Status est omen

Republika Srpska puni 26 godina… gotovo je sa studentskom povratnom.

Davno je još Žan-Pol Sartr rekao: „Ozrenka, daj nam dvije pive i reci bogat’, muz’ci malo tiše!“, a zatim nastavio da Milovanu Đilasu objašnjava koncept „biće za sebe i biće po sebi“. Naime, ako svi misle da si šupak, da li si stvarno šupak, unatoč tome što najviše dižeš na benču i u slobodno vrijeme holandske bakice prevodiš preko ulice?

Republika Srpska je entitet, jedan od dva u državi Bosni i Hercegovini, ustanovljena prije rata, potvrđena u ratu i verifikovana Dejtonskim sporazumom. Istorija ostaje u prošlosti: nema se šta prigovoriti ratnim dešavanjima (kako onim, uslovno rečeno, dobrim, tako i onim drugim) – nismo bili pametniji, pa to ti je, a isto tako, sve što se poslije rata dešavalo, npr. gubljenje elemenata državnosti: grba, himne, dana republike, uzaludno je tupiti – nismo bili pametniji, pa to ti je.

I dok je danas na ovim prostorima sve u znaku tog nekog surogata politike, jer egzistencija zavisi, džaba o tome ljudima koji više vjeruju u krst na retrovizoru nego u pojas. Ipak, možda vrijedi odigrati još jednu kartu: imidž/sujeta…

Naime, nedavno sprovedena anketa u Indoneziji je dala zanimljive odgovore. Na pitanje „Znate li gdje je Republika Srpska?“ 98% ispitanika je reklo „Kawasaki“ dok je samo jedan odgovorio sa „Suzuki“. Slična stvar se ponovila i u Zanzibaru i Čileu, tako da nema druge nego rad diplomatskih predstavništava u navedenih zemljama ocijeniti kao loš. Možda valja postaviti malo niže ciljeve…

Evropa, neposredna i nasušna, šta za nju znači Republika Srpska? Ništa. Rođendan Republike Srpske se slavi, „gromoglasno“ već desetak godina („srbuj makar slamu jeo“), ko je iz Evrope došao na kolače? Niko. Evropa su danas i Slovenija i Hrvatska… mrze Republike Srpsku. Nemaju ništa protiv da joj prodaju šta god mogu, ali da će kupiti nešto od nje… ne. Mrze je, ukratko rečeno, neskriveno. Štaviše, i drugi dio Bosne i Hercegovine mrzi Republiku Srpsku. Nije to što smo ratovali, nije ni što smo pobijedili (a i nismo), već eto… Znači, lijepo mi sa susjedima, a i sa komšijama („na komšiju se ne može“).

Ipak, naš posljednji oslonac – preko Drine – Srbija! Isti narod, dvije države! Kako da ne! Za Srbiju, Srbi iz RS su bosanci: rudari koji jedu ćevape, smišljaju viceve i Slovencima jebu žene (prazna glava dobro jebe). Republika Srpska za njih? Republika Srpska im dođe pošalica na račun države, nešto kao krimogeni brat od tetke koji nikad u životu nije imao normalan posao – „koga je sreo, njega je zajebao“. Mjesto jeftinog azila, italijanski vestern (sve sa Gidrom), hiperbola odmetništva od pameti, rodbina sa sela tipa seljaci...

Sve to vidi i Saša Matić… ali ćuti.

I tako, prigodno se 9. januara slavi rođendan, helikopterom iznad „glavnog“ grada leti Ceca i zlatnim tušem blagosilja prisutne članove stranke SMS-om obaviještene o obavezi prisustva, vojna parada na kojoj nije vojska nego su poštari, te govorancije sa bine uglavnom od likova koji su uspješno izbjegli vojnu obavezu čime je upečatljivija šamarčina onima koji su ostavili kosti za Republiku Srpsku (slava im), a sve to bez odgovora: šta je zapravo Republika Srpska, ono što mi vidimo u ogledalu ili što drugi vide, i šta je to, dođavola, sa tim ogledalom?

Razglednica za danas

„Treba obići ovu Bosnu dok još nije sva otišla u kurac.“ – zanesen tom ljepotom, ja

Nije velika (ali „nije mala, nije mala“), a svakako nije nova; Titova vila „Gorica“.

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.