O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

grbeba-zSrbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Fleš! A-a! Penji se na motku!

Kad mi je pala ta lopta pred noge, shvatio sam sve…

Cupać Jarmila, majku ti jebem, Jarmila Cupać… pa taj pojam zvuči nevjerovatnije nego prisjećanje da smo kao djeca u toku rata umjesto igračaka skupljali metke, između ostalog. Cupać Jarmila s nadimkom C.J. (Si Džej bez Parker što nije isto kao morski Džej Ramadanovski), moj prof. fizičkog tokom gimnazijskog školovanja. Cupać Jarmila odmilja „Mali divljak“, istureno krilo radikalnog androhomoseksualizma…

Kako je to rekao moj legendarni komšija Raka: „Ja kad sam došao u prvi i vidio pičke iz trećeg, znao sam da neću ostati normalan.“ Imao je on sreće pa nije ostao normalan. Elem, prvi je prvi razred gimnazije a pičke iz trećeg su djevojke mlade trećeg razreda gimnazije na času fizičkog vaspitanja. Banjalučka gimnazija je imala taj slatki, slatki kombinatorički problem prostorno-vremenskog planiranja koji je uzrokovao da počesto dva razreda moraju dijeliti salu za fizičko. Tako se znalo desiti da neki prvi razred dijeli salu sa nekim trećim razredom (princip par-nepar smjena). Iako tu djevojačku mladost trećeg razreda gimnazije smatram granično ilegalnom (recite NE pedofiliji), kad imaš 15 godina… to je malo drugačije odnosno odlično, i bilo je. A onda je u drugom razredu gimnazije došao novi razrednik Bavrlić Rodoljub zvan BA i saopštio nam kako je „naštimao“ da imamo fizičko sami. Da ne dijelimo salu. Sa pičkama iz trećeg razreda. Mi, posljednje pravo matematičko odjeljenje banjalučke gimnazije, 18 dječaka i devet djevojčica. On, naš razrednik, kreator rasporeda časova za školu. Ko će kome, ako ne svoj svome… traumu. Mi sami i ono (treće lice jednine, srednji rod) zvano Cupać Jarmila. GORI U PAKLU, RODOLJUBE, GORI KAO VJEČNA VATRA.

Nadimak „Mali divljak“ je bio uveliko aktuelan kad smo došli u te male ali čvrste šake, zbog navodno uspješnog bavljenja nekim sportom (ako nije bio i karate… ili gimnastika, aj’ znaj) ali i fizičkog izgleda koji nije odavao polne karakteristike (ali ni bilo koje druge karakteristike) nijednog od oba poznata pola. Mada, kad malo bolje razmislim, ako zamislim siluetu „Malog divljaka“, ta silueta nekako podsjeća na Brusa Lija. Hm. Nešto tako. Dobro.

Bilo kako bilo, djelovanje „Malog divljaka“ je bilo planski nehumano, posebno u našem dječačko-centričnom razredu punom matematičara (a kasnije i studenata prirodnih nauka) koji sami po sebi nisu imali lak put do bogatog (hetero)seksualnog života. Naime, „Mali divljak“ je prioritet davao sportovima koji uglavnom nisu bili fudbal a više su bili „gej je okej“. U četiri godine gimnazije, samo jednom smo na času fizičkog dobili loptu i dopuštenje da izađemo na školsko igralište da igramo fudbal. Bilo je to pred sam kraj gimnazijskog mučenja, lopta je bila izduvana, igralište nikakvo, a mi toliko razdragani da smo na putu do igrališta – staza od 30-ak metara – toliko urlali da smo automatski zaradili povrat u salu…

Dakle, nije bilo fudbala, ali je bilo odbojke i gimnastike, napretek. „Mali divljak“ je bio veoma oran da nas nauči svakoj varijaciji preskakanja konja, pa tako i nekim koje sam smatrao da su u domenu Velike gužve u Kineskoj četvrti te sam radikalno – kao madafakin Vojvoda! – odbijao i da ih pokušavam. Navodno da nije lako slomiti vrat kad si mlad, ili su bar drugi vjerovali u to. Nisam pokušavao ni da vjerujem. „Mali divljak“, koji je zapravo iz nekog istočnog uvoza (lako moguće iz Putinove klase na policijskoj akademiji), je provodeći gnjustne planove radikalnog androhomoseksualizma iz biblije Novog svjetskog poretka veoma pažljivo dozirao količine muških sportova i radosti, a počesto i prečesto je iste znao da uskraćuje i prekida povikom: „Momci, na motku!“

