To je! Razlog propasti blogova!

Mi zarez blogeri smo ugrožena vrsta. Nekad je internet bio za izabrane, a danas je za sve – čak i za ljude koji ne znaju čitati. I šta mi onda da pišemo koji k.

Pored svih vrsta ataka na prirodno stanište nas zarez blogera, mislim da sam pronašao onaj udar koji će biti fatalan: internet stranica ispovesti tačka kom.

To je. Nema šta. Tzv. fatality potez blogovima. Ultimativan manifest anonimne lažne nesigurnosti u samozaljubljenost.

Zato sam i ja prestao pisati na blogu. Ma koga to još briga. Samo ispovesti tačka kom. Napisao sam dvije ispovesti tačka kom:

1. Не пијем ракију, не једем сланину, знам како се користи кондом, немам окачен крст на ретровизору… а на попису становништва сам се изјаснио као Србин.

2. Ја сам потпуно нормалан.

Ako ih neko uoči na stranici ispovesti tačka kom da zna da to vjerovatno nisam ja već da me neko kopirao blatantno što je frapantno.

Lepa Janja, ribareva kći

Kad je lijepo vrijeme, onda je sve lijepo, pa i vrijeme. A lijepo je kad se sunce pojavi da topi snijeg. Lijepo vrijeme sa sobom vuče i lijepe stvari. Tako sam ja sjeo da okrpim čarape, pa se sjetim onomad…

Pričamo nešto Jelena i ja telekomunikativno pa me ona pita nekako stidljivo da nemam možda iglu i konac. Normalno da imam odnosno nemam ali ima stara majka u ladici. Kaže, crni konac i iglu, pa da joj ponesem, treba zašiti dugme na hlačama. A ona je volila slaninu, onako kad zasjedne pa red slanine, red mesa, sve sa kečapom (čudni su ukusi gospodski), pa razvuče osmijeh, mmmm, dobro je i nešto objašnjava punih usta i klima glavom. I, ovaj, to je bila digresija al’ nije, nego, otpalo to dugme pod nerazjašnjenim okolnostima, narušilo funkcionalnost hlača oliti pantalona a lijepo su joj stajale te hlače, pa da se to napravi kako treba… Dogovorimo se mi brzo (sve 5, večera za 5, preporuka za saradnju na pik.ba), ponijeću ja njoj iglu konac, još nešto, ništa više.
Dođem do nje, malo posjednemo, kako to već ide kod mladih, a onda se sjetim da imam iglu i konac u džepu. Izvadim ti ja, iglu i konac, reko’ gdje su hlače da to napravimo, tu su hlače, pitam da uvučem iglu u konac (ne može ko ne vidi a, recimo, moja majka ne vidi dobro pa njoj uvlačim iglu u konac), kaže može, uvučem iglu u konac, evo, tu su i dugme i hlače i konac i igla, dajem ja njoj iglu a ona mene gleda onako, samo što joj se trepavice ne razviju u dva tropska leptira i odlepršaju do lustera gdje bi se spržili, trepće, vidim ja neće valjati, sva je nešto topla i mila na nivou ciklus epskih ljubavnih pjesama Zeleta Lipovače u tri toma, lagana me panika hvata, kad progovori:
– A da li bi ti to meni znao zašiti?
Ugodno odahnem, pošto sam mislio da ću izdahnuti, znam, što ne znam (a znao bih i da ne znam), kad ona ne zna, mora neko znati.

I lijepo su joj baš stajale te hlače, posebno nakon što sam zašio to dugme. A u redu je, ne bih uložio protest ni da zapjeva sedela sam za mašinom, šila sam, iako bi to bila gnjustna laž. Bili smo studenti…

„O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Stigla pred štab moje divizije četa Kozarčana i tek što su predahnuli, uhvatiše se u kolo zajedno sa kuririma štaba divizije i zaigraše i zapjevaše. Među njima je bila i bolničarka Draginja – vrlo lijepa djevojka. Poznavala me je kao pjesnika, te me povuče za ruku i oboje se uhvatismo u kolo, jedno do drugoga.
Igra ona kao živa vatra, zemlju nogom ne dotiče. Tupkam i ja pored nje kao medvjed grmečki, pa kad se umorismo, sjednemo uza zid štapske zgrade i ja joj uzeh pričati kako je ljepša od svakog cvijeta, od vite jele, od plamene munje, itd.
Sluša ona, sluša, nakrivila glavu:
– Nikad nisam čula tako lijepe riječi, vidi se da si pjesnik, ali, ja ti opet ništa ne vjerujem. Sigurno je da pjesnici vještije lažu nego svi ostali muškarci.
– Ako ne vjeruješ pjesničkim riječima, vjerovati ćeš nečem drugom – dosjetim se, pa utrčim u štab divizije, donesem otud svoj torbak i iz njega izvadim povelik komad slanine što sam ga dobio od matere.
– Evo, curo, pola tebi, a pola meni. Ovo mi je dar od matere.
Uze cura slaninu, sva sinu od sreće, pa me zagrli i poljubi u oba obraza. Tu sam djevojku kasnije opjevao u pjesmi Oj, đevojko, dragaj dušo moja…

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987.)

Još na blogu: TEDDY UČI NAŠ JEZIK