Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Ako bismo morali jednom riječju opisati teretanu Sokolskog doma i njenu misiju, to bi morala biti neka jaka riječ. A nema jače riječi od riječi jačanje. Ta riječ je maksima teretane Sokolskog doma. Jačanje kapaciteta, jačanje u svakom pogledu, jačanje tijela, jačanje duha, jačanje da čoek bude spreman za vlakanje, ovog i onog tipa…

Zarad jačanja, onog koje se ne tiče fizičkih sposobnosti, trener Sale svakodnevno za mlade i stare vježbače priprema različite izazove i provjere opštenarodne spremnosti. Dok se neki izazovi tiču domena opasnosti zapadanja vježbača u stanja emotivne pomjerenosti prema osobama ženskog pola (što je već spomenuto na nekim časovima Seksualnog vaspitanja), velika se pažnja posvećuje i psihičkoj pripremi za situacije opasnosti u sigurnosno-bezbjednosnom domenu na širem planu.

Dok čitav svijet pod čizmom zapadne propagande kleca od tzv. prijetnje islamskog terorizma (a za to vrijeme teretana Sokolskog doma proslavlja 11. septembar kao „Dan savezničkog napada na SAD“), trener Sale se drži stare škole i metoda ispitanih kroz milione i milione šamara zadatih pravilno osumnjičenim licima u mračnim podrumskim prostorijama stanica milicije širom SFRJ… Pored unutrašnjeg neprijatelja, postoji još samo jedan dostojan protivnik – Švabe!

Opet, trener Sale ne bi bio trener Sale da ne integriše neka nova iskustva u zadatke, efektivno unaprijeđujući iste na nivo dostojan vrhunskih tajnih službi današnjice. Pri tom se koristi svim sredstvima, ne preza ni od tabu tema zarad izazova, pa makar svi znali gdje su granice odgovora na pitanje „može li čoek jebati čoeka?“ (i varijacija na tu temu). Jedan takav tipičan izazov ovako izgleda u praksi:
– Kažem ja ovima danas, sad da nas ovdje napadnu i okruže Švabe i da kažu, strijeljaćemo vas ili da nam popušite, šta biste vi uradili? I kaže onaj jedan blentavi da bi rekao da ga ubiju, a drugi kaže kako bi on odgrizao [penis kletom Švabi, prim. aut.]… – trener Sale objašnjava ukratko postavku hipoteze koja se obrađuje.
– Ja ne bih da me ubiju! – jedan će od razumnijih prisutnih vježbača.
– Tako je! To je dobro razmišljanje! – pohvali ga trener Sale i potapša po ramenu.
– E, ja bih rekao da me strijeljaju! – uzvrati kontrom Rus Adem zvan Bonđi.
– Pa jes’ ti blentav?! – brecnu se trener Sale, dižući nivo tenzije testiranja.
– Bolje da me ubiju odmah, nego da me ubiju nakon što im popušim! – rezonuje Adem svoj izbor.
– Ma je li, al’ ti tako izgineš odmah a ja im lijepo popušim i ostanem živ, pa tebi dođem na čorbicu [misli se na čorbu na daći – sahrani, prim. aut.], a ono mater briše onaj grob i kuka, pa što ga ne popuši, crni Ademe, i ja sam ih popušila iha-haj pa mi ništa nije bilo! Jaooooj, jaoooooj! – zaključi trener Sale jedan krak razvoja hipotetičke situacije veoma vjernom imitacijom klasičnog narikanja.

I dok su svi prisutni zastali na trenutak da analiziraju svoje bilješke nakon iznešene završne riječi, mladi Mitar se prvi presabra i prelomi tišinu:
– Ja bih im rekao da me ubiju!

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić otužnog pogleda se obrati radnici u prodavnici obuće: „I ove su mi velike, dajte mi broj 40 da probam…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII

PROSLAVA MEGAVAŠARA TAŠTINE

Teške životne prilike nose sa sobom i… teške priče (u kojima se zatrpašmo, majku ti j.*). Opterećenje je višestrano, za većinu ovdje koja živi tako kako živi. Opet, mnogo je puta spomenuto – obzirom na rasjednu liniju među stanovništvom – djeluje gore kad kukaju oni što imaju „nešto“ nego kad kukaju oni što nemaju ništa. Naravno, nasuprot širokog zarđalog dna je tanki sjajni vrh…

Jedna od zanimljivijih pojava u skorije vrijeme – makar na ovim obalama Panonskog mora – jeste „proslava punoljetstva“. Osamnaesti rođendan uz opasku sad će te moći hapsiti kako ‘oće. Generalno, rođendani jesu tradicionalno prilika za proslavu a opet sve je individualno, kako ko to shvata i koliko je finansijski spreman… spreman. Pridavanje neke posebne pažnje i značaja takvim manifestacijama (za koje će ubrzo biti potrebni projekti i akcioni planovi), organizovanje gala zabava, dres kod, p.materine… sa jedne strane novost, a sa druge strane samo nastavak tradicije. I jedna dobra „sigurica“ – iako ima i boljih.

