Tachi. He and I killed much people.“, a nakon toga još koješta. Kad sam to pročitao, nije mi bilo svejedno. Pokažem nekim kolegicama, a zatim i direktoru. Gleda čovjek, problijedio, šećera i vode. „Pa ovaj će nama bombu baciti u školu!“, reče, uze dotični komad papira koji je tad posljednji put viđen u javnosti. (Dalji postupak povodom tog slučaja je vođen metodom ništa.)
Ipak, ja djeci moram podijeliti sastave. Dođe Nderimov razred na red, pa i sam dotični. Vokativom ja njega po prezimenu pa mu kažem kako ono što je napisao nije normalno, te da će već biti nešto urađeno po tom pitanju, ali ne s moje strane (meni je to bio posljednji čas). Al’ kad sam već tu, da ja njega malo propitam engleski. Pred tablu, pa mu kažem da piše rečenice na srpskom, a onda će ih prevesti na engleski. Uze Nderim kredu u ruku, a ja počeh diktirati: „Moj najbolji prijatelj je Mitar Mirić. On i ja smo poljubili mnogo ljudi.“ Gleda on u mene kao da je gluv i glup. Ponovim mu isto, uz još intenzivniju reakciju ostale djece u vidu smijeha. Napisa on to nekako, pa onda krenu prevoditi: „My best freund…“, i kako napisa freund, ja njemu lijepo marš na mjesto. (Iako smatram da je previše da djeca uče dva strana jezika u osnovnoj školi, to nije moj problem.) Nderim ljutito sjede na svoje mjesto, i kako sam okretao stranice dnevnika, ljutito mi reče: „Šta je sad, da mi nećeš dati jedinicu?“ Pogledam ga, a on i dalje 30 kg sa stolicom i klupom a brutalno ljut, pa mu odgovorim potvrdno, a zatim upišem solidnu jedinicu na odgovarajuće mjesto. A nisam planirao. Ovoga puta su uzalud bile suze i povici nemoj, nemoj.

Nego, takav stepen zatrovanosti u tom stadijumu razvoja… nisam očekivao. Upućuje, rekao bih, na genetski poremećaj. Veoma žalosno, kako god se okrene. I sad, šta to za mene znači? Ni u ludilu kod šiptara. Ni na kolače, ni na pitu, ni u šali, ni greškom. Doduše, sam podatak da je meni ovako nešto trebalo da ukaže na problem je dokaz koliko su Srbi glup narod – bezveze je da se vadim da sam rođen u finoj porodici gdje sam učen da ljude dijelim na dobre i loše. Bilo lijepo 500 godina pod turcima, pa još onda ‘ajmo tamo na more, biće nam k’o kod kuće, ima baklave i bureka. Doduše #2, Srbi gdje god da se okrenu, svi bi nam ili jesu već j. mater, tako da ne može ni međa sa bodljikavom žicom na sve strane. Zato i razmišljam gdje i kako da počnem učiti japanski.

Sarma je bila rijetka