O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

grbeba-zSrbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste I

Niko ne spori da je inteligencija sporan pojam. No, tvrdnja da inteligencija i pamet nisu isto je veoma sporna za neke…

I tako ti se to desi, prije nekog vremena pročitam u novinama kako ta neka masonska organizacija MENSA (HAMAS, OHR, NATO, UNICEF…) organizuje, da prostite, javno mjerenje kvocijenta inteligencije (slobodnih građana) sa tajnim rezultatima. Piše u novinama kad i gdje, ne piše koliko košta, te ja, koristeći svoju, kasnije će se ispostaviti natprosječnu, inteligenciju pretpostavim da je džaba pa odlučim da odem. Da izmjerim. Taj neki kvocijent. Da spomenem da sam ranije radio neke testove inteligencije, naravno, NA INTERNETU. Neko je okačio link za test na forum, svi onda uradili test i imali rezultat 140-150… Pa nema nas pametnijih na planeti. Realno. Nego, radio sam te neke testove prije nekih četiri godine, bio zadovoljan rezultatima, al’ prošlo je od tad nekih četiri godine, i mislim se, mogao bih sad zvanično da ga izmjerim, pa koliki je – toliki je. A još džaba, a svi znamo, što je džaba…

Dan testa

Uredim se kao da idem na svadbu ili razgovor za posao: počešljam se, obučem teksas hlače i kariranu košulju pa polako prema Tehnološkom fakultetu, gdje se održava manifestacija testiranja. Ja tamo kad puna sala, a nisu redovni studenti. Čitaju se novine, izgleda. Ništa, sjednem u posljednji red, jer su prvi bili zauzeti, saslušam objašnjenje, na znak da krenemo olovku u ruke, otvorim knjižicu i polako. I nakon 40 minuta uradim nekoliko pitanja, a nekoliko ne uradim. Hvala, doviđenja, odem.

Čekanje

Kao što znamo, na rezultate se čeka. Al’ ovi iz MENSE su pametni ljudi (iako pamet i inteligencija nisu isto) – lijeni su, čekati se mora. Čekanje ubija. Iščekivanje još više. Na besplatni telefon 1-800-MENSA niko se nije javljao, moji vapaji su odlazili u beskraj telefonske žice. Ah. U čekanju je prelomni trenutak bio kad sam u novinama pročitao podatak sa testiranja da je test položilo 22 od 37 kandidata. Majku mu, možda sam ja napokon taj, 1 od 22! Biće sramota ako nisam.

Prve reakcije prvih rođaka

Nakon nekog vremena stiglo je i to pismo. Koverta, a u njoj nije mito (sredstvo korupcije). Eh. Otvorim kovertu mojim nožićem za otvaranje koverti, pročitam rezultat, obuzme me sreća, sreća, radost, toplina. Kasnije tog dana zarad konferencije za štampu ulazim u dnevnu sobu gdje moji roditelji gledaju dnevnik (a na dnevniku kažu da će biti rata). Kažem im da sam položio onaj test. Roditelji ostaju u čudu. Jedan više nego drugi, al’ dobro. Odlazim u svoju sobu da razmislim o životu kao što to inače činim u strateški važnim trenucima. Nakon nekog vremena se vraćam u dnevnu sobu gdje su se moji roditelji presabrali.

OTAC: Sine, majka je odlučila da ti upišeš još jedan fakultet…
MAJKA: Znala sam ja to, znala! Al’ ti nisi htio ništa učiti u gimnaziji…
SIN: Ni na fakultetu…
MAJKA: Istina…
OTAC: Spava po čitav dan!
MAJKA: Ništa on nije htio učiti!
OTAC: On je jedna vucibatina…
MAJKA: Isti je ti!
OTAC: &/%&$#$&!!!
MAJKA: /&$&%#%$#%$!!!!!!!

U par sekundi izbija ratni sukob u dnevnoj sobi, roditelji se svađaju, zemlja gori. Ne znam kako, ne znam zašto. Ne zna se ko koga psuje. Zapravo, zna se. Uglavnom njih dvoje mene, manje sebe. Al’ što mene… Nakon prvobitne zbunjenosti odlučujem da podignem moju skupštinsku zastavicu za repliku.

SIN: Odoh ja u teretanu.