Odijelo čini čovjeka vs Svi smo mi goli ispod naše odjeće

Momci iz grupe ZZ Top davno su još rekli „svaka cura je luda za dobro obučenim momkom“… a obratno?

Kaže meni tako moja majka, joj, imam ti nešto ispričati. Onaj jedan pa njegova kćerka završila fakultet pravni i poslije dva mjeseca se zaposlila, prvo volontirala fol. Učlanila se u stranku socijalističku i progurali je. Saslušao, sekundu i 17 stotinki razmatram pa dušu olakšam kroz rečenicu dobro, izmislila si toplu vodu, kuda dalje? Ne da đavo mira pa nastavim, dajder mi ispričaj nešto zanimljivo.

A desilo se to onomad, da je moja majka meni ispričala nešto zanimljivo. Diskutujemo mi o važnosti pravilnog oblačenja odnosno greškama pri istom. Moguće da sam vam onomad i pričao o tome, a možda i nisam. Lično, oblačim se u skladu sa svjetonazorom usvojenim od članova grupe TNT iz stripa Alan Ford. Ipak, znam šta znači obući se dobro. Razlikujem i šta znači obući se skupo – a ne nužno dobro. Sve su to ljudske kategorije, klasifikacija, znak (ili težnja) pripadnosti kategoriji. Ponekad to čak može da pomogne socijalnoj grupi spomenutoj u jednom od prethodnih tekstova, ružnim ljudima…

I tako, diskutujemo mi o toj temi ocjenjujući (sa) palčevima nagore ili palčevima nadole određene članove naše porodice, kad se prolomi taj iskreno briljantan momenat, sjajna munja na nebu tmurnih monologa moje majke. Onaj tvoj otac, kakav je ono odrpanac bio, na šta je on ličio kao momak, joj (a ja klada pao nedaleko od klade, mislim se). Što se on nije znao obući, nastavlja stara, neke je kapute nosio božesačuvaj, cipeletine. A baba bila gospođa, znala se obući, ona kad je iz Like došla u Gornje Ratkovo, bila je najveća gospođa, kožne cipele imala dok su oni hodali bez gaća (ali to je neka druga priča)… Još one brkove kad ti je ćaća imao… grozno. Jednom smo ti mi bili dogovorili sastanak, a on se bio tako ružno obukao pa kad sam ga vidjela iz daljine, napravim se da ga ne vidim i pobjegnem na drugu stranu, nisam mu se ni javila. Jedna lasta… proljeće… pomislio sam, al’ rekao nisam.

Proširenje spisateljičkih aktivnosti…

U okviru svog pisanja odnosno kucanja, pišem razne stvari. Ponešto liči na priču, ponešto liči na kratku priču, ponešto liči na kolumnu, ponešto liči na poemu, ponešto liči na naučni rad… sve u svemu, liči. Nego, tako pišem koješta, ali neke stvari zorno izbjegavam – pisanje molbi. Nekako mi je to odbojno i na globalnom i na lokalnom nivou: ovaj narod kojem pripadam previše moli (a kurči se kad ne treba), a i šta lično ja tu imam koga gdje da molim, kad uglavnom ne molim („neočekivana sila boga ne moli“ i to). Doduše, kad s gađenjem kažem „molba“, to se najviše odnosi na konkurse za posao, kad odem negdje da lično predam prijavu – što obično činim – pa ugledam prijave ostalih kandidata veoma pogrešno naslovljene: „molba“. Šta vi tu koji moj koga molite, nabijem vas na fakultet koji ste završili, kao da ste miševi a ne ljudi… Doduše, možda je to samo semantika, a možda ja imam (još jedan) ozbiljan problem.

Bilo kako bilo, idealna prilika da se zagrizem za jezik je uvijek. Prije nekog vremena sam napisao molbu preduzeću za promet naftnih derivata „Nestro Petrol“…

Poštovani,

ovim putem Vam se obraćam sa malo čudnom ali ne previše zahtjevnom molbom za pomoć.