Ako je ko šta zapamtio šta se pamti ko od čega gimnazija fizičko mali divljak, bila je to motka koja nije bila motka već šipka. Za penjanje metalna vertikala od nekih pet metara, standard, svi ste je vidjeli, neki se penjali, neke se divile. Ali, motka. I na nju, momci. Pajebotebog, gdje su tad bila dječja prava?! Where was your god then?! Umjesto da se, nadasve hrišćanski [da malo ispoštujemo hrišćane, prim. aut] u nemogućnosti one bezgrešne varijante, djevojke uče na motku, momci su svako malo morali na motku, pa I onda kad nisu pijani došli na čas fizičkog nakon blok časa informatike u suprotnoj smjeni i traženja istine u vinu u međuvremenu [mada je legendarna iskazana hrabrost Jovanovića da u supijanom stanju pokuša uspon na motku i zaglavi na pola, prim. aut.]. Motka je opet bila spas za neke koji su fizičkom snagom iskazanom na motKi pokrivali jedinice iz gimnastike. Neki od tih su kasnije postali poznati blogeri, članovi teretane Sokolskog doma, iako se o njihovoj prošlosti jako malo zna…

Nije ta motka bila tako loša, ali je njeno nametanje bilo krajnje nesportsko i opasno. Sva sreća pa su to bila vremena prije Đogana, možda bismo i rekete fasovali, ali nismo; pikali smo tu odbojku, jedan divan beskontaktni sport kad ga igraju žene u šorcevima… bilo je tu i nešto košarke, pa je jednom prilikom „Mali divljak“ prilikom ocjenjivanja slobodnih bacanja izrazio negodovanje prilikom bacanja „iz gaća“ LOPTE PREMA KOŠU na šta mu je odgovoreno da je Radivoje Korać tako bacao LOPTE PREMA KOŠU pa može i jedan učenik, kasnije poznati bloger, član teretane Sokolskog doma…

I tako, kad mi je pala ta lopta pred noge, sve mi je to prošlo kroz glavu. Radikalni androhomoseksualizam „Malog divljaka“, podsvjesni uticaj motke na psihu pubertetlije, maliciozna pakost Bavrlićevog osmijeha pri saopštavanju rasporeda za fizičko vaspitanje, četiri godine paklenih fasadnih cigala… jebem ti loptu da ti jebem loptu, bijelo-plavo-žutu, sa đavoljim rogovima, kud pade pred mene, ma sad ću da je… vratih je djevojčicama da nastave igrati odbojku. Ne znaju one ništa, a i bolje što ne znaju, iako kapija pakla pod nadležnošću „Malog divljaka“ u svakom času može ponovo da se otvori…

P.S. Neke 2011. sam bio u imenskoj ustanovi, povodom konkursa za posao. Zaposlili me nisu, ali sam tom prilikom saznao nešto što me je rastužilo: Jarmila Cupać je otišla u penziju, i to dvije godine prije toga odnosno 2009. Nije meni tad bilo žao što je ona otišla u penziju – prije dvije godine – nego mi je bilo žao što nije otišla u penziju prije dvadeset godina, prije nego što sam krenuo u gimnaziju.

A gdje je Ana?

Milovan Krunić, naš profesor književnosti, čovek koji je diplomirao na Servantesu, nosio je nadimak Serđo. Logično. Pesnička duša u liku i telu ogromnog čoveka. Gabaritima nešto poput Taška Načića, a dušom poput Pavla Vujisića. Nisam lično poznavao naše glumačke veličine pa poređenja možda nisu najadekvatnija, ali našeg Serđu sam poznavao odlično. I voleli smo ga. Dobar i plemenit čovek. Rasejani, dobrodušni pesnik. Sa nekoliko, nama a i široj javnosti nepoznatih, zbirki poezije iza sebe.
Antologijske su njegove pesmice tipa:

I jesam Milovan,
i nisam milovan
i jesam i nisam milovan.

(Iz knjige Dobrovoljno janjičari, Vojislav Eskić; Algoritam Media Beograd, 2009.)