Nekada je na brdovitom Balkanu (ili makar nekim nj. dijelovima) bilo vrijeme kad su učiteljice zvali drugaricama, iako to one nisu bile (ili makar nisu svima). Da li su danas učiteljice drugarice učiteljice ne može se reći bez opsežnog i višeslojnog istraživanja koje ćemo ostaviti za neki drugi put…
Osnovna škola je osnovna, da se u njoj steknu osnovna znanja. Ipak, u osnovnu školu se svakako ne dolazi bez ikakvih osnova. Neko ne dolazi bez sendviča, neko ne dolazi bez ručnog privjeska u vidu brižne mamice, neko bez preteške torbe koja sluti krivljenje kičme a neko ne dolazi bez kućnog odgoja. Svako ponešto. A i učiteljica je nosila naočale. Bilo kako bilo, jedan dječak, kojeg ćemo zbog programa zaštite svjedoka nazvati Miroslav, onomad se ubilježio u zlatnu knjigu anegdota pomalo pogrešnom upotrebom terminologije koju je usvojio van škole. Desilo se to u dva sukcesivna događaja koja ćemo ovom prilikom smjestiti u dva razreda – godinu dana razmaka.
I razred – premijera
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, moram ići kakiti.
– Miroslave, to se ne kaže tako, nije pristojno.
– Ali ja moram!
– Možeš u toalet.
II razred – repriza sa korekcijom
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, mogu li ići srati?
– Miroslave!
Slijeganje ramenima nije pomoglo, Miroslavu i dalje nije bilo jasno u čemu je pogriješio ovoga puta… A djeca k’o djeca.
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 