O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

Srbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Ko kome na čiji račun…

Neke stvari nikad ne stare, unatoč činjenici da starimo ti/ja/mi/vi/oni.

Ono što Branko Ćopić reče „tihe zanimacije“, usavršio sam vrhunski. Kad treba da budem neprimjetan dok se drugi bave nečim ili uspješno ćutim ili se, pak, izgubim u blago nepoznatom pravcu ganjajući klupko vune i/ili sl.

Jedna od tih situacija je „kad stariji ljudi pričaju“. Obzirom da je u današnje vrijeme sve teže čuti dobru priču, klupko se čini puno boljom idejom. Tako sam, pri posjeti selu, odvezao staru do neke dalje rođake na klupko kafe i razgovora pa produžio svojim putem. U dogovoreno vrijeme se vraćam radi povratka gdje stara biva ispraćena a ja dočekan dijaloškim komentarom…
– A, to je taj mali… Pa nije ni mali.
– Nije, nije! – ponosno će stara kao da to ima veze sa hranom koju ona spravlja.
– Ih, nisam ga vidjela… [Ako ćemo realno, nikad, iz blizine, prim. aut.]
– On mene vozi stalno ovamo.
– Onaj stariji, on liči na pokojnog djeda…
– Pa, malo…
– Ali ovaj, na koga on liči?
– Pa, ne znam…

„Pa, ne znam…“?
„PA, NE ZNAM…“?!
„PA, NE ZNAM…“?!?!/–%^__#$&^—@(!“ČŠŽČ#!! ……….   !!! ……!

Tajna konstantnosti pite ili što sad ljubav ima s tim…

Mnog(aj)e vojske su prolazile ovuda, padale glave careva, smjenjivale se bijeda i još veća bijeda, al’ jedna stvar je stajala postojana, bez razloga, smisla i izgovora: kvalitet domaće pite u mojoj porodici (od izvora prema ušću sa majčine strane).

Sa babine babe na babu, sa babe na staru (majku), sa ognjišta na mladu (snaju), tradicija se prenosila i kvalitet. A nije da je babina baba znala nešto po kuhinji. Nije ni da je baba znala. A nije, vala, ni da stara (majka) zna. Štaviše, svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura i novi eksperiment. Provjeri da li je slano? Nije? Malo sam drugačije stavila nego prošli put, pa zato nije. A treba biti slano. Realno. Nego!

Da nema ćevapa i pomfrita, pita bi bila najbolje jelo ikad. Al’ eto. Nego, kad se kaže pita, ima raznih pita, a ima i terminoloških barijera. Ono, burek – pita. U Bosni je pita (sa ___), u Srbiji burek (sa ___). A i jedno i drugo, pita. A može biti motana ili slagana. A može biti slana ili slatka. A može biti od domaćih ili kupovnih jufki. A ja kad kažem pita, mislim na sirnicu, prevashodno, moja omiljena, kao Frodi buljavom onaj prsten maj prešs.

Baba je savršeno motala pitu, šta jes’ – jes’. Al’ je baba napustila Dolinu suza prije par godina, upokojila se i zaputila se ka Velikoj tepsiji na nebu, da odatle posmatra svijet. Na seoskom ognjištu rodne kuće ostao je ujak moj, pripadajuća mu porodica sa ženom odmilja zvanom snaja. I vraća se stara onomad sa sela pa onako, s neskrivenim ponosom: „Dobro je snaja naučila kuvat’ pitu.“ Nakon cirka oko 50 godina života, 25 godina braka, 5 godina bez babinog stručnog nadzora. Što b’ se reklo, polož’la je.

A moja stara (majka) je to davno položila. Da kvalitet pite nije konstantan kao što jeste, ko zna u kojem po redu nesretnom braku bih ja bio danas, mršav i indisponiran. Al’ eto. Međutim, i pored tog neospornog kvaliteta koji kvantitativno prevodim kao pite su uvijek od 3 do 5 na skali od 1 do 5, stara zna da iznenadi, u smislu, je li, kako da to kažem, da probije skalu… zgornje strane. (Blog trpi što papir ne može, da ja hvalim moju staru.)

Tako ti je neki dan stara, da dočeka omiljenu tetku i prihrani je, ukuvala pite dvije, sirnicu i krompirušu. I sad, krompir volim u svakom obliku sem u tom gdje je umotan u jufke pa sam krompirušu preskočio. Al’ sirnica. Što b’ Ćiro Blažević rek’o, SINEMOJ. Već nakon prvog zalogaja sam plakao znajući da je mršavost moja prošlost te da će me zaustaviti samo tupi zid tepsije. U ti boga, samo reče, pa nastavi da jede. Pita bila k’o zmaj zmajeva, vrh vrhova. Znači, Šako u Trokaderu je naspram ove pite bio kao Motajica naspram Kilimandžara. Veleodlična pita, i to sa kupovnim jufkama. Uskličnik! Iako je 100% domaća uvijek 100% bolja, nekad zbog nezgodne konstelacije vremena i prostora mora se pribjeći kupovnim jufkama. Tako je. Jeste. Al’ odlična pita, da naglasim, kulturno.

