Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

I to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svome… treba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o…

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Vrba raste iznad vode, djecu ne donose rode?

Nešto sam razmišljao, valjalo bi dok sam još mladi nezaposleni student (a studenti i treba da budu nezaposleni reče, o, ta ženska osoba), dok još imam snage, aktivno da se uživim u ulogu i maksimalno ozbiljno posvetim rušenju države i ustavnog poretka. Iako bi najbolje bilo to učiniti suptilno, iznutra, prljavo, tendenciozno-maliciozno-kapriciozno, koristeći inteligenciju a ne lopatu, zlomisao a ne srp i čekić, ne valja kao Ikar odmah poletjeti previsoko, preblizu suncu, da se od topline istog ne istopi ljepilo kojim sam popunio rupe u đonu mojih najboljih patika na svijetu™ (septembarski školski popust, 28,90 KM) i da se usljed toga per aspera srušim na astal u punoj bašti kafića punog studenata koji nemaju novca, nemaju posla.

Zato bi valjalo proći redom sve oblike anarhističkog djelovanja, od onih najprimitivnijih pa sve do najprepredenijih. Za početak, pisanje grafita. Ne, nikakve tu veze ne bi bilo sa uličnom umjetnošću crtanja grafita (jer vaistinu ne znam da crtam), zapravo, ovo i ne bi bili grafiti, već parole. E, tako može, parole. Pisanje parola. Pored tradicionalnih parola poput „volim te sanja“ (bez poštovanja bilo kakvih gramatičkih normi) kakvima bih samo narušavao estetski izgled građevinskih objekata, u planu bi bile i lukave opasne zlosutne parole kojima bi se suptilno dalo do znanja „glavatoj gospodi“ da revolucionarna misao nije sasvim zatrta u korpusu tijela naše progresivne omladine. Naravno, kao što je za nekretnine najvažnija lokacija, tako je za parole najvažnija nekretnina na kojoj će se parola nalaziti. I sad, iako rekoh da ne bih da pucam previsoko, smislio sam da nekretnina na kojoj želim da napišem parolu bude, ni manje ni više (a višlje nekretnine realno i nemamo u čitavoj državi), zgrada Vlade Republike Srpske. Divan jedan primjer arhitekture stila koji je nemam pojma iskreno, svijetli u mraku, ističe se u zraku, upravo ta zgrada je projektovano mjesto za moju prvu parolu. A, ako je za parolu najvažnija nekretnina, a dotična nekretnina je najvažnija nekretnina, šta je sa porukom odnosno sadržajem parole? I u to je uloženo dosta truda, konkretno, oko 28 godina teškog razmišljanja i oko 7 sekundi nepasterizovane briljancije. Parola glasi: “Dole opozicija!” (uz poštovanje svih gramatičkih normi sa posebno malim početnim malim slovom druge riječi u paroli). Da, dobro piše, opozicija. Jer, svi znamo da pozicija ne valja. Ne samo zato što je takva kakva jest, nego i zato što je to pozicija. Ali, opozicija želi da postane pozicija, da ni ona ne valja. Zato, dole oni, iako su već donji. Nek’ i njima neko (sem pozicije) nešto kaže. Dakle, pozicija će da me zatvori u zatvor zbog vandalizma, a opozicija da me osudi zbog genijalnosti kojom sam prozreo njihove zle namjere. Sve to se savršeno uklapa u moju lokalnu trodijelnu političku podjelu scene: 1) pozicija, 2) opozicija i 3) buraz i ja.

To je to, za početak revolucionarnog djelovanja, plan razrađen. Skoro sve pripreme su izvršene: pustiti bradu (pustio), generalno izgledati kao propalica (izgledam), jedino još ostaje pitanje nabavke autolak spreja u revolucionarnoj crvenoj boji kojim će dotična parola biti ispisana… Gledao sam u garaži, nema. U prodavnici ima, ali, sprej košta određenu količinu novca. Novac = ono što zaposleni ljudi dobijaju u zamjenu za rad. Nemam. Mama je zaposlena ali mi sigurno ne bi dala pare da ga kupim (već vidim njeno pronicljivo pitanje: “Šta će nam crveni autolak kad nemamo crveni auto?”), a da joj kažem da je za nešto drugo, to bi bilo laganje. Nije lijepo lagati. Možda da ga ukradem? Uh, to je već kriminal…