Iskrene ispovijesti jednog šopingholičara (1)

Samo neka je na akciji i gratis, pa makar mi ne trebalo!

Kaže, na dan otvaranja popust od 20% u prodavnici Nike… mmmm. Već dugo sam u Adidasu, nekad sam malo balansirao, od Pume sam odustao onomad kad mi je relativno nova patika pukla na Trebeviću, Diadora i Lotto su realno šrot, Reebok je vizuelno očajan kao i Asics a Mizuno bih volio da mogu naći dobar povoljno, ali to nije moguće. ‘Ajde onda da vidim taj Nike, nije za baciti 20% popusta, da budu neke fine jednostavne patike za 80 maraka, uzmem ih za 60-i-nešto i dobar sam što se tiče ovog ljeta.

Dođoh tamo, htjedoh ući, ali penis: unutra neki reper viče nešto, 60 djece sa 70 telefona snima, nemam pojma ko je lik ali kako nisam čuo ništa od jebi policiju hitova, tako sam se uklonio.

Navratim poslije, pa polako. Uđem, krenem pregledati, prve neke totalno bezveze patike, 205 maraka… Dalje gledam, neke 250… Još dalje 320… Dođoh do patika od 405 maraka, neki AirMax model, nisam ih volio onda, ne volim ih ni danas, a to 405 za mene može biti samo Pežo, ne i cijena patika u konvertibilnim markama. Uočim da je logika da cijene rastu s lijeva na desno, pa se vratim lijevo do onih od 205 maraka, gledam još lijevo (ljevlje/ljevije), a ono sa njihove lijeve strane nema patika. Pomjerim se ipak malo lijevo, pa još malo lijevo, pa izađem.

Ništa drugo nego se podsjetiti legendarne rečenice Jove Vulete: „Otvorio se ____ [klasična cenzura], cijene su normalne plus 100 do 150 maraka…“

(Juče je otvoren tržni centar Delta Planet u Banjaluci. Iako su očekivanja bila niska razočarenje nije izostalo.)

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII

Teretana Sokolskog doma kao i svaka druga subkultura ima svoj poseban žargon, terminologiju značajniju nego Esperanto i Latinski jezik zajedno. U teretani Sokolskog doma, majku ti jebem ne znači puko majku ti jebem već mnogo, mnogo više, iako to znači i majku ti jebem. Takođe, usljed potrebe za preciznim izražavanjem, tu su hrpe konstrukcija koje bi neuki mogli podvesti pod sinonimne, iako kod njih postoji veoma jasna distinkcija, npr. zglajzo, ošo u kurac, spao s baglama, a opet postoje fraze koje ukazuju na potencijal takvih pojava kao što su ima neku smetnju, varniči i sl. Tu su i mnogi inovativni glagoli, gdje su za časove Seksualnog vaspitanja možda ponajbitniji driješiti i zderati, te različiti termini sa posebnim značajem i značenjem poput lude oči, bijele hlače, šta je se to desilo?, Uroš i Gostimir, banana split… E, upravo je „banana split“ jedna od početnih lekcija kojima trener Sale nove članove uvodi u riječnik teretane Sokolskog doma.

Priča u detalje opisuje događaj koji se desio u neka pradavna vremena, događaj značajan kako za tada mladog člana teretane Sokolskog doma tako i za čovječanstvo uopšte; to je jedna moderna verzija storije o Ikaru gdje se opet pokazalo da ko visoko leti – nisko pada… i ostaje na zemlji sa traumom.

