Stara zove Selo, Stara zove Selo. Selo, javi se!

„Mnogim nama (na ovim prostorima)“ je poznat termin predizborni asfalt odnosno predizborni putevi. Ako nekome nije, ukratko, to je asfalt koji se, zarad osiguravanja glasova ostanka stranke na vlasti, velikodušno postavi par mjeseci prije izbora i uglavnom traje još par mjeseci poslije izbora a onda „kud koji mili moji“, „kocka do kocke – kockica“ (a to se odnosi na asfaltne zakrpe), „tako ti je, mala moja, kad ljubi bosanac“, „drumovi će se zaželjeti turaka…“, itd. U mojoj maloj državi je tek nešto više od mjesec dana do lokalnih izbora tako da su počele takve aktivnosti…

Stara zove Selo, Selo se javlja. Na telefon. Rodno selo moje majke, ujakova kuća, javlja se mali brat kojem je jako drago da se javi na telefon. Nakon kratkog razgovora on prepušta slušalicu mojoj sestri, starijoj tinejdžerki (starosti oko 25 godina, prim. aut.). U tom trenutku nešto kucam, prolazno vrijeme je rana mladost, trešnja u cvatu, bora dugić igra skakavaca.

S obzirom na akustička svojstva hodnika i otvorena vrata na mojoj sobi, čujem razgovor u kojem se spominje kako se krenulo sa predizbornim asfaltom odnosno predizbornim nasipanjem šljake/asfaltne podloge/ničega u zavisnosti od toga ko je koliko član vladajuće stranke odnosno nije član iste. Ako je član već dugo vremena, onda ide asfalt jer je otprije imao asfaltnu podlogu. Ako je novi član, onda ide prvo nasipanje šljake tj. priprema za asfalt. Ako nije član vladajuće stranke, onda ide ništa. S obzirom da u selu ima i opozicionara, iako je to selo tek tri sela udaljeno od rodnog sela predsjednika Republike Srpske i Svemira, putem telefonske slušalice mojoj majci stižu ekskluzivne informacije čiji se prilaz kući uređuje a čiji ne…
– A onda su došli gore do _____ (imena nećemo navoditi zarad zaštite svjedoka), pa se vratili ovamo sa druge strane i spojili sa _____, a onaj dio tamo obišli…
– Pa kako ih nije sramota?!
– Da, da. A rekli su da će oni tako, i kad im je _____ rekao da to nema smisla, ništa mu nisu odgovorili…

I taj razgovor ide tako, prolazno vrijeme je rana jesen stiže dunjo moja, zlatne godine, plesne cipele, i u tom trenutku se ja odlučim da pogledam epizodu serije, zatvaram vrata da to ne bih slušao. Nakon 20-ak minuta se serija završava, idući prema kuhinji u hodniku uočavam da je stara još uvijek pored telefona, sa druge strane se čuju neka prezimena, nabrajanje, dionice asfaltirane, dionice koje je asfalt zaobišao…
U kuhinji sklopim neki rudimentaran prehrambeni artikl od raspoloživih materijala koji gotovo redom nose etiketu light (realno, margarin sa 50% manje masti je onaj margarin u kojem fali pola margarina – sve ostalo je laž i fotošop), prezalogajim taj artikl pa nazad u sobu kad u hodniku vidim da i dalje traje dalje protok informacija putem telefonske žice…
– Pa da, _____ im je prošle godine tražio pa ništa, a to sve vuče od onog kad nije dao onaj komad zemlje što su htjeli tamo pa im se zamjerio, sad su mu ogradili da ne može prići pa će morati rušiti…
– O, Bože. Pa što nije išao do _____ da to pokuša srediti…
– Ma joj, zavad’li su se njih dvojica tad…

Ulazim u sobu da se spremim za izlazak, rudimentarno ali senzibilno oblačenje – koja crna majica ide sa utorkom, prolazno vrijeme je mladen vojičić tifa jer kad ostariš, velimir bata se liječi na kubi, razgovor i dalje traje, ova je nabrojala čitav jebeni birački spisak, stigla do slova Š pa privodi kraju, slutim, zadržim se na sekund u blizini i fakat…
– I tako…
KLJUČNA REČENICA! I TAKO!
To je kraj, definitivno.

Ode stara svojim poslom, a ja gledam onako, i zamišljam njeno lice kad stigne idući račun „Kad smo mi napravili ovoliko telefona?!“, pa mislim kako bi valjalo uvesti i subvencionisanu kategoriju, predizborno telefoniranje. Doduše, i tu bi bilo problema, šta ako je sagovornik u opoziciji…

Svako ima neku svrhu… makar da okači zavjesu.

A, nisam ti ja ispričala, šta ima novo…, kaže „s vrata“ stara (majka) a ja po njenoj faci već znam da je nešto toliko glupo da me je strah za moje IQ bodove da se ospu i po podu prospu. Jesi gledao ti onaj film sa Čkaljom, kad se rodi crno dijete? A ja svoj život proživio sretno, nisam gledao nijedan film sa Čkaljom (zato jesam sve sa Švarcnegerom), pa tako nisam ni taj sa crnim djetetom – odrično odgovorim na postavljeno pitanje. Slušaj ovo, nastavlja stara (majka) neometena. Otišli ti mi kod komšinice na kafu, sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… [U tom trenutku se prisjećam da je moj otac nekad bio muškarac, vozio auto, bicikl, igrao fudbal… nije išao kod komšinica na kafu.] I, pita nas komšinica jesmo li mi gledali onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete…
– MAMA, MOLIM TE, IZAĐI IZ SOBE. USPJEVAŠ DA, VJEROVATNO, GLUPU PRIČU LOŠE ISPRIČAŠ – moje riječi po isteku mentalne snage u tom trenutku.
– CURA OD MILENOG IMA DIJETE! ETO, TO JE! – viknu stara (majka) izlazeći, ne mogavši izdržati pritisak posjedovanja tog činjeničnog podatka.

