Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Advertisements

Večernje doze nervoze I: Jebači na baterije u pekarama

U trenutnoj postavci ulica i bulevara, uskih i širokih, gdje redom idu kafana, pekara, apoteka, kladionica i ukrug to isto, važno mjesto zauzimaju pekare. Što zbog pečenog peciva, zbog kojeg su djeca sve deblja a njihove mame imaju više vremena za drndanje po telefonima, to i zbog pekarki koje su divne djevojke i žene, uslužne, zdogovorne i znate već kako to ide, svi vi džukele jedne.

Ali, i kad se to ima u vidu, nema opravdanja za jebače na baterije koji dođu u pekaru pa se nalakte na vitrinu i krenu „ćao + smajli“ priču dok iza njih 150 ljudi čeka da kupi hljeb. „A, je li, kakav ti je ovaj sendvič?“, „Da li su ti ove projice svježe [jebem ti majku seljačku, i tebi i projicama, prim. aut]?“, „Stavićeš mi kečap i majonezu…“, „Koji je tebi bolji kolač?“ i slične gluposti slatke riječi ispaljuje vozač golfa dizela, u najboljem slučaju, do treće generacije, iz, u najboljem slučaju, predgrađa – ako već nije pravo iz pizde materine, dok u njega tupo gleda umorna radnica koja na jednoj ruci ima četiri brojanice a na drugoj tetovaže imena članova porodice do trećeg koljena… Nije sporno da su jedno za drugo, ali, jebaču na baterije, jebô ti mater svoju, šalji joj kurac na Instagramu i odjebi od kase da i drugi mogu da kupe nešto.

Instrukcije

„Idi kupiti hljeb, kupi bilo koji, samo nemoj kupiti onaj što ti inače kupuješ.“

Ako bismo se ozbiljnije upustili u logičku analizu ove rečenice, naišli bismo na mnoge probleme. Stoga… bolje ne.

A odličan hljeb, kukuruzni. S minimalno kukuruza. Zbog boje i neograničenog roka trajanja. Međutim, staroj se ne sviđa, pa to ti je. Možda je situacija kao sa kajmakom.