Sladoled za dvojicu

I tako, izlazim iz popularnog maloprodajnog objekta, dan nije tmuran/mamuran, već baš onako pogodan. Proljetno sunce ne prolijeće, već veselo stoji na nebu. Bicikl za kurvanje je prigodno priblizu zavezan i prije no što ga zajašem treba kesu sa čokomlijekom da ubacim u ruksak, što i činim polako. U tom trenutku opazim da ispred objekta sublizu bicikla za kurvanje stoje dva mlada studenta obučena… moderno. Jedan mladi student liže sladoled i u nekom trenutku moje pažnje isti daje drugom mladom studentu koji isti nastavlja lizati. Nije problem što ga je lizao – teška vremena, prijatelju moj – nego što čitavo vrijeme gleda u mene… nestudentski. Nekako se mislim, nije valjda, ne može biti. U blažoj okolici svi pričaju hercegovački, kontam da ne smije biti pedera među njima. Samoubili bi se da skontaju. Mada ovaj gleda, realno… nestudentski. Nakon nekoliko trenutaka pridružuje im se i treći mladi student i odoše polako. Za to vrijeme sam polako odvezao bicikl za kurvanje i privezao ruksak za grudi, pa se sa istim pod rukom klackam polako prema kolovozu… Moj ljubičasti bicikl sa plavim felugama i ja pored obučen u usku nježno plavu trenerku sa suptilnim crnim akcentima, dok na nogama imam crvene patike kupljene onomad za dvaes-i-nešto maraka na školskom popustu… Skontah. Majku mu, ima i do mene.