Romantika… s vihorom

– Komšija, ti si mlad čovjek a opet malo stariji, pun iskustva iz ovog ali i onog vremena, i vezanih sjećanja, daj ti meni reci kako je sve to izgledalo onomad kad mobilni telefoni nisu bili zalijepljeni ženama za ruke?
– Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…
I tako je to bilo. Da.

Mile, da mi se iz diska vratiš prije afternih partija!

„Bili smo gospoda kad su nas zvali drugovima i drugaricama…“, sa širokim osmijehom reče, držeći je za ruku, njoj oči zasjaše kao onomad, dok se za trenutak sve oko njih pretoči u požutjelu crno-bijelu sliku, vihor (kojeg nije bilo) prohuja kroz grane kestenja (kojeg nije bilo), tamo u daljini djevojka (koje nije bilo) mahnu rupčićem za brodom (koji nije otplovio, jer ga nije bilo), začu se neka šansona (koja se nije čula), galebovi a ono golubovi itd.

I bez klišeično-aforističnih rečenica, romansirana prošlost je ugodnija od neromansirane prošlosti; ovako začinjena, materijal je za fabriku snova.

Kao dodatna olakšavajuća okolnost toplini prohujalosti, 50 metara dalje, sa druge strane (ograde) se nalazi neromansirana do solidno neromansirana sadašnjost; njih dvojica pregovaraju oko cijene za komad crijeva za veš mašinu, male vrijednosti i mikroskopskih razlika u ponudi i prodajnoj cijeni. Nategnut dogovor pade, a trgovac trljajući kovanicu domaćinski isprati kupca riječima: „Poderi ga brzo, da što prije ponovo dođeš.“

Danas ćemo naučiti nešto o ledu…

Riječ ja može da znači više stvari, jer ima više riječi istog sastava, otprilike. Kad se napiše, onda je to ko zna koje ja, međutim, kad se izgovori, onda je drugačije. Samo što ovo nije govorni blog. Dakle, to može biti ja (koji pišem ovaj blog), može biti kad čika Dule motordžija dižući tegove vikne ja! (skraćeno od „jak sam!“), a može biti i ja…, preuzeto iz njemačkog jezika, potvrdna riječ (da), samo kod nas u malo proširenom značenju – kao fraza/kratka rečenica – „da, i?“… Upravo će ovaj treći slučaj biti široko upotrijebljen u narednim redovima.

Vratio se buraz iz Londona, donio iglu za gramofon, pripovjeda o boravku na okupiranoj srpskoj teritoriji, a stari ga sluša lagano ispijajući čašicu obojenog ŽAP…
– Nije bilo baš koncerata, al’ sam obišao utakmica. Pazi kad sam išao gledati kriket!
– Ja…
– To su neke njihove pripremne utakmice, pet dana se igra!
– Eee…
– I to, pet dana od jutra do mraka!
– ‘Aj!
– Počinje se u 11, i igra se sve dok ima dnevnog svjetla. Imaju oni neke utakmice koje se mogu igrati pod reflektorima, ali ove se igraju isključivo za dnevnog svjetla…
– Ja…
– Ma da, al’ imaju oni sve pauze: pauza za ručak, pauza za čaj… I kad je pauza, idu oni, ide lijepo publika…
– Ej!
– Al’ zanimljivo je to, tu publika dolazi sa cekerima, kesama punim hrane i pića, k’o na izlet…
– Eee…
– Pa jest, dođu tamo, jedu, piju, a utakmica je najmanji problem…
– Ja…
– Sad ova posljednja kad smo bili, idu dvije cure, ne zna se koja je bolja, prolaze one kroz tribinu, a svi se miču, kao, „evo, ovdje ima mjesta“…
– Ja…
– A njih dvije samo prolaze, boli njih briga. Jedna nosi flašu vina i dvije čaše…
– A druga nosi korpu sa hranom?
– Nije, druga nosi kantu leda…
– JEBOTELED!

I tako je nastala ta psovka.