I tako, ne samo na blogu, pohvalim ja moju staru (majku), kako joj je odlična pita. Vjerovatno najbolja ikad u kategoriji „kupovne jufke“. Volim ja pohvaliti moju staru (majku), a posebno kad zasluži. A zasluži. A lijepo je dati kompliment, pa priložim isti.
– A, daj nam reci, u čemu je bila tajna? Da li je to zato što si ovu pitu pravila s ljubavlju?
– Ma kakva ljubav, to sam ja na brzinu smotala.

I, eto, drage moje, odgovora na pitanje iz naslova. Ljubav nema ništa s tim, dovoljne su samo brzina i kupovne jufke, a pri tom ne mislim samo na pitu.

Stara zove Selo, Stara zove Selo. Selo, javi se!

„Mnogim nama (na ovim prostorima)“ je poznat termin predizborni asfalt odnosno predizborni putevi. Ako nekome nije, ukratko, to je asfalt koji se, zarad osiguravanja glasova ostanka stranke na vlasti, velikodušno postavi par mjeseci prije izbora i uglavnom traje još par mjeseci poslije izbora a onda „kud koji mili moji“, „kocka do kocke – kockica“ (a to se odnosi na asfaltne zakrpe), „tako ti je, mala moja, kad ljubi bosanac“, „drumovi će se zaželjeti turaka…“, itd. U mojoj maloj državi je tek nešto više od mjesec dana do lokalnih izbora tako da su počele takve aktivnosti…

Stara zove Selo, Selo se javlja. Na telefon. Rodno selo moje majke, ujakova kuća, javlja se mali brat kojem je jako drago da se javi na telefon. Nakon kratkog razgovora on prepušta slušalicu mojoj sestri, starijoj tinejdžerki (starosti oko 25 godina, prim. aut.). U tom trenutku nešto kucam, prolazno vrijeme je rana mladost, trešnja u cvatu, bora dugić igra skakavaca.

S obzirom na akustička svojstva hodnika i otvorena vrata na mojoj sobi, čujem razgovor u kojem se spominje kako se krenulo sa predizbornim asfaltom odnosno predizbornim nasipanjem šljake/asfaltne podloge/ničega u zavisnosti od toga ko je koliko član vladajuće stranke odnosno nije član iste. Ako je član već dugo vremena, onda ide asfalt jer je otprije imao asfaltnu podlogu. Ako je novi član, onda ide prvo nasipanje šljake tj. priprema za asfalt. Ako nije član vladajuće stranke, onda ide ništa. S obzirom da u selu ima i opozicionara, iako je to selo tek tri sela udaljeno od rodnog sela predsjednika Republike Srpske i Svemira, putem telefonske slušalice mojoj majci stižu ekskluzivne informacije čiji se prilaz kući uređuje a čiji ne…
– A onda su došli gore do _____ (imena nećemo navoditi zarad zaštite svjedoka), pa se vratili ovamo sa druge strane i spojili sa _____, a onaj dio tamo obišli…
– Pa kako ih nije sramota?!
– Da, da. A rekli su da će oni tako, i kad im je _____ rekao da to nema smisla, ništa mu nisu odgovorili…

I taj razgovor ide tako, prolazno vrijeme je rana jesen stiže dunjo moja, zlatne godine, plesne cipele, i u tom trenutku se ja odlučim da pogledam epizodu serije, zatvaram vrata da to ne bih slušao. Nakon 20-ak minuta se serija završava, idući prema kuhinji u hodniku uočavam da je stara još uvijek pored telefona, sa druge strane se čuju neka prezimena, nabrajanje, dionice asfaltirane, dionice koje je asfalt zaobišao…
U kuhinji sklopim neki rudimentaran prehrambeni artikl od raspoloživih materijala koji gotovo redom nose etiketu light (realno, margarin sa 50% manje masti je onaj margarin u kojem fali pola margarina – sve ostalo je laž i fotošop), prezalogajim taj artikl pa nazad u sobu kad u hodniku vidim da i dalje traje dalje protok informacija putem telefonske žice…
– Pa da, _____ im je prošle godine tražio pa ništa, a to sve vuče od onog kad nije dao onaj komad zemlje što su htjeli tamo pa im se zamjerio, sad su mu ogradili da ne može prići pa će morati rušiti…
– O, Bože. Pa što nije išao do _____ da to pokuša srediti…
– Ma joj, zavad’li su se njih dvojica tad…

Ulazim u sobu da se spremim za izlazak, rudimentarno ali senzibilno oblačenje – koja crna majica ide sa utorkom, prolazno vrijeme je mladen vojičić tifa jer kad ostariš, velimir bata se liječi na kubi, razgovor i dalje traje, ova je nabrojala čitav jebeni birački spisak, stigla do slova Š pa privodi kraju, slutim, zadržim se na sekund u blizini i fakat…
– I tako…
KLJUČNA REČENICA! I TAKO!
To je kraj, definitivno.

Ode stara svojim poslom, a ja gledam onako, i zamišljam njeno lice kad stigne idući račun „Kad smo mi napravili ovoliko telefona?!“, pa mislim kako bi valjalo uvesti i subvencionisanu kategoriju, predizborno telefoniranje. Doduše, i tu bi bilo problema, šta ako je sagovornik u opoziciji…