Mara se o sitnoj djeci stara, nije kao Dara što se po čitav dan…

Život čine male stvari kao i malo veće stvari kao i one stvari srednje veličine, najčešće kupljene gotovim novcem. Radost posjedovanja. Naravno, tugu vrijedi utapati i u prezaslađenoj i masnoj hrani ali o tome neki drugi put. Nego, novac je zlo i valja ga uništavati, potrošnjom. Ne treba dopustiti da se novac skuplja. Trošiti, trošiti i samo trošiti. Zato buraz i ja idemo po tržnim centrima i jeftinim prodavnicama pa kupujemo slatkiše, sijalice za auto i cipele. Tako ti on onomad kupi cipele marke SUPA. Nije baš „Manolo Blanik“ a ni „Sani Armani“, al’ eto. Proizvodnja Kazanstan. Da smo u Americi ne bismo imali viceve u Husi i Hasi nego samo loše igre riječima kao primjer iz prošle rečenice. Elem, cipele su SUPA. Onako penzionerske, al’ svako ima svoj stil.
Dolazimo kući, stara se interesuje šta smo kupili…
-Nenad je kupio cipele SUPA, a imaju još patike SARMA.
-Daj, mali, nemoj lupetati.
-Stvarno, sad ću ti pokazati…
Gleda stara one cipele, pa nisu loše, pa obrni okreni, a ono stvarno piše SUPA.
-Pa dobro, a kad ćete po te patike?
-Kako kad, pa kad bude slava…

(Ako neko zna gdje se mogu nabaviti PEČENJE čizme ili PITA papuče, neka javi.)