90 60 90 100 100 100 TO JE TO

EKSKLUZIVNO NA BLOGU GURAO SAM I ŠIRE STVARI U UŽE STVARI!

Intimni dnevnik kapetana Mire Janjanina
Subota, 20.10.2012. godine
Devećani, opština Travnik

Vrijeme 10:30
Prva zvanična posjeta NPD „Nizbrdo“ planini Vlašić teče neplanirano sporo. Nakon nekih 20-ak minuta pješačkog kretanja nepotrebno se troši vrijeme na stajanje, razgledanje, fotografisanje i razgovor. Duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, komandant Mladi Z. Delić, ponaša se jako čudno: u potpunosti je odbacio marševska pravila o formacijskom hitanju te se sa neprihvatljivo primjetnim osmijehom šetka po livadi. Pukovnik Sikirica prećutno podržava grubo kršenje Člana 1. Pravilnika o kretanju NPD „Nizbrdo“ (navedeni član glasi: „Kretati se maksimalnom brzinom uzbrdo da bi se što prije stiglo nizbrdo.“), duboko u svojim mislima o slobodi koju trenutno osjeća daleko od stega posla, kuće, birtije a blizu travničkih ćevapa. Kapetan Miro Janjanin za to vrijeme probava da li mu naočale bolje stoje na glavi pod uglom od 78 ili 79 stepeni.
Takođe, raspravlja se o inicijaciji Linde u NPD „Nizbrdo“. Kapetan Miro Janjanin ističe da Linda, kao izabranica (srca) komandanta Mladog Z. Delića, odnosno osoba koja je izabrala da trpi Mladog Z. Delića, zaslužuje zlatno članstvo u NPD „Nizbrdo“ (neograničen broj termina + korištenje saune) a pukovnik Sikirica odobrava tu konstataciju. Linda je neobično počastvovana i zgranuta zaključkom pa stidljivo skreće temu na pogrešan izbor obuće Mladog Z. Delića.

Vrijeme 10:45
Pokret nastavlja. Olovka slabi, signal se gubi. Uputa: popraviti ugao položaja naočala.

Ostatak dnevnika kapetana Mire Janjanina na internet adresi:
http://www.mirojanjaninsmrtzamaloljetnice.com/
(Ne preporučujemo osobama mlađim od 18 godina.)

***

Nakon dužeg vremena neaktivnosti i rashodovanosti, NPD „Nizbrdo“ se u subotu 20.10.2012. godine, u svom punom sastavu (!) odlučilo na planinarski pohod. Iako je planinarenje kao vožnja bicikla – potencijalno smrtonosno usljed pada naglavačke, kao tačka za prisjećanje na otupjele planinarske sposobnosti je izabrana poprilično pitoma planina Vlašić koja se nalazi u centralnoj Bosni na području opštine Travnik, vazdušnom linijom udaljena 60-ak kilometara od Banjaluke. Ovom prilikom se, pored nezaobilaznih Mladog Z. Delića, Mladog M. Sikirice i Mire Janjanina u ekspediciji našla i Mlada Linda, inače djevojka Mladog Z. Delića, tako da je duhovni i nemoralni vođa bio moralniji no inače (i to mu nećemo oprostiti, op. a.). S obzirom na to prisustvo pripadnice ljepšeg pola, članovi NPD „Nizbrdo“ su prilikom penjanja uzbrdo i silaska nizbrdo veoma uspješno izbjegavali standardne NPD „Nizbrdo“ teme za razgovor kao što su kockanje, cuganje, kurvanje, dizanje tegova i generalni šovinizam te ih zamijenili sa uzavrelim polemikama poput one da li izbor zavjesa i stolnjaka za uređenje stambenih enterijera ima direktnu vezu sa karakterom po Jungovoj tipologiji ličnosti…

