Specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske odnosno „Ljubavni život ili tragedija službenice PTT Drage Dragić“

Kad sam imao 15 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 20 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 25 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…

Kad sam imao skoro 21 godinu, prvi put sam bio u Beogradu. Putem interneta upoznam neke fine ljude, oni se ponude, i u neko gluvo veče dvijehiljadetreće u 22 časa silazim sa autobasa; torba, novčanik sa nešto dinara i dva papirića, brojevi telefona. Jedan od moje drugarice koju ću prvi put vidjeti to veče, a drugi je rezervna varijanta, tetka na Batajnici (sva sreća pa tad nisam znao gdje je Batajnica).

Telefon besplatan na kiosku nekom, zvoni broj prvi, niko se ne javlja. Prvi put, drugi put, treći put – prodato. Nešto nije bio dobar telefon besplatni taj, ispostaviće se. Kupujem na drugom kiosku „Halo“ karticu, zovem sa govornice. Neko se javi. Predstavim se. „PA GDE SI, BRE, TI?!“ Uspješno me spašavaju taksijem i vode u sigurnu kuću te nastavljam biti izgubljen samo u neprostornom smislu…

Bio sam nekoliko puta u Beogradu nakon toga. Štaviše, išao sam redovno. Samo nisam odavno. Al’ eto. Još sam u kontaktu sa mnogim divnim ljudima koje sam tad i tako upoznao. A kontakt nije skup, naročito, danas u vremenu poslije horoskopa. Tu je struja, voda… telefon. Elektronska pošta i komunikacija putem instant poruka. Onomad putem pružaoca standardnih PTT usluga, a danas putem Steve Babića koji je pojačao signal…

Isto tako, u to vrijeme sam rado koristio i drevne oblike poštanskih usluga zarad svojih nekih potreba koje su se ticale razmjene muzike i sličnih materijala, u vrijeme dok internet žice nisu bile dovoljno debele za jedan aspekt takvih aktivnosti. Kakva je to radost bila, kad od preko Drine stigne koverta sa balončićima i u njoj sto čuda, a koliko je god bilo lijepo tih sto čuda, toliko su bile drage i koverte… sve sam ih čuvao, do ponovne upotrebe.

Tad je to bilo jeftino, moglo se, imalo je smisla, a onda dođoše neka druga vremena. Tamo negdje prije godina šest do sedam, paralelno sa obznanjivanjem i masovnim reklamiranjem „specijalnih i paralelnih veza“ Republike Srpske i Srbije dođe do promjene u „mojoj“ pošti: na mjesto upravnice dođe brutalna Draga Dragić, a i komplet se postava promijeni pa tako ode jedna divna plava službenica kojoj sam rado pisma predavao…

I tako se to poklopilo, kako je došla Draga Dragić, tako su došli problemi, poštarina je poskupila duplo, stari se poštar negdje izgubio a došla poštarka – kopija Razije Mujanović – koja je nekom sasvim slučajnom logikom za određene pošiljke naplaćivala nekakvu dodatnu taksu, carinu, šta već. Jednom sam se usprotivio, ali samo verbalno – znatno je veća od mene a vjerovatno i trenira tegove u teretani Poštanskog doma.

Paralelno sa svim dosadašnjim paralelama, i potrebe za poštanskim uslugama su počele da jenjavaju, sve manje koverata sa balončićima je putovalo od/do mojih vrata, bavio sam se nekim drugim stvarima, kupovao na drugim mjestima… Ipak, još uvijek sam kao dijete u prodavnici igračaka želio mnogaje stvari da kupim od nekih tamo specijalno paralelno, samo kako doturiti, mogao nisam dokučiti…

I desi se tako onomad da se pojavi na berzi jedan album koji sam morao imati, VIS Dan Reed Network i ploča Slam na kompakt disku. Inače, Dan Reed Network se našao na jednoj od mojih kompilacija, pa da ih opet ne opisujem, samo ću reći da su mi jako dragi te da sam na neki čudan način došao do njihovog prvog i trećeg albuma na original diskovima, i još mi falio taj drugi… al’ falio.

