Samo malo iskrenosti… i kakve to veze ima sa kurvama

Šta nas to tjera da lažemo? Zašto laž sa sobom vuče i krađu? Otkud fascinacija izvrtanjem istine?

Sve laži sveta je naslov solo albuma „večitog dečaka“ beogradske scene, Vlade Divljana, kojeg je nešto mučilo u datom trenutku. Simpatična fraza i meni prva asocijacija, a nije on jedini koji se bavio tim pitanjem kroz istoriju. Čitava armija filozofa, psihologa i antropologa je pokušala odgonetnuti zašto ljudi lažu, pri tom konstruišući takve teorije da bi najbolje bilo nešto slagati da se uopšte izbjegne kontakt/rasprava sa njima…

Laži se koriste u različite svrhe, najčešće radi nezasluženog sticanja različitih oblika prava, usluga ili statusa, ali kako je u životu ipak najbitnije pronaći sreću u vidu adekvatnog životnog partnera, tako se laži najčešće koriste na tom polju. Ponekad su to inspirativne i šmekerske „efektne fraze“, ali većinu vremena to je brutalno i bezočno laganje. Bezočno, zato što je teško pogledati onoj drugoj osobi u oči. Usljed opštenarodne informatizacije, bezočnost je sve lakša i lakša…

Budući da sam stigao u godine pozne, na koncertima najčešće stojim maksimalno udaljen od bine, da što slabije vidim i čujem izvođače za koje najčešće nisam platio da ih gledam. [Izuzetak su događaji na kojima Mladi Z. Delić i ja izazivamo šutke, prim. aut.] Tako se obično nađem u društvu ljudi koji su tu došli iz tisuću razloga, ali među kojima svakako nije obraćanje pažnje na dešavanja na bini.

Elem, onomad stojim, a onaj neki ispred mene visok dvocifren broj metara stoji, i nije što stoji i tako mi blokira pogled na binu, video bimove, rasvjetu, nebodere u daljini, planete Soko, Vardar i Pelješac na zvjezdanom nebu, nego što puši, pije i šalje poruke mobilnim uređajem (nadam se da je to isto radio – neuspješno – i za volanom motornog vozila nakon kulturno-umjetničkog događaja). S obzirom da njegov mobilni uređaj ima ekran veličine desetak centimetara dijagonalno i pri tom sija kao sunce, nisam mogao da ne vidim sadržaj prepiske.
Ona: ♥♥♥♥
On: ♥♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥
On: ♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥♥♥♥♥♥

Naravno, ona je u mobilnom uređaju ubilježena kao „ljubav moja jedina“, ovaj što puši, pije i šalje poruke se prilikom prolaska čete malih ali sisatih djevojaka veoma patetično namješta ne bi li se patetično otrljao od njih, valjda što mu srce tako jako kuca pa ima tih otkucaja (sa ekrana) za sve. A, vaistinu, njih pet prolaze, prosječne visine metar, drže se za ruke i samo što ne pjevaju haj-ho, haj-ho! dok prolaze kroz masu. Elem, nedugo poslije mojom srećom, ovaj što puši, pije i šalje poruke se maknuo a meni se pridružio drugar kojem je ubrzo nakon pridruživanja stigla poruka na mobilni uređaj. Poruku mu šalje „beba moja“, te on odgovara srcatim manirom. Dok gledamo neke malo veće ali malo manje sisate djevojke, kažem mu kako nam svima nedostaje malo iskrenosti…

Jer svi ovi navedeni fini mladići su redom članovi fejzbuk grupe „Kurve, janjetina i Vuco“. Garantujem. Samo što ne smiju javno da kliknu palac gore na nekoj objavi te grupe, da ih „inspekcija moja [njihova, hvala bogu, prim. aut.] jedina“ ne pokosi.