Nego, malo relevantnih podataka: Vlašić je dobio ime po Vlasima koji su se na tom lokalitetu bavili ovčarstvom, još od pada Rimskog carstva pa do do kraja XIX vijeka. Planina i dan danas služi u iste svrhe, širom iste se nalazi šačica raštrkanih katuna koji se nalaze na travnatim čistinama. Inače, masiv je u obliku velike tacne na nekih 1760 metara, a iznad se izdižu dva vrha, Paljenik (1943 m) i njegov brat blizanac vrh Vlašićka gromila (1919 m), koji su nastali tako što je izvrnuta bora, usljed slabosti unutrašnjeg dijela, pukla pa su ostala sedla (izvor: N. Vlajić, „Pogled na Vlašić na GE“, 2012). Još nešto karakteristično za kameniti plato i pomenute vrhove jeste da na njima uopšte nema drveća, tek pokoja endemična jelika koja se bori sa životom. Najpiktoreskniji dio Vlašića su svakako Paklarske stijene, odnosno južna padina planine iznad rodnog sela Josipa Pejakovića. Što se tiče pojmova po kojima je Vlašić još poznat, to su, prije svega, Vlašićki (ovčji) sir, ovca Pramenka kao i bosanski ovčar „Tornjak“ koji se definisao upravo tisućgodišnjim trčanjem za ovcama na Vlašiću. U toku rata 1992-1995. na Vlašiću je bila linija razgraničenja gdje su bile organizovane razmjene zarobljenika, pa je usljed toga jedan dio planine miniran duž pravaca putne komunikacije.

S obzirom na relativnu blizinu planine našoj početnoj lokaciji, tempirali smo polazak iz Banjaluke za 8:00 a već prije 10:00 smo bili na „parkingu Devećani“ – planinarskoj polaznoj tački koja se nalazi na početku makadamskog planinskog puta (polazna tačka je na nadmorskoj visini od nekih 1450 m). Kako se na vrhu Paljenik nalazi aktivan TV relej, a nekad je tu bilo i JNA radio-relejno čvorište, do samog vrha vodi veoma kvalitetan i održavan makadamski put koji, u nedostatku inteligencije, planinari izbjegavaju pa nastavljaju tabanati po brutalnoj uzbrdici od nekih 15-ak stepeni nagiba. Planinarska staza je u zimskom periodu označena vertikalnom signalizacijom (štapovima) dok u uslovima dobrog vremena, kakvo je bilo i subotu, za tim nema potrebe – postoji nekolicina veoma jednostavnih orijentira za planinarsku rutu: planinarski dom „Jusuf Pečenković“ koji se nalazi na 1763 m a nekih 100-ak metara udaljen od padine prema Paklarevu, te meteorološki stubovi u nj. blizini. Staza ide poprilično blizu južnog oboda planine tako da je i sama provalija orijentir. Takođe, antenski stub na Paljeniku, visine nekih 40-ak metara, štrči svojim crvenim vrhom iznad svega pa služi za navigaciju i izbjegavanje u vazdušnom saobraćaju. Vrijedi napomenuti da je isti vidljiv i sa udaljenosti od nekih 60 km vazdušne linije, sa proplanka na Poniru, rodnom brdu brutalnog Ponirskog pande.

Da li usljed izuzetno lijepog vremena, starosti, teškog stanja u državi ili nečeg četvrtog, ovo je planinarenje bilo popriličan presedan za NPD „Nizbrdo“ pa će se na idućem plenumu odlučivati o vokativnom preimenovanju iz „mi bilderi živčani od proteina“ u „mi bilderi malo manje živčani od proteina“. Naime, nakon neobično spore pripreme i oblačenja u necivilnu odjeću (tom prilikom me Mladi Z. Delić naoružao helioodbojnim Bata Trlaja naočalama koje sam uglavnom nosio u Miro Janjanin režimu*, op. a.), isto smo tako nastavili uzbrdo: polako i uživajući u pogledu. Nedopustivo. Što se pogleda tiče, karakteristično je i impresivno, te nas nije zaobišlo, vidjeti guste oblake iznad Travnika i u dolini Lašve, koji kao jednim potezom gumice brišu sve tragove civilizacije i ostavljaju vidljivim samo planinske vrhove kojih, sva sreća, u Bosni ima hrpa. Jedino što je djelimično otežavalo fotografsku aktivnost jeste to što smo se penjali „prema“ suncu koje je bilo neumoljivo. Bilo je izuzetno toplo i bez karakterističnog južnog vjetra tako da su kratki rukavi bili sasvim dovoljni.

