Status est omen

Republika Srpska puni 26 godina… gotovo je sa studentskom povratnom.

Davno je još Žan-Pol Sartr rekao: „Ozrenka, daj nam dvije pive i reci bogat’, muz’ci malo tiše!“, a zatim nastavio da Milovanu Đilasu objašnjava koncept „biće za sebe i biće po sebi“. Naime, ako svi misle da si šupak, da li si stvarno šupak, unatoč tome što najviše dižeš na benču i u slobodno vrijeme holandske bakice prevodiš preko ulice?

Republika Srpska je entitet, jedan od dva u državi Bosni i Hercegovini, ustanovljena prije rata, potvrđena u ratu i verifikovana Dejtonskim sporazumom. Istorija ostaje u prošlosti: nema se šta prigovoriti ratnim dešavanjima (kako onim, uslovno rečeno, dobrim, tako i onim drugim) – nismo bili pametniji, pa to ti je, a isto tako, sve što se poslije rata dešavalo, npr. gubljenje elemenata državnosti: grba, himne, dana republike, uzaludno je tupiti – nismo bili pametniji, pa to ti je.

I dok je danas na ovim prostorima sve u znaku tog nekog surogata politike, jer egzistencija zavisi, džaba o tome ljudima koji više vjeruju u krst na retrovizoru nego u pojas. Ipak, možda vrijedi odigrati još jednu kartu: imidž/sujeta…

Naime, nedavno sprovedena anketa u Indoneziji je dala zanimljive odgovore. Na pitanje „Znate li gdje je Republika Srpska?“ 98% ispitanika je reklo „Kawasaki“ dok je samo jedan odgovorio sa „Suzuki“. Slična stvar se ponovila i u Zanzibaru i Čileu, tako da nema druge nego rad diplomatskih predstavništava u navedenih zemljama ocijeniti kao loš. Možda valja postaviti malo niže ciljeve…

Evropa, neposredna i nasušna, šta za nju znači Republika Srpska? Ništa. Rođendan Republike Srpske se slavi, „gromoglasno“ već desetak godina („srbuj makar slamu jeo“), ko je iz Evrope došao na kolače? Niko. Evropa su danas i Slovenija i Hrvatska… mrze Republike Srpsku. Nemaju ništa protiv da joj prodaju šta god mogu, ali da će kupiti nešto od nje… ne. Mrze je, ukratko rečeno, neskriveno. Štaviše, i drugi dio Bosne i Hercegovine mrzi Republiku Srpsku. Nije to što smo ratovali, nije ni što smo pobijedili (a i nismo), već eto… Znači, lijepo mi sa susjedima, a i sa komšijama („na komšiju se ne može“).

Ipak, naš posljednji oslonac – preko Drine – Srbija! Isti narod, dvije države! Kako da ne! Za Srbiju, Srbi iz RS su bosanci: rudari koji jedu ćevape, smišljaju viceve i Slovencima jebu žene (prazna glava dobro jebe). Republika Srpska za njih? Republika Srpska im dođe pošalica na račun države, nešto kao krimogeni brat od tetke koji nikad u životu nije imao normalan posao – „koga je sreo, njega je zajebao“. Mjesto jeftinog azila, italijanski vestern (sve sa Gidrom), hiperbola odmetništva od pameti, rodbina sa sela tipa seljaci...

Sve to vidi i Saša Matić… ali ćuti.

I tako, prigodno se 9. januara slavi rođendan, helikopterom iznad „glavnog“ grada leti Ceca i zlatnim tušem blagosilja prisutne članove stranke SMS-om obaviještene o obavezi prisustva, vojna parada na kojoj nije vojska nego su poštari, te govorancije sa bine uglavnom od likova koji su uspješno izbjegli vojnu obavezu čime je upečatljivija šamarčina onima koji su ostavili kosti za Republiku Srpsku (slava im), a sve to bez odgovora: šta je zapravo Republika Srpska, ono što mi vidimo u ogledalu ili što drugi vide, i šta je to, dođavola, sa tim ogledalom?

Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svome… treba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o…

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.

Kandidat! Jer neko mora!

Vidi sliku:

Specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske odnosno „Ljubavni život ili tragedija službenice PTT Drage Dragić“

Kad sam imao 15 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 20 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 25 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…

Kad sam imao skoro 21 godinu, prvi put sam bio u Beogradu. Putem interneta upoznam neke fine ljude, oni se ponude, i u neko gluvo veče dvijehiljadetreće u 22 časa silazim sa autobasa; torba, novčanik sa nešto dinara i dva papirića, brojevi telefona. Jedan od moje drugarice koju ću prvi put vidjeti to veče, a drugi je rezervna varijanta, tetka na Batajnici (sva sreća pa tad nisam znao gdje je Batajnica).