II: Podrška kurvama koje se ne kurvaju

Elem, bavim se sportom, hodam po uzbrdicama kao mladi vrli svijet (bez stručnog nadzora!), znojim se da budem kao muževni – manje dlakavi – muškarci sa naslovnih strana Men’s Health i to. Samo, hoda ih tako hiljade, plus što su hiljade od tih hiljada upravo kao (faktički nacrtani) muškarci sa naslovnih strana Men’s Health, a ja star propo i debo, trbušnjaka ni u priči. Šta’š.

Nego, ide mi u susret poznanik koji je zapravo rođak poznanika. Status „zdravo-zdravo“ kad se vidimo u banjalučkoj Rekreativnoj zoni, gdje se jedino i vidimo, nekih tri puta godišnje. On ide sa djevojkom odnosno, kako sam ja u nježnim godinama a on još u nježnijim, to bi već mogla biti i žena a ne samo djevojka [da sad ne ulazimo u tehničke razlike između istih, prim. aut.].

I, pozdravimo se. Ja kažem šta ima a on kaže zdravo. I to šta ima je bilo neko onako prosječno šta ima (red veličine dvije marke – kafa od 20 minuta), ali to zdravo… Nije što je bilo neobično tiho, nego što je to bilo posve u onom frekventnom opsegu gdje ta djevojka/žena pored njega nije u tom zdravo nimalo mogla da čuje da je taj lik pored nje nekad bio muškarac. A nije rijetkost, kod oba pola, takvo sakrivanje tragova.

Simpatično mi bilo. I prisjetim se koječega. Prvih djevojaka (kod drugara) onomad i uslova ponašanja sa njima [prve djevojke su zapravo i prvi razlozi za promjene ponašanja, odnosno prvi razlozi za laganje, prim. aut.], i kako taj „neki“ zdravo tako zamijeni đe si, šta ima, buraz i sve ostale heteromaskulinizirane izraze, želje, čestitke i pozdrave. Pa onda muški počnu nositi torbice, kaže, nije to pederuša, to se nosi sa strane. Ma da.

A onda se sjećanje okrene za 360 pa nazad u Budvu: prominentni M.Z. Delić (iz ere prije krosfit zglajza) i ja sjedimo u prominentnom BL lokalu sa jednom go-go plesačicom kad ono dolazi još jedna go-go plesačica. Grle se i ljube, za junačko pitaju se zdravlje riječima – citiram bez zareza zarad tačnosti realističnog stila pjesničke slike – đe si kurvo jebo te konj. Prigodno, „ja nisam bio odavle“ a M.Z. zamišlja tog konja.

Druga je to situacija, drugi su to ljudi, druga je prilika, sve je drugo pa i taj pristup… samo što je on odličan. Otvoren. Iskren. Bez foliranja. To je to. Kontam to nešto. I sad, iskrenost brutalno ogoli čoeka. Ostane suština. Nema maske, nema šminke, nema pakovanja. Ostane golotinja. A sve najbolje stvari u životu se rade bez odjeće. [Kog kurca se uopšte i oblačimo, nameće se pitanje koje ima svoj odgovor o kojem ćemo nekad, prim. aut.]

I nije što te plesačice plešu bez odjeće odnosno sa veoma malo iste. Mada jeste i do toga, golotinja, realno. Nego je to ta uzročno-posljedična veza, pa se može reći i „profesionalna deformacija“, iako to deformacija zvuči jako ružno. Raste nekako ta iskrenost obrnuto proporcionalno količini odjeće za rad/aktivnost/neaktivnost (subliminalna poruka: ne vjerujte ljudima koji nose kravate), a ko nosi najmanje odjeće za rad?

I zato bi bilo dobro da smo svi kurve. One su uglavnom gole. Tak’a profesija. Profesionalno iskrena, a još kad je iskreno profesionalna… to je jako lijepo. Uz manje laži, više bi se gledali u oči, sem povremenog skretanja pogleda usljed vizuelno-anatomskih refleksa [opravdano, prim. aut.], te bi (progone me, progone me tvoje) OČI radile punom parom – gdje pri tom ne mislim na funkciju plakanja već kao na kanal najpreciznije moguće komunikacije na planeti – tako da bi usta mogla da se bave drugim stvarima. Kad čoek malo bolje razmisli, to je veoma ekonomično; ekonomija = pare; pare pokreću svijet. Hm. ‘Ajmo svi na kurve, ovaj, u kurve.