Relativno brzo smo stigli do planinarskog doma, bez puno umora. Dočekao nas je domaćin i ponudio standardnom ponudom ali smo izabrali našu vodu iz flašica umjesto sarajevskog piva. Ipak, domaćin nije ostao bez pazara jer se u naših petnaestak minuta tamo skupilo poprilično gostiju – lijep dan je izmamio grupu od 20-ak starijih planinara koji su netom za nama stigli. Dok oni ostaju da piju rakiju od ovčijeg sira i jedu peksimete od ovčijeg mesa, mi nastavljamo dalje obodom planine baveći se petrološkom analizom. Članovi ekstremne sekcije NPD „Nizbrdo“ koriste priliku za pentranje po kojekakvim stijenama što ja svakako izbjegavam zadržavajući pravo da svoj život ugrožavam isključivo aktivnostima seksualnog tipa. Krećemo se po obodu neodređeno na istok, u potrazi za spomenikom poginulom planinaru koji, na žalost, ne nalazimo. Iako je na vidnom mjestu, spomenik se bio nekako sakrio od naše pretrage a vrijeme utrošeno na branje cvijeća je značilo da se zarad ekonomičnosti i smjene dana i noći moramo okrenuti na sjever i uputiti ka jednom od vrhova. Ipak, to smo učinili tek nakon što se izležali na travi, što je bila još jedna inovacija u radu NPD „Nizbrdo“…

Najveća varka u vezi sa ovom planinom jeste što je objekat na vrhu Paljenik ogroman i brutalno vidljiv tako da stalno izgleda da je blizu, a nije. Tako je i sa vrhom Gromila koji djeluje kao nježan brežuljak na platou. Ipak, u krajnjem neskladu sa tradicijom NPD „Nizbrdo“, prilikom pokreta na sjever odlučujemo se da Gromilu ostavimo za neki idući put te da se uputimo direktno na Paljenik, a sa nj. krenemo nizbrdo na ćevape. Linda iznosi neke sumnje u iskrenost naših namjera prema ćevapima na šta biva obaviještena da se o različitim stvarima da šaliti, ali ne i o ćevapima. Pri kretanju se orijentišemo prema antenskom stubu na vrhu te imamo priliku vidjeti zašto se dotični vrh zove kako se zove: na kamenitim brežuljcima se nalaze busenovi spaljene trave i sl. zeljastih biljaka. Mjestimično se može vidjeti i poneko, u uvodu spomenuto, potpuno suvo crnogorično drvo ne više od dva metra. Da li je to od brutalne nezaštićenosti od sunca, južnog vjetra i golog kamena ili nečeg drugog, ostaje da (is)pitamo.

