Pita mene stari mogu li ja odvesti (motornim vozilom) staru na pregled narednog dana. Mogu, naravno, i (za) manje bitne stvari, kamoli za pregled (u zdravstvenoj ustanovi). Odlično, kaže on, taman da može ići brati gljive. Radi se o čovjeku koji i nakon par godina branja gljiva – što je prirodna posljedica izmišljanja novih načina bježanja od odgovornih poslova – zna doći kući pa na internetu tražiti da li su jestive gljive koje je ubrao. Osjetio sam se blago prevarenim, iznenađenim i uvređenim.
Narednog dana, Zafira, stara i ja; to je ta ulica, nađoh iz prve – prva gradska zona.
– Na kojem je broju ta zdravstvena ustanova?
– Ne znam.
– Pa kako si krenula a ne znaš?
– Ma…
– Pa dobro, a kako se zove?
– Ne znam.
– Čekaj, krenula si u zdravstvenu ustanovu za koju ne znaš kako se zove?
– Ma kako ću ja to znati?! Danas treba svi da pričaju engleski pa da znaju to pročitati! Tri neke riječi ima… sve strani pojmovi.
– Pa dobro, kakve god da su tri riječi, možeš ih zapamiti, posebno kad ti treba…
– Ma…
– Nema veze, idemo polako niz ulicu, pa ćemo vidjeti već.
Kad smo došli do kraja (ulice), nema zdravstvene ustanove. Sjetim se da ta ulica ima još jedan krak, a onda je tamo – nema gdje drugdje biti, skrenem, polako… i eto nas. Vaistinu zdravstvena ustanova. Na njoj piše ime – slijedi besplatna reklama – „Preventiva medical“.
– Jesu to te tri strane riječi?
– Ma…
(Sadržaj ovog teksta je brutalno cenzurisan da ne bi isuviše ličio na jedan već postojeći.)
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 