Realnost TV „sreće“

Kao i obično, Srbima je bilo potrebno 500 godina pod Turcima pod napadom reality odnosno „rijaliti“ programa pa da skontaju da… to ne valja. Zamalo da se digne ustanak protiv istih, zamalo! Međutim, majku mu logičnu, simptomi. Simptomi su tu već neko vrijeme…

Reality programi su na „naše“ prostore stigli posredstvom hrvatske inačice Radio televizije Luksemburg, tamo negdje prije 7-9-10 godina, nimalo stidljivo, na velika vrata. Licenca programa nazvanog po Orvelu zapravo je vrlo blizu savršenstva televizije. Ulaganja u scenario, režiju, glumce i scenografiju su minimalna a stvara se „15 minuta slave“ koji se mogu prodavati u svakom obliku i nakon toga idu direktno na deponije, zaobilaze čak i buvljak. Savršen proizvod za „potrošačko društvo“.

Taj osnovni i početni program imena „Veliki brat“ je svugdje u svijetu isti, a princip se analogno prenosi i dalje – samo se mijenja scenografija: na audicijama se namjenski biraju osobe sklone egzibicijama svake vrste, primarno skidanju odjeće jer, 17.000.000.000 puta ponovljeno, „seks prodaje“ odnosno sex sells. Da nije tako, ni ovaj blog ne bi imao toliko posjeta obzirom da neki ovdje dođu putem pretrage za kurvama u Bihaću ili Gradiškoj (istinita priča).

Bilo kako bilo, za „Velikim bratom“ je slijedio opštenarodni „Veliki brat“ – prelazak granice prema Srbiji – pa zatim neke dalje licence („Survivor“ i/ili šta već, iskreno nisam siguran, prim. aut.) i stiglo se do trenutnih kapi koje prelijevaju čašu, „Parova“ (TV Happy) i „Farme“ (TV Pink). Da je kritično – jeste. Radi se o programima sa „slavnima i poznatima“, odnosno likovima sa dna „estradne“ kace, krupnom mulju (eufemizam). [Naspram njih „Veliki brat“ u svojoj osnovnoj varijanti (sa anonimusima) djeluje bezopasno, tako da će ovom prilikom biti nepravno izostavljen.]

Bez nekog naročitog analiziranja, dvije su osnovne funkcije tih programa: „sigurna kuća“ za likove bez dovoljno tezgi i izlog visokoprofilnih kurvi. Bazično, to je „hljeba i igara“, budući da Srbi vole masne viceve a posebno su alavi na (plastičnu) pičku. Na vrhunsku montažu primitivizma (humor + nasilje) i visokotehnološke prostitucije mogu biti ponosni i pra-autori ovog tipa programa (ko god da su oni odnosno kako god da se shvati korijen ideje ovakvih eksperimenata) ali je ovdje to postalo groteskno, jer je medijska scena bijeda zakrčena istim u uslovima opšte bijede. I zamalo ustanak! Peticija za ukidanje, ovo-ono. Međutim…

Da li je pamet toliko kratka pa se zaboravilo šta je to televizija Pink? Ružičasta imperija koja je procvjetala u crnilu ’90-ih godina emitujući programe za ispiranje mozga, dom „Grand parade“, muzički kanal za vrhunske domete šunda pod etiketama Grand i City Records. Pored svih svojih aktuelnih 50-ak (ili koliko već) programa dostupnih putem kablovskih/satelitskih operatera, Pink je još uvijek to što jeste a nastao je kako je nastao…

A Happy TV je posebna priča, „jer Pink nije bio dovoljno“. Apsurd da se u Srbiji pojavi televizija imena Happy sa podnaslovom „nacionalna televizija“ je stvarno posebna vrsta izuzetno perverzne i vrhunski uvredljive pošalice. Dok je program Pinka specifično okrenut jednom dijelu neobrazovnog (i neobrazovanog) „zabavnog“ programa, ostalo je dovoljno prostora za Happy TV da više nego uspješno popuni rupe i stvori prostor za nove praznine u rovovima medijskog dna…