Cura od Milenog ima dijete. A Mileni nema dijete. A ima curu. A cura nema muža. Logički problem, zar ne? Elem, Mileni je moj komšija, drugar i vršnjak, pažljiviji čitaoci bloga ga se sjećaju iz epizode Pornići. Nakon stare (cure) je, kao što je i logično, našao novu (curu), nedavno. A ona, eto, ima dijete. E, sad, kakve to veze ima sa bilo čim? Sa mnom svakako nema. Ni sa mojom majkom, ocOm, komšinicama, štokom. Stvar je interna, ko kako gleda na to. Realno, ne znam ni da li će Mileni ženiti (n)ovu (curu) – uspješno je izbjegao nasrtaje stare (cure) tog tipa, da li će on hraniti to dijete, itd. Ako njemu ne smeta, bujrum. Ovdje je zanimljiv koncept predstavljanja te činjenice javnosti…

Digresija generalizovanja u krupni plan: mi smo jako primitivno društvo, narod jadan, glup, kvaran i nazadan. (Između ostalog, zato je ovakva situacija „tema“.) Ta nazadnost se ogleda i u tome da još uvijek vjerujemo novinarima, što nam se isplaćuje na način da sve više novinara sjeda u fotelje. Ako nisi napisao na fejzbuku, k’o da nisi jeb’o, odnosno, ako nije bilo u medijima, kao da se nije desilo. (A mnogo toga ne završi u medijima.) Elem, sa te strane, razvijeno smo društvo, upućeni u mnoge aktuelne tehnike iz tog područja. Jedna veoma aktuelna tehnika je i tzv. spinovanje, odnosno, manipulacija (javnim) mišljenjem uz pomoć izvrtanja činjeničnog stanja. Najlakše je objasniti na primjeru: vijest je da je u Srbiji siromaštvo toliko da narod nema novca za hranu > a onda se pojavi neko iz Borisovog tima pa spinuje: „Zato smo svi tako fit i nećemo kao (prokleta je) Amerika imati problem sa debljinom!“ E, sad, što bih ja otkinuo ruke svakom ko kaže fit, to je druga stvar, jer volim srpski jezik, nego, valjda je jasno šta je spin, ta riječ koja nije iz srpskog jezika. Doduše, nije spin nikakvo svjetsko čudo osmo. Postoji to u našem narodu odavno. Kao što je oduvijek postojala kriza pa se recentno preimenovala u recesiju, tako se i spin zvao skraćeno eSPe, ali ne kao eSPe-i-n nego kao skraćeno od seoska politika. I nešto kontam, kako je komšinica simpatičan spin smislila da predstavi komšijama trenutnu situaciju, čuj, „onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete“… realno, to je antologija (a ne mislim na Kerber kompilaciju). I to je još mnogo kulturniji spin od seoske politike ovih prokletih političara, štaviše, jako kvalitetan spin samo što ja nisam ciljna grupa za isti. Ali ima ko jeste…

Veče istog dana, stara uzima telefon i okreće broj koji se sastoji od mnogo brojeva – zove jednu od tetaka u inostranstvu koje to nekad nije bilo. Iz prvih detalja razgovora je lako zaključiti da je to ona sa pozivnim brojem +385… Slušaj, ćedo, šta ti ima kod nas… E, da, jesi ti gledala onaj film od Branka Ćopića, kad se rodi crno dijete… joj, Branka Ćopića… Čkalje! Joj, jesam i ja poludila. E, to ti ima kod nas… Zovnula nas komšinica na kafu, mi sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… nasula pa kaže: „Ja sam opet postala baba!“ Otkud sad to, kad niko nije bio trudan, gledamo se mi… „Eto, tako. Cura od mog sina ima dijete.“ Beba, 16 mjeseci… Da, ti moja… ne, nije njegovo, mada, on je sa onom prošlom bio raskidao, a dijete ima 16 mjeseci… tako da… ja mislim da je to… a i Nenad pretpostavlja, pričala sam sa njim o tome, jedino sa njim mogu normalno da razgovaram…

I tu dolazimo do ključnog momenta: JEDINO SA NENADOM MOŽE NORMALNO DA RAZGOVARA?! U redu, normalno je što ne može sa starim normalno da razgovara, budući da stari ne može ni sam sa sobom da normalno razgovara, ali, ja sam valjao i bio prvi izbor kad je trebalo skidati zavjese, prati zavjese, objesiti ih na štrik da se suše, prati prozore, okačiti nazad zavjese… a ona jedino može normalno da razgovara sa mojim bratom, fantomom iz potkrovlja, prosvjetnim radnikom (pežorativ, prim. autora). A ja kao ono srednje, zapostavljeno dijete, ni tamo ni ovamo… iako nas ima dvojica. I u kategoriji od dvojice sam uspio da ne budem ni prvi ni drugi. Nije da sam se rastužio kao slika tužne mačke sa interneta, nego, eto… krivo mi.

A Mileni je dosad bio odličan ujak i stric, vjerovatno će tim stilom nastaviti i ako postane otac, pri tom bez hrpe onih nezgodnih i nezahvalnih radnji koje obično prethode (mislim na seks). A dijete nije crno. Valjda. Figurativno govoreći, dijete nikad nije crno. Sem nekad.