Na vrh stižemo bez previše problema gdje zatičemo jednog planinara usamljenika koji se odmara na betonskom antenskom kaponiru. Koristimo priliku za odmor i fotografisanje sa NPD „Nizbrdo“ zastavom kao dokazom uspjeha, te stižemo zaviriti i u „pečurke“ za ventilaciju podzemnog vojnog objekta koji više nije u funkciji. Postoje dvije takve „pečurke“, a pored toga objekat ima trostruki ulaz na padini, nekih 30-ak metara ispod samog vrha. S obzirom da je sve otvoreno, uz pomoć baterijske lampe sam se uputio u tunel i ušao nekih 40-ak metara duboko, ali se vratih kad sam uočio da me niko nije slijedio. Na 15-ak metara od mene su se vidjela protiv-atomska vrata sa dvije brave, ali to ostaje za neki drugi put. Neosvijetljen betoniran tunel visine tri i širine dva metra se nije učinio zanimljivim ostatku ekspedicije. Po izlasku iz tunela vidim da su se ostali stuštili poprilično nizbrdo u čemu prednjači Mladi M. Sikirica, čovjek od malo riječi ali sa velikom ljubavlju prema ćevapima. Spuštamo se alternativnom rutom, nekad vojnim (kraćim) putem do vrha, danas neodržavanim ali opet veoma prohodnim za terenska vozila. Prethodno spomenuta grupa starijih planinara, koja je nakon odmora kod Jusufa išla direktno na vrh dok smo mi napravili krug, u trenutku našeg dolaska na Paljenik je upravo kretala nizbrdo tim pravcem pa nismo imali mnogo dilema oko sigurnosti staze. Tu kao orijentir mogu da posluže stubovi dalekovoda koji dosežu do nekih 100-ak metara ispod vrha. Doduše, stubovi djeluju relativno novi, da li je u planu parcelisanje i urbanizovanje te blage uvale, ostaje da se vidi.

Kad smo se spustili do auta, presvlačimo se u civilnu odjeću, ja skidam naočale sa glave i u potpunosti osjetim posljedice Miro Janjanin sindroma (i nakon skidanja naočala imam osjećaj da su mi na glavi), te se možemo uputiti ka onom najbitnijem: ćevapima na Babanovcu, turističkom naselju na Vlašiću. Naime, Vlašić se nalazi iznad Travnika a Travnik je svjetska prestonica ćevapa. Zanatski centri u Travniku imaju sljedeći sastav: ćevapdžinica – optičar – kafana – ćevapdžinica – butik – ćevapdžinica – obućar – ćevapdžinica – ćevapdžinica – advokat – ćevapdžinica. Kako sve te ćevapdžinice funkcionišu, nije baš najjasnije, ali to ipak nešto govori. Iako su mom želucu draži masniji i začinjeniji banjalučki ćevapi, kvalitet travničkih se ne može poreći a na Vlašiću se prave upravo tako. Velika porcija je 10 komada u čitavoj lepinji a kako se zove ova od 20 komada koju smo mi naručili, nisam siguran. Nije ni bitno. Čekanje je bilo dugo a izjedanje brutalno. Dok smo Mladi Z. Delić i ja teškom mukom savladali naših 20, Mladi M. Sikirica je pokazao zavidan nivo kondicije tako što je nakon svojih 20 riješio i 4-5 Lindinih. Ona je damski odustala nakon 12 komada što je svakako impresivan rezultat. Tom prilikom smo popili i neodređenu brutalnu količinu vode što nam je, izgleda, naplaćeno u neobično visokom računu tako da ne možemo preporučiti lokal u kojem smo bili pa ćemo idući put ići kod Harija.

U konačnici, nakon prve zvanične posjete Vlašiću od strane NPD „Nizbrdo“ se može donijeti zaključak da je to idealna planina: uspon blag, staza jednostavna, pogled impresivan, ćevapi odlični. Nezvanično, stvari stoje malo drugačije, ali uživajmo dok traje…

Dokumentarni foto-opisni album:
Photobucket: Vlašić 20.10.2012.
Fotografije su sa mog vjernog Panasonic Lumixa čija je baterija izdržala do samog vrha, ali ne i nj. Žalim što nisam mogao da uslikam unutrašnjost tunela i još neke detalje, no, ima vremena…

* Miro Janjanin je banjalučki muzičar koji je trenutno veoma posvećen ćevapima za šta ima vremena jer je u blagoj penziji od javnog bavljenja muzikom (nemam precizne podatke). Pored toga što je autor jedne od najpoznatijih i najboljih pjesama o Banjaluci „Moj grad“, poznat je i po tome što mnogo voli da nosi naočale ali ne na klasičan način nošenja naočala (vidi spot)…

Bonane! Šta je najbolje u životu?

