Miroljub protiv Miroljuba

Pričamo nešto stara i ja, razvuklo se tematski poslije mog citata citiranja sa pijace recitovanja; sjedi čoek isti moj ujak samo duplo deblji te onako, više za sebe, kazuje:

„Umrla mi žena, mili pobro!
Crna zemljo, pritisni je dobro…“

(Naravno, interpretacija je slobodna, stare narodne.)

I otišlo je to u nekom generalnom smjeru, opštefilozofskom metafizičkom pa stara u jednom trenutku kaže:
– Pijaca, to je škola! A ne ovo što si ti išao!
– One debilane!
– Da, debilane!

Inače, u neposrednoj porodici nas je 75% prosvjetnih radnika.

Advertisements

ROKVENROL!!!

– Tu ima kafana pa možemo sjesti, samo ja odoh ovamo po rokvu pa ću doći…
– KOGA?!
– ROKVU!

#jtžm #pijačni_dan #povrće

Prodajem blog

Kao što je lako uočiti, pik.ba je suvereno došao na vrh liste najjačih internet stranica na svijetu; donesi.com ostaje solidan drugi. Pik.ba je, ako neko ne zna, BiH stranica za kupoprodaju različitih artikala, od igle do lokomotive. I, vaistinu, svega ima tamo, samo nema para (tako se pik.ba rečenica „Zamjena sa profila?“ već krenula provlačiti kroz svakodnevni život).

Svojevremeno se bio pojavio na prodaju Ferrari, i to neki od skupljih modela (nisam tačno siguran, mislim da je bio Enzo sa cijenom od približno 250.000 eura), gdje je prodavaču u zamjenu ponuđen kompletan luna-park. Prodavač Ferrarija zatim pita ponuđača šta on, zaboga, da radi sa luna-parkom, na šta mu ovaj odgovara: „Ne znam.“ Upravo to je za mene najbolji dio pik.ba, nepatvoreni dijalozi između prodavača i kupaca, odnosno, kako se pijačni cjenkaroški trgovački razgovor prenosi elektronskim putem.

Znači, pored igala i lokomotiva, na pik.ba ima dosta duha, što se povremeno manifestuje artiklima poput univerzalnog štapa i nevidljivog ogrtača Harija Potera, međutim, dijalozi su ono pravo, posebni oni ozbiljni. Zato danas na blogu link za moju malu arhivu zanimljivih konverzacija (i nekoliko monologa pride):
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/pik/

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.