Jeste li gledali Ludu kuću? Emisija po uzoru na „Šou Džerija Springera“ je otišla korak dalje, jer je tu voditelj koji bez zadrške i mjere zajebava (u apsolutnom smislu te riječi, prim. aut.) sve svoje goste. Naravno, gosti su prikladni, polusvijeta za cirkus pod reflektorima ima obrnuto proporcionalno količini građana koji su voljni da pred kamerom na ulici odgovore na neko pitanje tipa kuda ćete za novu godinu ili sl. „Normalni“ se stide pred kameru, a „čega se pametan stidi“… i eto.

Jeste li gledali Pozajmi mi auto? Riječ je o srpskoj varijanti emisije „Generalka“, gdje je premisa da se izvuče „srećni dobitnik“ i da mu se, u neznanju, sredi (popravi) njegov auto. Kod Američana se uglavnom radi o oldtajmerima kojima se udahne novi život u vrhunskoj mehaničarskoj radnji te tako nastaju unikati, bazično remek djela na četiri točka. U srpskoj varijanti se radi o popravkama automobila vrijednih par stotina maraka i to jeftinom krpljenju uz pomoć „štapa i kanapa“. Jedno vrijeme je prijava za emisiju bila putem formulara na internet stranici TV i svaki slučajni prolaznik je mogao da čita te prijave. U početku čitanja bude smiješno… a nije smiješno, žalosno je.

Pored tih, tu je i emisija Goli život gdje urednik Happy TV Milomir Marić „1 na 1“ razgovara sa različitim likovima iz prošlosti i sadašnjosti naše realnosti, gdje se ponekad radi o običnim bitangama a ponekad o ljudima koji su (bili) na bitnim položajima i znatno uticali na sveopšti život na ovim prostorima u turbulentnoj bliskoj prošlosti. Marić tu najčešće insistira na samom sebi, a gostima prečesto podmeće jeftin senzacionalizam i u konačnici se tako udara dodatni temelj ideji kako ovdje svi znaju sve o svemu (odnosno, preciznije i jednostavnije rečeno, „svaki Srbin je fudbalski selektor“). Upravo ta varijanta gdje se u „opuštenom razgovoru“ razbijaju mitovi i otkrivaju državne tajne je najopasnija od svega ponuđenog jer se radi o jednom sistemu površnih znanja odnosno poluistina koje su osnova opšteg nefunkcionisanja pameti na ovim prostorima. Svi sve znamo a praksa penis kurac.

Kad se sve to uzme u obzir, cjelokupno djelovanje ovih televizija je nadasve neljudsko i antisrpsko, ali je problem je što takve tvrdnje djeluju smiješno (uz kikotanje i upiranje prstom) uzimajući u obzir megapopularnost fraze – i obrasca ponašanja – „pišaj po sirotinji“ koju ovdje koriste maltene svi, s tim da onaj vrh piramide i pored konstantnog šaranja naprosto briljira u tom pišanju.

Tako da „kuka i motika“ koja se digla protiv reality programa… „premalo i prekasno“ („too little, too late…“). Od nečega vrijedi početi, činjenica, ali mora se biti svjestan da je to samo jedna glava hidre, a obzirom na opšti strmoglav humanizma i napredak gluposti na ovim prostorima koji se pokušava zaustaviti tek pitanjem „Pa nije valjda da može biti gore?“, s posebnim oprezom se mora posmatrati kakva će biti druga glava koja će izrasti na mjestu odsječene… uz optimizam da će amputacija uopšte biti uspješna.

PLAN: Bosna i Hercegovina – zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma!