U skladu sa prethodnim iskustvima, dolazim do mnogih saznanja do kojih nikad nisam ni tražio da dođem, a opet, javljaju mi se neka pitanja za koja nikad nisam mislio da ću se pitati. Ipak, od svih, jedno je pitanje glasnije zatražilo odgovor: šta su to planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata?

Tog dana, jedne lijepe nedjelje pri kraju februara, obrela se ne tako mala i ne tako odabrana četa planinara u jednom minibusu u Prijedoru. Ukupno 25 + 1, ne računajući vozača, šareni i u licu crveni (uglavnom oko nosa), nas 15-ak mladih i ostali nešto stariji, prosjek godina ekspedicije je bio oko 4000. Ali, znate kako se kaže, gdje su stari, tu je i šala. S obzirom da je minibusom kružio Politikin Zabavnik kao preporučeno štivo, ja bih preporučio da se natpis na naslovnoj strani ispravi na „Za sve od 7 do 4007“, a zgodno bi bilo da se sklopi neki ugovor sa Peugeotom oko reklame modela 4007… No, vratimo se sa digresije na smislen tok. Pored mene sjede stariji od vremena Ismet, koji je bio nadzornik radova na izgradnji piramida, i nešto mlađi Stipe, koji je bio navigator F. Magelana („Ne tamo, Fernando! Jesam ti lijepo rekao da skreneš kod Čelinca… E, sad ćemo kurac stići na Woodstock!“). Šta da kažem pored toga? Ah, da, mi bilderi živčani od proteina (što nam je brzo penjanje vrlina) smo bili gosti na pohodu na Plješevicu planinarskog društva „Klekovača“ iz Prijedora. Plješevica iznad Bihaća, na granici sa Hrvatskom, a u njoj se nalazi… ako ne znate, neću vam ni ja reći, makar ne ovom prilikom. Tom prilikom smo bili dodatno detaširani odsustvom našeg duhovnog i nemoralnog vođe mladog Z. Delića, ali, shodno tome, obavezani obavezom da osvjetlamo njegovo svijetlo ime, kao i kolektivno naše, a kasnije se ispostavilo da to penjanje nije bilo samo penjanje, već da je to zapravo bila osnivačka skupština, ali o tome kasnije.

Jednu stvar valja napomenuti, nevezanu ali vezanu. Dan prije našeg pohoda, grad Bihać je proslavio 751. rođendan! Nije malo, nije malo, triput… hm, to se ne slaže baš. Nego, 751 je impozantna brojka i kad se radi o kalorijama, kamoli o postojanju u ovoj tužnoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, zato, sa malim zakašnjenjem, čestitke Bihaću! Da poraste veliki, naprosto proguta Cazin, da se u njemu izgradi puno privatnih fakulteta uz puno privatnog kapitala i da svi ljudi u njemu budu mladi, plavi, lijepi i visoki. Mislim, kao da im treba čestitka od mene, ali eto. Znaju se oni sasvim dobro zabavljati, o tome svjedoči podatak da je na gradskom trgu bila torta od 37 metara. Kad sam za to čuo, samo sam pomislio „Koja Plješevica?“

S obzirom na naše polazno vrijeme iz Prijedora (cirka rano ujutru), nešto malo prije 10 sati smo se skotrljali u maloprije pomenuti slavljenik grad, i promptno bacili u kontemplaciju/informaciju pronalaska sela Zavalje (Zavolje, prim. Ismet). Zavalje, pa malo dalje, odatle se kreće put vrleti Plješevice. S obzirom na noviju istoriju Bihaća (nesretni period prve polovine ’90-ih prošlog vijeka), postojao je mali strah od mogućnosti prisustva minsko-eksplozivnih sredstava na našoj stazi, međutim, taj strah je brzo nestao. Naime, iz autobusa smo izašli na nekih 760 m, parkirali se u jednoj uvali na planinskom putu kojim se, ako sam dobro primjetio, kamionom dovoze drvosječe a odvoze pijane drvosječe, a nedaleko od našeg parking mjesta nas je čekala oznaka za planinarsku stazu koja vodi kroz šumu. Jutro rano (svak’ ga mrzi), hladnoća (svak’ je mrzi), magla (ni nju niko ne ljubi), krenuli smo ugodnom, nenapornom i solidno označenom stazom – pozitivno djeluje na strah od mina, mi bilderi živčani od proteina, a i ostali fini ljudi koji su se tu zadesili.