Telefon besplatan na kiosku nekom, zvoni broj prvi, niko se ne javlja. Prvi put, drugi put, treći put – prodato. Nešto nije bio dobar telefon besplatni taj, ispostaviće se. Kupujem na drugom kiosku „Halo“ karticu, zovem sa govornice. Neko se javi. Predstavim se. „PA GDE SI, BRE, TI?!“ Uspješno me spašavaju taksijem i vode u sigurnu kuću te nastavljam biti izgubljen samo u neprostornom smislu…

Bio sam nekoliko puta u Beogradu nakon toga. Štaviše, išao sam redovno. Samo nisam odavno. Al’ eto. Još sam u kontaktu sa mnogim divnim ljudima koje sam tad i tako upoznao. A kontakt nije skup, naročito, danas u vremenu poslije horoskopa. Tu je struja, voda… telefon. Elektronska pošta i komunikacija putem instant poruka. Onomad putem pružaoca standardnih PTT usluga, a danas putem Steve Babića koji je pojačao signal…

Isto tako, u to vrijeme sam rado koristio i drevne oblike poštanskih usluga zarad svojih nekih potreba koje su se ticale razmjene muzike i sličnih materijala, u vrijeme dok internet žice nisu bile dovoljno debele za jedan aspekt takvih aktivnosti. Kakva je to radost bila, kad od preko Drine stigne koverta sa balončićima i u njoj sto čuda, a koliko je god bilo lijepo tih sto čuda, toliko su bile drage i koverte… sve sam ih čuvao, do ponovne upotrebe.

Tad je to bilo jeftino, moglo se, imalo je smisla, a onda dođoše neka druga vremena. Tamo negdje prije godina šest do sedam, paralelno sa obznanjivanjem i masovnim reklamiranjem „specijalnih i paralelnih veza“ Republike Srpske i Srbije dođe do promjene u „mojoj“ pošti: na mjesto upravnice dođe brutalna Draga Dragić, a i komplet se postava promijeni pa tako ode jedna divna plava službenica kojoj sam rado pisma predavao…

I tako se to poklopilo, kako je došla Draga Dragić, tako su došli problemi, poštarina je poskupila duplo, stari se poštar negdje izgubio a došla poštarka – kopija Razije Mujanović – koja je nekom sasvim slučajnom logikom za određene pošiljke naplaćivala nekakvu dodatnu taksu, carinu, šta već. Jednom sam se usprotivio, ali samo verbalno – znatno je veća od mene a vjerovatno i trenira tegove u teretani Poštanskog doma.

Paralelno sa svim dosadašnjim paralelama, i potrebe za poštanskim uslugama su počele da jenjavaju, sve manje koverata sa balončićima je putovalo od/do mojih vrata, bavio sam se nekim drugim stvarima, kupovao na drugim mjestima… Ipak, još uvijek sam kao dijete u prodavnici igračaka želio mnogaje stvari da kupim od nekih tamo specijalno paralelno, samo kako doturiti, mogao nisam dokučiti…

I desi se tako onomad da se pojavi na berzi jedan album koji sam morao imati, VIS Dan Reed Network i ploča Slam na kompakt disku. Inače, Dan Reed Network se našao na jednoj od mojih kompilacija, pa da ih opet ne opisujem, samo ću reći da su mi jako dragi te da sam na neki čudan način došao do njihovog prvog i trećeg albuma na original diskovima, i još mi falio taj drugi… al’ falio.

Cijena je bila, onako, nemala, ali… nemala, u nekim realnim standardima. Ponudim prodavaču da mu za tu cijenu dostavim novac preko granice nekim ilegalnim metodama koje ne smijem javno navesti, a on meni da pošalje album poštom. Sudbina nije tako htjela, ne isplati mu se, kaže. I ja onda lijepo skontam, e, jebem ti mater, za te pare ću taj isti disk naručiti iz Hong Konga, i to japansko izdanje, a ti ćeš kurac penis taj svoj prodati nekome.

Paralelno sa japanskim diskom iz Hong Konga, dogovorim neke američke diskove iz Srbije. Kaže ovaj drugi, može, preko Drine brate, ima šema. A ne žuri se meni, al’ prolazi vrijeme: jedna, dvije, tri sedmice. Pa nije onaj krenuo. Pa nešto. Pa je došao do granice, al’ gdje je, pitanje je. Prođe šest sedmica, stiže onaj iz Hong Konga japanski, i on se vrhunski napatio, al’ je stigao, a ovaj iz Srbije… utrča u cilj kao solidan drugi, dva dana poslije.

I to su specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske, istog naroda podijeljenog nametnutom granicom, kvalitetne poput veze Republike Srpske sa Hong Kongom ili Antarktika sa Grenlandom. A poštarina je sad ravno triput skuplja nego onomad; biće da smo triput dalje. Nije da nismo i prije kolektivno bili glupi, al’ smo sad za specijalno odjeljenje, u krajnje negativnom i politički nekorektnom kontekstu. Triput gluplji, po srpski, brate.

