Jesen, život u ravničarskom kraju, recesija, depresija… Da, pogodili ste, konačno rješenje ove asocijacije i masivna injekcija kulture u vaš kulturni život je novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.
Danas će u emisiji biti predstavljena jedna društveno angažovana kritički nastrojena socijalna poema jednog društveno angažovanog pjesnika iz Banjaluke. Riječ je, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru klada debelo naslonjenom na romantičarske tokove u srpskoj poeziji koji živo osjeća i opisuje bol koji teče kroz kardiovaskularni sistem čovječanstva. Vlajić crninu oslikava dosad nezamislivim nijansama crne a tugu uvijek piše velikim slovom T. On je pjesnik koji se prevashodno bavi analizom intrinzičke inspiracije u najtamnijim trenucima sumraka ljudskog uma, bacajući dodatno svjetlo na one najvidljivije dijelove problema koji najčešće ostanu neviđeni usljed principa „ne vidi se šuma od drveća“. Ne želeći da nameće rješenje, on daje odgovore u formi pitanja…
Za današnje izdanje emisije, urednik Dž. Hadžiselimović je odabrao poemu #101 od 647 iz ciklusa Silikoni milioni jebali te oni…
Bogata (napisao B. Vlajić)
posvećena K. Pajčin, V. Hjuston, V. Červenko i mnogim drugim suvozačicama
Sirota, sirota…
Gdje nađe tog idiota,
Koji te je lišio života,
Sad si baš sirota… sirota.
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 