Laganim hodom smo savladali nekih 200-ak metara visinske razlike kad se najednom, kako nam se to zna desiti u ovim pohodima, kroz gusto granje visokog crnogoričnog drveća ukazalo sunce. Prelijepo jedno iznenađenje, svaki put iznenadi. Malo ozbiljniji odmor je bio na 1060 m, proplanak koji predstavlja raskršće različitih staza, i tu je nebo već bilo podatne cyan-magenta-yellow plave boje, uglavnom cyan. Temperatura ugodna, ljudi raspoloženi, još uvijek uglavnom trijezni, ali i to će se promijeniti. U tom trenutku dobijam informaciju da je naša destinacija Crni Vrh, a ne Trovrh, kako sam prethodno informisan. Razlike su u 300 metara visinske razlike (toliko je Trovrh, 1620 m, viši od Crnog), kao i činjenici da se Trovrh nalazi na „glavnom“ grebenu Plješevice, onom koji granično razdvaja dve bratske republike, Bosnu i Hercegovinu, ovaj, Bosnu i Hrvatsku. U blizini Trovrha se nalazi i vrh Gola Plješevica, a na tom vrhu se nalazi… ako ne znate, neću vam ni ja reći, makar ne ovom prilikom. Prije Crnog Vrha nas je čekao Opaliti Vrh, i to je bila jedina dionica našeg putešestvija koja je ličila na planinarenje.

Naime, Opaliti Vrh je svakako bio najljepši dio tog dana. Na nekih 1250 m, to je jedna hrpa kamenja na vrhu brda, u trenutku našeg penjanja ugodno opaljena suncem i umivena blagim vjetrom. Na vrhu nas je čekao odmor, crni pas Vučko koji je odmah prilegao, kao i panoramski pogled na Bihać sa pripadajućim elementima (od Pokoja do Grabeža, sve sa Lohovom), samo što smo pripadajuće elemente morali da zamislimo, budući da su bili prekriveni gustim slojem magle i oblaka. Al’ šta fali, ni oni dole nisu vidjeli nas tako da smo 1:1. Linija oblaka je bila na nekih 1000 m, tako da je sve iznad bilo kao likovna tema „Proljeće u mom gradu“ za IV razred osnovne škole (samo sa snijegom), sve ispod je ostalo u domenu „Skali, izgleda da je Molder opet zaglavio u kafani, moramo zvati Bokija i Pajka“. Panorama Bihaća će ostati za drugi put, a mi nastavljamo dalje, na stazi prema Crnom Vrhu nas još čeka planinarska kuća Pahuljica. Ugodna jedna kratka šetnja kroz šumu, a onda Pahuljica zgodno uvaljena u planinu, lijepo uređena sa svim dodatnim detaljima za izletovanje većih grupa izletnika (stolovi i klupe u blizini, kao i detaširani stolovi i klupe sa nadstrešnicama). Tu su nas dočekali još neki ljudi koji su odlučili da nedelju ne provedu gledajući nedeljno popodne, a sa ljudima se zadesio i mali žuti pas Vučko sa kojim smo brzo sklopili prijateljstvo. Rekao sam mu: „Vučko, kom hir!“ na šta je on stao na ivicu provalije i tako mi pomogao da napravim svoju najbolju fotografiju dosad (biće priložena u vidu multimedijalnog dodatka tekstu), i, pored toga, on je mladog M. Sikiricu i mene podstaknuo da dalje razradimo našu ideju koja se zametnula usput…