Baš kažem burazu neki dan: „Ćelo, ti si pametan momak, vidiš kakvo je ovo vrijeme, sve je neko presipanje iz šupljeg u prazno, ‘de nam smisli neki materijal za projekat da mlatnemo neke pare a onda da se možemo mirno posvetiti poljoprivredi i filozofiji…“ On replicira: „Imam ideju. Treba nam brz auto i četiri kalašnjikova.“ Kažem mu da to nije loša osnova pa da to dalje elaborira na 7-8 stranica i onda preda u proceduru. A dok čekam da on to sklopi…

Palo mi na pamet, kad oni u Holandiji mogu da puše travu i mlate pare na taj račun usput se smijući u brk čitavoj kugli zemaljskoj i njenim smiješnim konvencijama, zašto i mi ne bismo mogli? I zašto bismo stali na travi? Možemo mi mnogo više od toga! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, prljava i legalno ilegalna zabava. Takva vrsta zabave je posljednji svjetski hit – buđenje u blatu bez novčanika i odjeće sa nejasnom vizijom prethodne večeri gdje se kroz sumaglicu nazire lik kurve upitnog „polnog opredjeljenja“ kao posljednja slika prije gubljenja signala. U odnosu na Indoneziju i slične destinacije koje nam trenutno otkidaju velike dijelove kolača prihoda od turizma, imamo prednost u vidu atraktivnije lokacije a i manjeg broja tigrova i kobri po glavi stanovnika. Plus, tako bismo ponudili ekskluzivan ugođaj „banana države“ u srcu evrope. Mislim, ionako nam stalno nabijaju tu evropu (sa malim e) na nos, uvode nas u nju, a mi veoma lako možemo nju da uvedemo kod nas i onda da je sjebemo na domaćem terenu.

Plan je jednostavan: legalizacija marihuane, kockanja i prostitucije + dobra reklama na internetu (na odabranim porno stranicama) + već prisutna prirodna bogatstva širom Bosne + da se zakrpe regionalni i magistralni putevi da njima mogu sigurno putovati putnička vozila = mnogo mnogo keša u džepovima. Posao proširiti po čitavoj državi, svaki kutak aktivirati, ne samo očite sredine koje bi se, kroz par stotina godina, mogle nazvati urbanim. Na primjer, Mrkonjić Grad da postane Grad Marihuane. Ionako je pola obližnje planine Lisine zasađeno istom. Znači, kao što tamo u Amsterdamu imaju coffee shop radnjice, u Mrkonjiću naredati jednu jednu čitavu ulicu da budu samo kafane u kojima se valja travuljina. Trava u kolačima i uz kolače, uz pitu, uz pečenje, uz travu, pored nje forsirati izvorni domaći proizvod (npr. šljivovicu koju su pili oni zajebani Srbi kad su ubijali Mikija Rurka pa ga nisu uspjeli ubiti). E, sad, Mrkonjić ima svega dve ulice pa bi se jedna morala žrtvovati, al’, ko ne riskira – ne profitira. Na spajanju pomenute dve ulice bi se trebalo naći mjesta za statuu Roberta Neste Marlija (koji će u narodu postati poznat kao Boro Marli), minimalno 10 centimetara veću od statue Brusa Lija u Mostaru, statuu koja bi isusovski raširenih ruku dočekivala turiste sa svih strana, a ruke statue bi istovremeno bile putokazi: desna ruka bi pokazivala gdje su kafane sa travom a lijeva bi pokazivala gdje su zalagaonice i mjenjačnice. Inače, pored svih navedenih kvalifikacija, Mrkonjiću na ruku ide i podatak da u tom gradu ima jedan genijalni inžinjer poljoprivrede koji je uspio da vrijeme klijanja sjemena žute lincure sa dvije godine skrati na tri mjeseca. Bojim se i da pomislim šta bi taj čovjek napravio sa travom.

