Karijera

Sve je lakše nego imati ličnost

Nekad se za svađu iz kurtoazije kaže da je polemika uglavnom zbog pripadnosti određenom statusu učesnika iste, a nekad je to vaistinu dobronamjerna razmjena mišljenja koja neće nužno dovesti do usaglašavanja stavova te će jedan od učesnika ipak morati da malo pogne glavu po završetku iste. Argumenti su argumenti, uz čašicu argumenti dobijaju krila i egzotične rečenice konstrukcije. ‘Čašica’ je samo izraz, u pitanju su bile flašice, sjede njih dvojica i onako raspravljaju. Nije status sporan a ni dobronamjernost polemičara, kad je tako – milina je slušati (njih), za razliku od gospođe na bini koja je bila muzička podloga razgovora u malom lokalu čudnih boja teških za oči. Na sreću, makar nije bilo standardne dimne zavjese u kasni noćni sat.

Usvojena zajednička platforma jeste da je svijet podijeljen po mnogo kriterijuma. Sto ljudi – sto ćudi, sto žena – sto ženskih glava (upotreba u rečenici: „Ženska glavo, opet si virila u čašicu!“). Dijele se ljudi po boji, veličini, obliku i sličnim stvarima na koje nisu uticali prilikom dolaska na ovaj svijeta, ali se dijele i po mnogim pitanjima na koja mogu uticati i efektivno mijenjati svoju okolinu: fudbalski klubovi, muzički pravci, različite vrste automobila, sve su to stvari koje mogu posvađati (svađa kao logična progresija podjele) ljude. Međutim, sve su to stvari trenutnog karaktera. Polemisati se može i o stvarima iz vremena prije samog nastanka polemike. Na primjer, o tome kako je nastao svijet. Upadamo u priču ovog prvog:
– Vidiš, uvijek mi je bila smiješna ova priča o Teoriji kreacije („Rekreacije?“, prekida ga drugi), može i rekreacije, vidjećemo za mali fudbal da se dogovorimo, nego, da nema tu religijsku osnovanost, možda bih i popušio. Ovako kad ti dođe ishlapjeli starac i folira nešto o tome kao da se on lično sjeća, a vidi se po njemu da je bio najsretniji kad je došla struja u njegovo selo, ne prolazi to. Ali, kad to kažem, ima jedno ‘ali’. Moram priznati da sam potpao pod uticaj njihove rekreacionističke propagande koja kaže: „Ako je bila evolucija, gdje je sad?“ Gledam nešto i mislim se, nešto je k’o zapelo. Nisu problem ovi hibridni kukuruzi novi, ali, kad razmisliš, stvarno nema nekih novih super vrsta životinja ili biljaka… Pa nismo mi toliko pokorili ovaj svijet da tamo negdje nema neka netaknuta ultra-vukojebina gdje bi mogao nastati novi model mamuta ili nešto u tom rangu… Sve novo što nastaje, novo je samo pod navodnim znacima. To je samo kombinacija postojećeg u kontrolisanim uslovima, ali, dalji razvoj, napredak, progresija, specifikacija neke vrste, gdje je to? I sad, biljke i životinje, u redu, ali ljudi? Tu se baš ništa ne dešava… možda eventualno blaga kontra-progresija ali to je već druga stvar koja ima jasno objašnjenje.

