Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svome… treba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o…

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Latice pokretnih stepenica zaborava radosti mladosti

U ovo doba godine (ili neko drugo nasumično izabrano doba godine), dođe doba u životu mlada čovjeka kad pogleda život kroz ružičaste Polihimnijine naočale, samo da bi shvatio da ženske naočale dobro stoje samo mladićima koji se zovu Fuad Backović Deen (sexy and he knows it). Da, dragi moji, pogodili ste – vrijeme je za novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna kratka, vedra i optimistično orijentisana poema jednog kratkog, vedrog i optimistično orijentisanog pjesnika iz Banjaluke. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru sa najdubljim oblikom poštovanja prema socijalističkim tokovima unutar buržoaskog pristupa poeziji. Zadržavajući leksičku, stilsku i životnu aroganciju, uobraženost i pompoznost, Vlajić ne zaboravlja da se i najskuplji modeli Adidas patika široke potrošnje ipak sklapaju na Dalekom istoku u nježnim i nepreciznim rukama nedovoljno plaćene maloljetne djece. Imajući to u vidu, kao i cijene usluga brze pošte, pjesnik je u poemi koja će danas biti predstavljena sklopio anarhičan kontrapunkt u vidu proljeća – vječite inspiracije za mlade ljubavnike – sa jedne strane, i rada – potpuno neprirodnog i štetnog stanja koje može zadesiti čovjeka – sa druge strane. Doduše, obzirom na trenutno vladajuću jasminstavrosku struju u srpskim poetskim krugovima, kao „olakšavajuća okolnost“ poeme, uzet je za primjer lepršav i ugodan manuelni fizički rad, a ne mučan i težak mentalni rad. Ipak, ne kaže se džaba da hiljadu riječi govori više od 999 riječi, a poema govori više nego hiljadu riječi napisanih o njoj, stoga, bez ikakvog daljeg zadržavanja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, komad iz ciklusa Njemačka me građevinska skela nikad oplakala…

Proljetna radnička (napisao B. Vlajić)
Kliješta, kliješta,
kliješta.
Gdje su kliješta?
Dal’ se kriju
što ih traži
jedna ruka vješta?
Iz stare daske
da se ekser izvadi
potrebna su kliješta.

„O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Stigla pred štab moje divizije četa Kozarčana i tek što su predahnuli, uhvatiše se u kolo zajedno sa kuririma štaba divizije i zaigraše i zapjevaše. Među njima je bila i bolničarka Draginja – vrlo lijepa djevojka. Poznavala me je kao pjesnika, te me povuče za ruku i oboje se uhvatismo u kolo, jedno do drugoga.
Igra ona kao živa vatra, zemlju nogom ne dotiče. Tupkam i ja pored nje kao medvjed grmečki, pa kad se umorismo, sjednemo uza zid štapske zgrade i ja joj uzeh pričati kako je ljepša od svakog cvijeta, od vite jele, od plamene munje, itd.
Sluša ona, sluša, nakrivila glavu:
– Nikad nisam čula tako lijepe riječi, vidi se da si pjesnik, ali, ja ti opet ništa ne vjerujem. Sigurno je da pjesnici vještije lažu nego svi ostali muškarci.
– Ako ne vjeruješ pjesničkim riječima, vjerovati ćeš nečem drugom – dosjetim se, pa utrčim u štab divizije, donesem otud svoj torbak i iz njega izvadim povelik komad slanine što sam ga dobio od matere.
– Evo, curo, pola tebi, a pola meni. Ovo mi je dar od matere.
Uze cura slaninu, sva sinu od sreće, pa me zagrli i poljubi u oba obraza. Tu sam djevojku kasnije opjevao u pjesmi Oj, đevojko, dragaj dušo moja…

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987.)

Još na blogu: TEDDY UČI NAŠ JEZIK