Cijena je bila, onako, nemala, ali… nemala, u nekim realnim standardima. Ponudim prodavaču da mu za tu cijenu dostavim novac preko granice nekim ilegalnim metodama koje ne smijem javno navesti, a on meni da pošalje album poštom. Sudbina nije tako htjela, ne isplati mu se, kaže. I ja onda lijepo skontam, e, jebem ti mater, za te pare ću taj isti disk naručiti iz Hong Konga, i to japansko izdanje, a ti ćeš kurac penis taj svoj prodati nekome.

Paralelno sa japanskim diskom iz Hong Konga, dogovorim neke američke diskove iz Srbije. Kaže ovaj drugi, može, preko Drine brate, ima šema. A ne žuri se meni, al’ prolazi vrijeme: jedna, dvije, tri sedmice. Pa nije onaj krenuo. Pa nešto. Pa je došao do granice, al’ gdje je, pitanje je. Prođe šest sedmica, stiže onaj iz Hong Konga japanski, i on se vrhunski napatio, al’ je stigao, a ovaj iz Srbije… utrča u cilj kao solidan drugi, dva dana poslije.

I to su specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske, istog naroda podijeljenog nametnutom granicom, kvalitetne poput veze Republike Srpske sa Hong Kongom ili Antarktika sa Grenlandom. A poštarina je sad ravno triput skuplja nego onomad; biće da smo triput dalje. Nije da nismo i prije kolektivno bili glupi, al’ smo sad za specijalno odjeljenje, u krajnje negativnom i politički nekorektnom kontekstu. Triput gluplji, po srpski, brate.

Ne znam može li gore. Kaže Rambo, eno ti Afrike, ona je sva privatna, pa šta im je pomoglo, al’ opet, nećemo valjda k’o oni… Jesmo Indijanci al’ nismo baš takva plemena. A za to vrijeme Draga Dragić radi posao. Donosim paket, a veliki je, a ona ne zna može li toliki, pa zove. A donosim pismo, pa ona ne zna smije li to pismo, pa zove, tamo neku opet, pita je. A onda popunjava formular pa pogriješi. Ajebotebog, a upravnik.

A ona što je bila prije nje, divna plava službenica, nije da je toliko bitno ali jeste, ona je onomad imala taman oko 40 godina…

Brat Zdravko I

Imam ti ja tri brata, zapravo, imam ih više, nego, starija sestra moje majke ima tri sina tako da imam ta tri brata. Sva trojica fudbaleri, prvo naučili trčati za loptom pa tek onda hodati, najmlađi od njih je Zdravko koji je jedanaest godina stariji od mene. Doduše, mnogi to ne znaju. Mislim, da se on zove Zdravko.

A lijepo je to ime, Zdravko. Podsjeća na prijeko potrebno zdravlje (Dao Bog zdravlja, a biće para; od umotvorina, Boga mi, tanka je vajda…). Tako se zove i njegova majka a moja tetka, Zdravka. Tako se zove i njegov i moj ujak, Zdravko. Brat Zdravko je dobio ime po ujaku Zdravku. Kao što vidimo, porodično magnetno polje nomenklature je poprilično neprobojno. Nisam siguran tačno iz kojeg razloga je Zdravko dobio ime po Zdravku, ni nakon različitih lično sprovedenih analiza lika i djela ujaka Zdravka, ali je zanimljivo da Zdravko vizuelno fizički jako liči na Zdravka (o tome neki drugi put). Ujak je onako, jedan Keruak iz Kobatovaca*, život provodi on the road, što će reći da radi u pošti kao vozač. Ima sepet svega na tavanu, nosi kariranu košulju kad radi u polju, voli nakon posla stati kod zadruge. Onomad, dok je još tetka živjela u Beogradskoj 11, znao je navratiti kod nje poslije posla.

