IZJAVA ZA – NOVINARKU

Mlada novinarka »Metalurga« razgovara sa radnicima »Metala« iz Bosanske Gradiške. Ljudi otvorili srce, pričaju da se mora učiniti mnogo na popravljanju radne discipline, na izmjeni odnosa rukovodilaca prema radu, putovanjima, odgovornosti… Naizmjenično daju izjave. Razgovor se baš otegao. Jedan radnik, međutim, cijelo vrijeme skreće pažnju na sebe.
»Ja bih nešto da izjavim! Ja bih nešto da izjavim!«
»Pa izjavite, druže«, reče novinarka.
»Drugarice, vi mi se strašno sviđate.«
»Dobro, ali nije to za štampu!«
»U redu, ne morate štampati, ali bar zapamtite!«

(Iz knjige Smijeh pod dimnjacima, Dobrivoje Ostojić; Glas Banjaluka, 1985.)

TEDDY UČI NAŠ JEZIK

Zagledao se Teddy u drugaricu Daru, koja je obavljala neki posao u sanitetu pri štabu korpusa.
Dara je bila krepka, zdrava seljačka djevojka, vrlo zgodna. Teddy sve obilazi oko nje, milo je gleda, pa joj se smješka, te se kod nas propituje kako da je oslovljava i šta da joj lijepo kaže.
– Teddy, reci joj: Daro, janje moje – predlažemo mu mi.
Onda on pita šta je to janje.
– Eno, ono tamo što pase.
– A ono veliko janje, kako se ono zove?
– Zove se ovca.
– Aha.
I eto ti Dare, a Teddy joj prilazi nježno:
– Daro, ouco moja!
Razumije se, Dara se razgoropadi:
– Sram te i stid bilo, ti da mene nazoveš ovcom, ouca je tvoja mater, da znaš – i izgrdi ga na pasja preskakala.
Teddyju smo jedva objasnili da je ovca nešto sasvim drugo od janjeta.

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987)

Još na blogu: „O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Patološka ljubav prema lubenici

Pojaviše se na vratima kao fantomi, dva studentska drugara sa dva kraja srpskih zemalja. Jedan subverzivan a drugi diverzivan, bila je to izuzetna kombinacija za izazivanje averzija. Učionica je bila prepuna studenata engleskog jezika, uglavnom studenata ženskog pola, kao aleja prepuna podobnog probranog cvijeća u proljeće uređena za defile pred najvećim drugom naših naroda i narodnosti. Iznenađen i oduševljen zatečenim aranžmanom, onaj subverzivni se u svom stilu nalakti na diverzivnog te mu na uho reče: „A koja od ovih je najgora i najprljavija kurva?“ Odgovor je bio instantan i neverbalan, diverzivni oštro ispruži svoju višemetarsku ruku na kraju koje se nalazio višemetarski ispružen prst prema jednoj od manje lijepih pripadnica grupe koja je u tom trenutku iščekivala čas Morfologije. Direktnost uperenog prsta je, za razliku od značenja, bila očigledna pripadnici te se ista šarmantno i postiđeno nasmija, kako vjerovatno nije još od šestog razreda osnovne škole…
I tako su se njih dvoje smuvali. Istinita priča.