Zbog zaštite identiteta tada mladog člana teretane Sokolskog doma a danas već iskusnog trgovca mobilnim telefonima (i ostalim stvarima), imena i vrijeme radnje će ostati zaštićeni, ali za one koji pažljivo čitaju između redova može se reći da je to bilo u mračno doba kad je Vikom televizija bila gospodar života i smrti, ljubavi i mržnje na ovim prostorima, a njen bogat noćni muzički program sa trakom na kojoj su se prikazivale SMS poruke lične prirode je zapečatio sudbine mnogih potencijalnih vježbača… Zamalo se tako desilo i u ovom slučaju…
On i brat slali poruke na Vikomu, dok sviraju Vikomice ispod što idu one poruke, „tražimo neke djevojke za druženje“ ili šta su već bili napisali, nepismeni obojica bože sačuvaj… – objašnjava trener Sale inicijalnu fazu, pripremu za let.
– Čekaj malo, Vikom? – neupućeno upita jedan prisutni vježbač.
– Ćuti, majku ti jebem, k’o da ti ne znaš šta je Vikom! [Ovdje vidimo primjer kako majku ti jebem ne znači baš majku ti jebem, iako znači i to, prim. aut.] Slali su oni te poruke, trošili i po marku dnevno na telefon, al’ slabo… ništa. Sve do jednom! Javiše im se neke rospije!
Na to jedan mlađi član umalo ne pade sa (školske) klupe za trbušnjake, iznenađen obrtom u priči.
– Pa šta je se tad desilo? [Ovdje vidimo pravilnu upitnu konstrukciju rečenice, prim. aut.]
– Dogovore se njih dvojica da izađu sa tim rospijama, nakon dva mjeseca, dok su uštedili dovoljno da ih mogu izvesti. Ovaj morao prati po 40 auta dnevno u onoj autopraoni, ruke mu bile krvave svaki dan a brat mu radio negdje u šumi, balvane nosio za crkavicu, otišla mu leđa, ost’o kriv k’o upitnik.
– I? I? – nestrpljivi su slušaoci priče oko raspleta.
– Pa izašli su u neku slastičarnu, lijepo se obukli i spremili – on košulju od starog sa svadbe a brat neku havajsku, a ono došle dvije rospije u patikama i trenerkama. Sjedoše one i ni5ni6 naručiše po banana split i po kolu, a njih dvojica se zgledaše, pa pogledaše cjenovnik… Kad su vidjeli koliko je banana split, hladan znoj ih obli! – izusti trener Sale zlosutno. – Naručiše po kiselu jer u cjenovniku nije bilo šećera i vode, al’ im nije pomoglo! Dok si rek’o keks, ove dvije pojedoše onaj banana split, popiše kolu, podrignuše i odoše, a njemu i burazu ostaviše račun! Koliki je ono bio račun, Mitre?
– Bio 24 marke, majku im jebem! – anonimno odgovori član.
– 24 marke! Eto, 24 marke pojedoše i popiše kurve i ništa ne bi, progovorile nisu, ni da im popuše kurac… a kamoli račun da podijele! Od tad je njemu ostala trauma od slastičarni, banana splita i rospija a i brat kad je vidio šta je se desilo, nije htio da lati novčanika, ovaj sve morao platiti! Zbog toga se posvađaše na mrtvo ime, ne pričaju ni dan-danas! – dramatično naglasi narator.
– A majku im jebem [rospijama]! – ote se uglas prisutnim slušaocima.
– Da, da, tako je to bilo, pa vi sad vidite isplati li se taj banana split! – zaključi lekciju trener Sale zamišljeno zagledan u španski zid teretane Sokolskog doma.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Kvisling“ Anikić je bio znatno manje nabildan od Majste… iako nikad nije plaćao banana split, već su ga uvijek plaćale njemu, iako se nije nužno radilo o banana splitu.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI

Mara se o sitnoj djeci stara, nije kao Dara što se po čitav dan…

Život čine male stvari kao i malo veće stvari kao i one stvari srednje veličine, najčešće kupljene gotovim novcem. Radost posjedovanja. Naravno, tugu vrijedi utapati i u prezaslađenoj i masnoj hrani ali o tome neki drugi put. Nego, novac je zlo i valja ga uništavati, potrošnjom. Ne treba dopustiti da se novac skuplja. Trošiti, trošiti i samo trošiti. Zato buraz i ja idemo po tržnim centrima i jeftinim prodavnicama pa kupujemo slatkiše, sijalice za auto i cipele. Tako ti on onomad kupi cipele marke SUPA. Nije baš „Manolo Blanik“ a ni „Sani Armani“, al’ eto. Proizvodnja Kazanstan. Da smo u Americi ne bismo imali viceve u Husi i Hasi nego samo loše igre riječima kao primjer iz prošle rečenice. Elem, cipele su SUPA. Onako penzionerske, al’ svako ima svoj stil.
Dolazimo kući, stara se interesuje šta smo kupili…
-Nenad je kupio cipele SUPA, a imaju još patike SARMA.
-Daj, mali, nemoj lupetati.
-Stvarno, sad ću ti pokazati…
Gleda stara one cipele, pa nisu loše, pa obrni okreni, a ono stvarno piše SUPA.
-Pa dobro, a kad ćete po te patike?
-Kako kad, pa kad bude slava…

(Ako neko zna gdje se mogu nabaviti PEČENJE čizme ili PITA papuče, neka javi.)