Elem, tradicionalno, opšte je poznato kako su svadbe na ovim prostorima većinu vremena nepotrebno rastrošne, ode hrpa novca na hranu koja se ne pojede, alkohola se (naglašeno akcentovano) „božetipomozi“ i popije, ispuca se nešto zaliha municije, harmonikaš oplodi nekolicinu najveselijih žena, mladenci se usele na sprat kod jednih od roditelja i mogu mirne duše da griješe (a ne kao dotad da uzorna hrišćanska mlada čuva nevinost praktikujući analni seks). Realno, nije to mala stvar, taj brak. Treba proslaviti, pa makar se i razveli nakon dva mjeseca. Zato svadba (grand stajl)! Al’ opet, neće ovi mladi danas tako lako da se žene i udaju, majku mu…

Zato proslava punoljetstva. Htjeli ili ne, sem u nekim kritičnim slučajevima, doguraće do osamnaest. Međutim, ima jedna još sigurnija „sigurica“: mala matura. Kao što dvije babe na sahrani u Vilusima komentarišu kako nema dovoljno orasa (sahrana – još jedna prilika za dernek), jednako je bezvrijedna i aktuelno frekventna opaska kako su se male mature pretvorile u… velike mature. Frizure, odijela, haljine, šminka… male djevojčice kao velike. A osnovnu školu, sem u ekstremno kritičnim slučajevima, svi završe (nema nepismenih!; Hitler se veselo okreće u grobu). Tako mala matura postane kao velika. A velika je… standardizovana, nekad su gimnazijalci imali panoe u centru grada („mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“), a sad imaju svi.

Generalno, stvari se pomjeraju. To je tako. Kad godina izda, kao što je izdalo poprilično ovih iza nas, standardi se snižavaju (a to obuhvata i onu divnu rimu iz Žikine dinastije), svako dostignuće/postignuće je razlog za slavlje. U ovoj konstelaciji stvari, to je i rođenje, ne samo završavanje osnovne škole i 18. rođendan. Ako zanemarimo rođenje (koje je preduslov), proslava hronološki prvog dostignuća – male mature – sa jedne strane je paradoks, uzimajući u obzir mogućnost kupovine diplome kao „potvrde valjanosti odgoja, vaspitanja i obrazovanja“, generalno stasavanja („biti čoek“) a sa druge strane je to zapravo najiskrenije dostignuće jer ovdje još uvijek nema privatnih osnovnih škola (mada već sad postoji potreba za njima). Sa takvim startom, nizak nivo aspiracije se proteže po čitavoj društvenoj vertikali – koja danas poprilično liči na horizontalu, te kad se krene o tome, teško se ispetljati iz trica i kučina i lako zaboraviti da je Vašar taštine objavljen još 1848. godine. Ko se još sjeća… čitanja knjiga…

* Blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odsad sa 50% manje psovanja.

O sahranama u Srba u jednom selu u Lijevču polju

Iz predstojeće knjige Trenera Saleta pod naslovom Srbi su najgluplji narod na svijetu, majku ti jebem! i podnaslovom Priče Trenera Saleta, kratki izvod:

Oni ludi Srbi, majku ti jebem, pa kod njih ni sahrane nisu normalne. Eno oni u Vilusima, (ma jedno selo u Lijevču tamo) na sahrani poslužuju čitav meni. Dvaput moraš jesti! Ide supa, sarma, pečenje, pita i torta na kraju. Bio tamo na nekoj sahrani, a njih dvije sjede i jedu onu pitu, onako je valjaju po prstima, pa majku ti jebem, čovjek umro a njih dvije, i tamo neka došla onako sa punđom, a njih dvije jedu onu pitu pa jedna ‘nako pita drugu: „A nije mi ovo baš frizura za sahrane?“, a ona druga jede onu pitu. O jebem ti majku, a onda kad je došla torta, kaže ona druga: „Pih, slabo je ovo, nema orasa…“ Pa jebem vam majku blentavu, a na groblju hoće od tuge u grob da skoči, jauče k’o da je režu! Ti Srbi, to je sve blentavo!