U trenucima dok su ostali planinari odmarali, razmišljali o životu ili se bavili sličnim trivijalnostima, mi smo započeli osnivačku sjednicu našeg neformalnog planinarskog društva (u daljem tekstu NPD). Za NPD smo usvojili ime „Nizbrdo“ uz moto „Ipak, nizbrdo je nizbrdo, a nizbrdo je super!“, zastava nam je crvena sa srpom i čekićem i natpisom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ (ne znam šta to predstavlja), a maskota našeg NPD je mali pas Vučko (jer je svaki pas Vučko), s tim da to ne mora nužno biti pas, može to biti i mačka, hrčak, štiglic, potkornjak (kao kornjača, samo ispod), aligator, biceratops, triceratops i sl. Za glavnog predsjednika smo proglasili našeg duhovnog i nemoralnog vođu, mladog Z. Delića, dok smo ostale predsjedničke funkcije riješili naknadno da riješimo. Poslije ostalih protokolarnih protokolarnosti, Vučko je zbog svog doprinosa nagrađen ugodnim tapšanjem po ramenu, jerbo nismo imali Kitekat da ga nahranimo.

Nakon proteka još nekog vremena u planinarskim nepenjačkim aktivnostima, omanja grupa planinara i mi bilderi živčani od proteina se odlučujemo na put ka Crnom Vrhu, dok jedan veći dio planinara, uglavnom starijih, ostaje kod Pahuljice da rade ono što su planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata. Tabla kod Pahuljice nam je rekla da do Crnog Vrha ima ’50 što je, naravno, značilo da smo tamo stigli za ’35. Staza je odlično markirana, vodi kroz šumu gdje se smjenjuju bjelogorica, crnogorica i Gorica Popović, uspon ni u jednom trenutku nije nezgodan, snijeg nije predubok – do nekih 40 cm u najdubljim dubovima. Crni Vrh, na žalost, nije neka turistička atrakcija budući da je obrastao šumom, i svaki pokušaj pogleda u daljinu završava na obližnjoj grani (jednoj od). Iskorištavamo priliku za predah, presvlačenje, obrok, slikanje (u vremenu digitalnih fotoaparata), razmjenu iskustava i priče iz davnina. Povratak sa Crnog Vrha je bio još bolji, išlo se nizbrdo (a svi znamo da je nizbrdo super), kod Pahuljice smo se konsolidovali sa mudrim sijedim glavama, malo uživali u pjesmi i muzici, zatim zajedničko grupno slikanje svih ljudi sa svim fotoaparatima (približno 40 ljudi, približno 8 fotoaparata) i onda hajdučki rastanak. Tačno je podne, 15 časova, put našeg minibusa Trkulja Toursa iz Oštre Luke vraćamo se drugim putem, ne preko Opalitog Vrha već stazom sa druge strane koja se uključuje na nastavak onog puta za razmjenu svježih drvosječa. Kako se spuštamo, tako nas sunce i plavo nebo napuštaju, Gola Plješevica i Trovrh ostaju ponosni, mi grabimo kroz šumu, neki zato što vole da grabe a drugi zato što maštaju o http://www.donesi.com. Predviđeno vrijeme za povratak do minibusa je bilo ispoštovano, no, vozač nam saopštava lošu vijest. Kompresora srce malo nije izdržalo, minibus ne može da upali. Jednostavno, nije to k’o nekad, što švabo napravi, a i ta firma Mercedes, ne znam odakle su oni i kako uopšte plasiraju tu svoju bofl robu. S obzirom da stajanje znači smrt čak i za ljude koji nisu bilderi živčani od proteina, nakon obavještenja da je mehaničar na putu, jedan dio ekspedicije se odlučuje za spuštanje transverzalom do Zavalja (jako lijepa staza), gdje bismo se već uključili na put, a na tom putu nas eventualno oporavljeni minibus pokupio. Dotična transverzala je jako dobro markirana i spustili smo se njenom punom dužinom pa smo upotpunili iskustvo, makar je nismo popeli čitavu. Na raskrsnici u selu Zavalje, rekuperacija, kontakt, saznanje da minibus još nije krenuo te odluka da pješke nastavimo dalje prema Bihaću, pa kad krene – krenuo je. Dotad, cilj je prva kafana… a do nje je bilo nekih 4 kilometra putem kojim smo mi bilderi živčani od proteina odvojeni od ostalih išli budući da se, usljed prezuvanja u civilnu obuću, nismo mogli spustiti prečicom. Ipak, na vrijeme smo uočili ugodan lokal imena „Kampus“ te neka poznata lica u nj. Voćni čaj za nas, za planinare alkoholna pića, ugodna temperatura u lokalu, petnaestak minuta vremena i Trkulja Tours se ukazao. Sjedaj kako si sjedio na dolasku, ja do Stipeta i Ismeta koji su bili malo crveniji u licu i mnogo veseliji nego ranije. Krećemo polako, prema Bihaću, skrećemo pogrešno na jednom mjestu, ulazimo u Vedro Polje, izlazimo iz Vedrog Polja, više nema ni kuća ni ulične rasvjete što znači da smo jako blizu onom što sam rekao da vam neću reći. Ipak, mrak je pa ne bismo ni vidjeli ništa tamo, a intervencija mudrih sijedih glava („Pa znaš li ti kud ideš, $%#&*?!“) utiče na vozača da se u jednom trenutku okrene za 180 stepeni i krene nazad prema Budvi. Ono što sam rekao da vam neću reći ostaje za neku drugu priliku, a u tim trenucima, od umora i Dimigal tablete zabacujem glavu nazad, zatvaram oči, gasim mozak i počinjem u tom stanju da razmišljam o životu. Na momente se budim da bih zatvorio usta koja nesvjesno otvaram u snu i da primjetim kako sa starih prelazimo na nove hitove, te da čujem rečenice poput „Ti si, mali, mnogo popio danas!“ koje Rosić (otprilike 55+ godina) upućuje Ismetu (otprilike 65+ godina). Bilo je tu još mnogo dobrog raspoloženja, idući put ću da upalim kameru da snima pa tek onda da zaspim, a ovako, samo se na mahove sjećam kolektivnih potresa smijehom i povika veselih sijedih glava.