Moje ime je Bojan Vlajić i nezaposleni sam profesor engleskog jezika iz Banjaluke. Ovom prilikom ne tražim od Vas ni posao, ni besplatno gorivo, već majice. O čemu se radi?

Naime, moj otac, Milan Vlajić nekad je bio fudbalski trener i snalažljiv menadžer. Bavio se treniranjem mlađih kategorija u banjalučkom F.K. „Naprijed“, i u najtežim vremenima je nalazio načine da od sponzora obezbijedi opremu za djecu. Jedna firma koja mu je u tome pomagala je bio i Energopetrol koji je svojevremeno darovao nekoliko kompleta sportske opreme, te i nekolicinu bijelih majica kratkih rukava sa logotipom/reklamom firme. Obzirom da sam spomenuo „najteža vremena“, to se, naravno, odnosi na period od prije dvadesetak godina, ratno vrijeme.

E, sad, ja sam kao „povlašteno lice“ (očigledan nepotizam), sa povlačenjem tih majica iz „zvanične“ sportske upotrebe dobio na korištenje par komada, te sam iste koristio sve donedavno, u različitim prilikama: one koje su bile u boljem stanju su mi bile „majice za grad“,one lošije su bile „majice za teretanu“. Te su mi majice bile jako drage, i postao sam prepoznatljiv po njima. Ipak, sa žalošću mogu konstatovati da je svega jedna ostala čitava danas (i ona, doduše, bez rukava), a većina ih se raspala od upotrebe ili nesretnim slučajem završila u krpama.

S tim u vezi, Energopetrola više nema, ali tu je Nestro. Moja molba se sastoji u donaciji par majica (pet ili deset, ili neki drugi broj), po mogućnosti bijele boje (ili neke druge), sa logotipom/reklamom vaše firme, koje bih ja ponosno nosio u svim prilikama, te na taj način očuvao sjećanje na dobrotu Energopetrola u onim vremenima ali i reklamirao Vašu trenutnu otvorenost, prijemčivost i kvalitet usluge.

Kontakt prilažem na kraju pisma, sve je stvar dogovora.

Hvala na Vašem vremenu, svako dobro!

Nakon nekog vremena sam dobio poziv da navratim do prostorija pravno-formalnog nasljednika firme Energopetrol…

NAREDNIH 10 GODINA - NESTRO

U trenutku fotografisanja, deseta majica je bila na meni. Sad su već neke poklonjene, ali, zadržaću većinu.

I neobično mi drago, brkovi se uvrnuli na krajevima. I zbog majica, a i ne zbog majica. A i zbog majica. Već kujem planove za sljedeću molbu, al’ to tek dogodine…

Čudo od djeteta od dvadesete godine

U povjerenju mi se povjeri povjerilac o povjerljivim stvarima, muškim, za ne povjerovati. Kaže kako se desilo da mu se ne diže. A ne mislim na tegove. Diže on tegove i tako to. Trenira, mlad i zdrav momak, kakvih u teretani inače ima, al’ ono što treba da se diže u određenim životnim situacijama nasušno zabavnim i nadasve bitnim, neće. Doduše, nije to permenantna situacija…
Kaže, ona njemu standardan repertoar zabrinosti uruči, šta je, šta nije u redu, nisam ti dovoljno privlačna, da li mi dupe izgleda veliko, i tako to, a on će njoj, ma nije do tebe. Pa kako, zašto ne možeš, dosad si mog’o, nije da nisi, teče još uvijek rijeka zabrinutosti. Ma joj, pusti me, imam još 10 maraka u novčaniku a ima do kraja mjeseca… Treba sa tim izdržati još 10 dana, a ti me pitaš što mi se ne diže… Kakve to veze ima s bilo čim, pitam. Ih, pa kako neće imati veze, kaže. Hm, razmislim ja pa velim, ja sam onda šampion. Što, ti možeš i sa markom, pita. Ma i bez marke u novčaniku!
A kako sam tek mog’o kad nisam im’o novčanik…

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.