A u to vrijeme poslije posla, ali i prije i tokom, Zdravko je igrao fudbal na obližnjem igralištu osnovne škole „Vuk Karadžić“. I dobro mu je išao taj fudbal, štaviše, Zdravko je kasnije zaigrao i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, al’ raspade se Jugoslavija… Nego, kad je Zdravko još bio sasvim mali, neki tamo Drago Vabec iz Dinama dade neki strašan go, makazicama sa linije šesnaesterca, pa to je bilo strašno. Zdravka je to dojmilo do te mjere da je unio inovaciju u svoju igru, ne sluteći da će se ta inovacija prenijeti na njegov čitav život: igrajući lopte, kad bi dao go (riječnikom Bože Sušeca, zabio), on bi vikao „Vabec“, a onda su njemu počeli vikati Vabec, toliko da su zaboravili da se on zove Zdravko. Primjer jednog telefonskog razgovora sa početka ’80-ih godina prošlog vijeka, u stanu u Beogradskoj 11 u okopodnevnim časovima zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Zdravka?
– Nema Zdravka, otkud da on bude ovdje sad…
– Da ne znate možda gdje je?
– Na poslu je Zdravko, radi do 16:00.
– Na kakvom poslu je Zdravko?
– Kako na kakvom poslu? Zdravko radi u pošti.
– Kako radi u pošti kad on ide sa mnom u razred?
– Mali, koga si ti naš’o da zaj.?! ‘Aj, m’rš!
[TRAS! – onomatopeja ljutitog spuštanja slušalice metodom zalupljivanja]

Nakon pet minuta ponovo zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Vabeca?
– Samo malo, mislim da je u sobi… Vabec!

 

*Kobatovci, selo pokraj Laktaša pokraj Banjaluke, početna je lokacija moje porodice sa majčine strane a ujak Zdravko je ostao da čuva položaj na ognjištu.

Oglas je završen, živio oglas!

Mikrofon i stalak (vidi detaljno)

Sjećanja na srednjoškolski bend su postala suviše bolna a kupovinom BBW gumene žene je nastao problem manjka prostora ispod kreveta te sam, teška srca, prinuđen da prodam:

1. Stalak, muzički orijentisan, havarisan – 15 KM
Dakle, stalak je sa zglobom tako da nije nužno za mikrofon, mogao bi poslužiti i za činelu, al’ je malo problem što je slomljen zglob na koji se stavlja drugi dio stalka. No, nije to ništa što se ne da popraviti čekićem, ovaj, aparatom za varenje. Sam stalak stoji, dakle, radi.

2. RCF Dynamic Cardioid Microphone MD2000N – 15 KM
Šta reći što već nisu rekli Robert Plant, Farrokh Bulsara, Jadranka Stojaković, Hašim Kučuk Hoki i mnogi drugi koristeći upravo ovaj mikrofon… Upotreba dotičnog garantuje hit singlove i rekordnu slušanost. Naravno, ako ga koristite za pjevanje, a ne za razbijanje prozora. E, sad, mikrofon nije korišten nekih 10-ak godina, ali, trebalo bi da radi…

Oba artikla – 25 KM. Idealno oruđe za osnivanje pank benda, ne propustite priliku.

PRODATO!

Pik.ba polako preuzima primat meni omiljene internet stranice od dosadašnjeg favorita donesi.com (prokleta da je mršavost i aerodinamika). Tako je na istom prije nekoliko mjeseci osvanuo ovaj oglas, a jutros je stavljena tačka na isti. Mikrofon sam prodao još zimus, a poštar me je prije nekoliko sati obradovao određenom količinom novčanica što znači da je stalak (u međuvremenu popravljen) sretno stigao u Alibegovce (74230 Usora). Paket sam bio zapakovao tako majstorski da je brutalna poštanska upravnica Draga Dragić bila osupnuta:
– Pa, koliko je dug?
– Otkud znam.
[Uzima telefon u ruke.]
– E, gdje si… Ja sam… hoćemo, nego, imam pitanje u vezi paketa. Koja je dozvoljena dužina? Ovaj je baš onako dug, ali je tanak… aha, aha… 130? Dobro.

(Nije bio dug 130… budimo realni.)

A o srednjoškolskom bendu, drugom prilikom…