Uglavnom, i ostatak puta je protekao u mojoj blagoj nesvijesti, a utisak je da je bilo jako lijepo, planinari iz Prijedora su jako ugodna omladina (i ostarina) i nadam se da će sličnih stvari biti i u budućnosti i da ćemo imati prilike i za više socijalizacije. I, da, prije nego što kažem da ni ovog puta nije bilo knjige gostiju da se upišemo, samo da dam odgovor na pitanje šta su to planinari radili kad se popnu na vrh u vremenu prije digitalnih fotoaparata… Pili su, uglavnom rakiju, da bi je kasnije mogli gasiti pivom, a to rade i danas. U skladu s tim, mladi M. Sikirica i ja smo dodali stavku za iduću sjednicu NPD „Nizbrdo“: 1) Izabrati zvanično alkoholno piće NPD „Nizbrdo“ i zvanične plastične flašice u kojima ćemo isto nositi. Dakle, jedina kritika je nedostatak knjige gostiju, pa opet moram da ispunjavam ove virtuelne stranice tim podacima, znači, sa Plješevice glavom i potpisima predstavnici NPD „Nizbrdo“:
Zoran Delić (Z. Delić) – odsutan ali nezaboravljen, a svakako i nezaboravan
Marko Sikirica
Bojan Vlajić

Kao i obično, slikoviti dodatak vrijedan 30-ak hiljada riječi:
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Pljesevica/