Ne znam može li gore. Kaže Rambo, eno ti Afrike, ona je sva privatna, pa šta im je pomoglo, al’ opet, nećemo valjda k’o oni… Jesmo Indijanci al’ nismo baš takva plemena. A za to vrijeme Draga Dragić radi posao. Donosim paket, a veliki je, a ona ne zna može li toliki, pa zove. A donosim pismo, pa ona ne zna smije li to pismo, pa zove, tamo neku opet, pita je. A onda popunjava formular pa pogriješi. Ajebotebog, a upravnik.

A ona što je bila prije nje, divna plava službenica, nije da je toliko bitno ali jeste, ona je onomad imala taman oko 40 godina…

Vrba raste iznad vode, djecu ne donose rode?

Nešto sam razmišljao, valjalo bi dok sam još mladi nezaposleni student (a studenti i treba da budu nezaposleni reče, o, ta ženska osoba), dok još imam snage, aktivno da se uživim u ulogu i maksimalno ozbiljno posvetim rušenju države i ustavnog poretka. Iako bi najbolje bilo to učiniti suptilno, iznutra, prljavo, tendenciozno-maliciozno-kapriciozno, koristeći inteligenciju a ne lopatu, zlomisao a ne srp i čekić, ne valja kao Ikar odmah poletjeti previsoko, preblizu suncu, da se od topline istog ne istopi ljepilo kojim sam popunio rupe u đonu mojih najboljih patika na svijetu™ (septembarski školski popust, 28,90 KM) i da se usljed toga per aspera srušim na astal u punoj bašti kafića punog studenata koji nemaju novca, nemaju posla.

Zato bi valjalo proći redom sve oblike anarhističkog djelovanja, od onih najprimitivnijih pa sve do najprepredenijih. Za početak, pisanje grafita. Ne, nikakve tu veze ne bi bilo sa uličnom umjetnošću crtanja grafita (jer vaistinu ne znam da crtam), zapravo, ovo i ne bi bili grafiti, već parole. E, tako može, parole. Pisanje parola. Pored tradicionalnih parola poput „volim te sanja“ (bez poštovanja bilo kakvih gramatičkih normi) kakvima bih samo narušavao estetski izgled građevinskih objekata, u planu bi bile i lukave opasne zlosutne parole kojima bi se suptilno dalo do znanja „glavatoj gospodi“ da revolucionarna misao nije sasvim zatrta u korpusu tijela naše progresivne omladine. Naravno, kao što je za nekretnine najvažnija lokacija, tako je za parole najvažnija nekretnina na kojoj će se parola nalaziti. I sad, iako rekoh da ne bih da pucam previsoko, smislio sam da nekretnina na kojoj želim da napišem parolu bude, ni manje ni više (a višlje nekretnine realno i nemamo u čitavoj državi), zgrada Vlade Republike Srpske. Divan jedan primjer arhitekture stila koji je nemam pojma iskreno, svijetli u mraku, ističe se u zraku, upravo ta zgrada je projektovano mjesto za moju prvu parolu. A, ako je za parolu najvažnija nekretnina, a dotična nekretnina je najvažnija nekretnina, šta je sa porukom odnosno sadržajem parole? I u to je uloženo dosta truda, konkretno, oko 28 godina teškog razmišljanja i oko 7 sekundi nepasterizovane briljancije. Parola glasi: “Dole opozicija!” (uz poštovanje svih gramatičkih normi sa posebno malim početnim malim slovom druge riječi u paroli). Da, dobro piše, opozicija. Jer, svi znamo da pozicija ne valja. Ne samo zato što je takva kakva jest, nego i zato što je to pozicija. Ali, opozicija želi da postane pozicija, da ni ona ne valja. Zato, dole oni, iako su već donji. Nek’ i njima neko (sem pozicije) nešto kaže. Dakle, pozicija će da me zatvori u zatvor zbog vandalizma, a opozicija da me osudi zbog genijalnosti kojom sam prozreo njihove zle namjere. Sve to se savršeno uklapa u moju lokalnu trodijelnu političku podjelu scene: 1) pozicija, 2) opozicija i 3) buraz i ja.

To je to, za početak revolucionarnog djelovanja, plan razrađen. Skoro sve pripreme su izvršene: pustiti bradu (pustio), generalno izgledati kao propalica (izgledam), jedino još ostaje pitanje nabavke autolak spreja u revolucionarnoj crvenoj boji kojim će dotična parola biti ispisana… Gledao sam u garaži, nema. U prodavnici ima, ali, sprej košta određenu količinu novca. Novac = ono što zaposleni ljudi dobijaju u zamjenu za rad. Nemam. Mama je zaposlena ali mi sigurno ne bi dala pare da ga kupim (već vidim njeno pronicljivo pitanje: “Šta će nam crveni autolak kad nemamo crveni auto?”), a da joj kažem da je za nešto drugo, to bi bilo laganje. Nije lijepo lagati. Možda da ga ukradem? Uh, to je već kriminal…