Naravno, ne može da se živi samo od trave, ima tu još ideja: Šipovo, dom Zmaja od Šipova, pretvoriti u prestonicu ekstremnih sportova koji uglavnom uključuju bikove, totalno uništiti posao Španiji. Naravno, prvo treba smisliti te sportove ali sa dodatnom ekstremnošću u odnosu na postojeće tako da budu potpuno kompatibilni sa XXI vijekom, npr. objavljivanje statusa na društvenoj mreži putem mobilnog uređaja na leđima razjarenog bika. Pobjednik je onaj ko otkuca duži status i preživi. Ne treba zanemariti ni druge životinje, posebno našu grok-grok omiljenu. Vjerujem da Džordž Kluni ne bi imao ništa protiv da se pojavi u reklami koja promoviše prasiće kao idealne kućne ljubimce. U konstantnom strahu od terorizma, uz maksimu „Gile garantovano čuva Vašu kuću od Al Kaide“, globalni uspjeh robne marke Gile za po kući™ je zagarantovan. Štaviše, po cijenu uvrede multietničnosti ove države, neki tradicionalni srpski proizvodi poput čvaraka i rakije bi mogli dobro da se odraze na odskočnoj dasci borbe protiv svjetskih neprijatelja #1, islamskih terorista, sem ako CNN ne promijeni programsku šemu…

Nego, vratimo se na lokalni plan, dalje po gradovima, Derventa: čitav grad da bude Crvena Četvrt, samo podijeliti radne knjižice i početi bilježiti staž, nema ulaganja u infrastrukturu, eventualno crvena ulična rasvjeta na čitavom području grada (prethodno izmjestiti sve škole i vrtiće). Naravno, to ne znači zatvaranje javnih kuća u ostalim gradovima već isticanje primarnih obilježja za svaki grad. Brendiranje, što bi rekli srbi.

Na planinama oko Bihaća ima mjesta za ekstremno planinarenje druge vrste: planinarenje po minsko sumnjivom području gdje bi Bajaga imao stalnu gažu sa numerom „Koraci k’o laki oblaci, skoči nek’ te zemlja odbaci“. Na to, ili možda prije toga, nadovezuju se ture u prirodi oko Goražda, razgledanje replika mjesečevih kratera – ko se još boji radioaktivnosti? Sve to reklamirati dopunjenom verzijom starog slogana: „Ko preživi, pričaće. Bukvalno.“
Takođe, kako je spomenuta revitalizacija saobraćajnica, to se ne bi samo odnosilo na poboljšanje asfaltne podloge puteva za međugradski saobraćaj, u to bi bila uključena modernizacija svih semafora u državi da se isti dovedu na 402 standard: ulične trke bez granica, dosadno čekanje na zeleno postaje daleka prošlost, svaki metar ceste postaje pista a upotreba pješačkih prelaza je na vlastitu odgovornost. U međuvremenu sagraditi još pasarela, za dobar pogled na stazu.

I čisto da se spomene nešto na drugoj strani spektra graničnog područja legalnosti, tu je ideja za kockarski raj: Las Mostar Vegas. Tamo je već sad dva BMW-a po glavi stanovnika, ta sirotinja je i Bogu dosadila. Kazina, pršut i najbolja hercegovačka vina, Oliver Dragojević i Tom Džons nastupaju rame uz rame. Zarad transporta bi valjalo modernizovati mostarski aerodrom i uvesti direktnu liniju u jednom smjeru Monako – Mostar (jer se niko ne bi vraćao u Monako), a dalo bi se i proširiti Neretvu do Mostara tako da prekookeanski brodovi mogu uploviti. Možda i isploviti… Usput, ima tu jedna stavka, kao naručena za Riplija, koja Mostaru ide na ruku: kao što se u Las Vegasu nalaze razne replike poznatih građevina sa svih strana svijeta, tako se u Mostaru nalazi replika Starog (mostarskog) mosta i to u razmjeri 1:1. Mislim, ima li to igdje?

Realno, ko je ikad došao u onaj Amsterdam da tamo gleda one kanale sa preprljavom vodom, pirgave mršave žute Holanđanke, klompe i proklete vjetrenjače? Nemojmo se šaliti, demokratija i liberalizacija tržišta su laž, a svi se još sjećamo socijalizma – zar želimo da mukotrpno radimo u fabrikama i preduzećima?! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, to je budućnost!