Ovaj drugi prebaci pogled sa iritantne debele pseudo džez pjevačice na flašu, uze flašu u ruku, otpi gutljaj pa pogleda sagovornika i uputi repliku…
– Ne bih da budem direktan, ali, lud si čovjek. Prvi dio tvrdnje i nekako, to bi se moglo dovesti u vezu sa činjenicom da vjeruješ sve ono što televizija laže, s obzirom da, logično, ne žele prikazati ono što se stvarno dešava, ali, ljudi… pred očima su ti, ali ih izgleda ne vidiš. Napredne vrste. Osvajaju, uništavaju.
– Kakve napredne vrste?
– Superiorne. Beskompromisne. Beskrupulozne. Beštije, kad sam već krenuo na slovo ‘b’.
– Ma o čemu ti pričaš?!
– Promoterke, čovječe, promoterke! Potpuno nova vrsta žena koja osvaja svijet. Sjeti se vremena kad su žene imale dlake po tijelu, tiho hodale ulicom, željele da budu majke… sjeti se toga pa to onda zaboravi, zauvijek! Jer došla je ta nova superiorna vrsta, programirana za negaciju tradicije i sposobna za mnogo opasnih stvari i djela od kojih većinu mogu da izvršavaju u isto vrijeme…
– Misliš da stoje i budu nasmiješene u isto vrijeme?
– Ne budi neozbiljan. Mislim na puno opasnije stvari. One voze automobile, jedu, puše, šminkaju se, razgovaraju sa drugaricom u automobilu nimalo ne obraćajući pažnju na saobraćaj, sve istovremeno! Kad izletiš na pješački ispred njih, trube! A stvari se ne završavaju na tome, evolucija nije stala…

Onaj prvi premješta pogled sa flaše na lice sagovornika, a zatim na iritantnu debelu pseudo džez pjevačicu koja nesputana ometa vazdušni prostor solidno prazne kafane. I drugi se osvrće na iritantnu debelu pseudo džez pjevačicu kao da želi da joj kaže da više začepi u p…. materinu ali njegove sljedeće riječi se ipak ne odnose na nju…

– Da, buraz. Kao što si imao originalnog Terminatora model T-800 a zatim naprednu novu verziju T-1000, tako imaš i nastavak priče o promoterkama. Naprednije jedinke te vrste se transformišu u PR menadžere („Ja ću sebi naručiti još jedno pivo, al’ tebi mislim da je dosta…“, prekida ga prvi). One voze automobile, jedu, puše, šminkaju se, razgovaraju sa drugaricom u automobilu nimalo ne obraćajući pažnju na saobraćaj i uz sve to još pričaju na mobilni telefon! E, kad pred njih izletiš na pješački, one trube i psuju! Pa ti meni pričaj da je evolucija stala… Nije! I nama muškarcima ne ide u korist, sve smo ugroženiji, sa jedne strane takvi predatori, sa druge androginija i pederluk („Uvijek je najveća opasnost prijetila od domaćeg izdajnika… ‘Aj, živio!“, ubacuje se prvi), a kud sve to vodi, ne znam… Naravno, evolucija nije završena a nije ni savršena. Imaš i neuspješne kopije promoterki koje pored toga što jedu, puše, šminkaju se, pričaju sa drugaricom DOK pričaju na mobilni DOK voze stižu da prave i saobraćajne nesreće! Ali opet, zapitaj se, da li je to slučajno ili je to prirodna selekcija našeg doba?
– Pa dobro, kad si ti već tako lijepo razradio sistem, samo mi reci: kojoj naprednoj klasi pripada ona tamo na bini? Njen nivo uznemiravanja prevazilazi sve što sam ja dosad sreo…
– Ne znam tačno, buraz, ali dobro si rekao, ja više nisam iziritiran nego upravo uznemiren od njenog pojanja. Popij ti to pivo pa da mi palimo…

Noć je još bila mlada, pun mjesec visoko na nebu, prostranstva grada neonom osvijetljenog pred njima otvorena. Krenuše polako parkingom ispred lokala, s rukama u džepovima, zamišljeni o prethodnom razgovoru ali i budućim planovima, kad tu divnu skoro tišinu, nagriženu samo veoma tankim slojem glasa debele pseudo džez pjevačice u relativnoj daljini, prekinu škripa guma…
– ‘Alo, bre, kreteni! Pa zar ne vidite da isparkiravam?! Moroni pijani, umalo da vas udarim! O, Bože, kakvih sve idiota ima, nimalo ne gledaju…
Drugi pogleda prvog sa pobjedonosnim ali zlosutnim osmijehom…
– Vidiš li ih sad? VIDIŠ LI?