Pederi su jedini pravi muškarci

Tehnologija i emancipacija su opasno stale na put prirodnoj selekciji. Narod više ne vjeruje narodnim izrekama. Đavo je ušao u ljude, sa zadnje strane.

Ipak, nije sve tako crno u svemu. Opšta progresija – da to tako nazovemo – stavlja neke stvari na svoje mjesto. Nakon ko zna koliko vijekova – ničim opravdanog – patrijarhata, sve je više i više jednakosti među polovima, sa svim njihovim nejednakostima… koje se pokušavaju izjednačiti (uočićemo kasnije). Ultrabrzi kanali komunikacije su sve više otvoreni za onaj pol koji ultrabrzo komunicira, žene. Žene piju kafu, puše, pričaju na mobilni… odjednom! Muškarci turiraju motore dok ono malo trče za ženama a onda ono malo više bježe od njih, traljavo i nadasve neuspješno. Takve scene u prirodi… pa to je materijal za dokumentarni film.

Kako žene sve više imaju pravo glasa, tako su i sve glasnije. Izražavaju se slobodno. Slobodnije. Nejasno i glasno, izražavaju se žene po mnogim pitanjima, kao što je npr. pitanje „Šta žene žele?“ u zagradi od muškarca života. A, realno, ne znaju šta žele.

„Ti bi htjela da ja pušim marihuanu do šest ujutru a ustajem u pet!“ – Rambo Amadeus

Prije svega, jedino činjenično je to da žene žele da budu voljene željene i shvaćene. Taj fakat je opšta kultura, odgovor u Slagalici. Samo, kako shvatiti neshvatljivo, kad u jednoj sekundi žele da budu nježni cvijet a u drugoj surova alpska lavina koja po običaju oduzima živote siromašnim istočnoevropskim turistima. Uspješna majka i poslovna žena koja pronalazi vremena za pilates, fitnes, nes, prljavi ples; onaj stub „iza svakog uspješnog muškarca“; simultano Džek Nikolson i Hit Ledžer… u ulozi Džokera. I to muškarci treba da shvate… razumiju. Da tačno znaju kad ne treba (ništa) nešto reći, vještina na višem nivou od aikida, shinobi.

Kako to muškarci treba da shvate, tako to treba i da isprate. Pravovremenom reakcijom, na… Tad budi takav; tačno takav; ne takav, majku ti jebem. Obrij brkove; pusti brkove. Slušaj me; tlači me. Cvijeće, bombonjera; šamarčina. Daj pare; daj pare. (Ne, to se ne odnosi na bijedni materijalni segment uloge [nedostatka] finansija u moralnom urušavanju lokalnom, već na jednostavne ženske svakodnevne ekonomske operacije spičkavanja para.) Poštuj moje drugarice; sve su to kurve; ne gledaj nijednu; utroje može samo sa nekom ružnijom od mene. Nisam ti rekla; to si trebao da znaš. Usljed svega toga, imamo znatne varijacije u kvalitetu proizvedenih muškaraca. Ni zbog čega drugog, svakako ne zbog njihove pameti, jer pameti nemaju. Već zbog utapanja u sumanutom vrtlogu konfuzije gdje se žene odmaraju na dušeku uz koktel.

Misterija je to, šta biti, činiti (ponoviti), za ženama se svidjeti, za muškarca. ŠTA?! KAKO?! Agonija. I kako žene ne znaju šta žele da budu po postavkama – a neke npr. žele da budu muškarci (samo bez rada u šumskom gazdinstvu) – tako muškarci ne znaju kako da se postave kao adekvatan kontrapunkt tim željama. Zato se i neki npr. ponašaju kao žene (samo bez rada u kuhinji). Naravno, vrijedi spomenuti kako je suština ovog izlaganja činjenica da su – anatomski verifikovane, je li – žene izvor života, ah, to slatko davljenje. Jebi ga. Realno.

„A meni je do plivanja… u njoj.“ – Momčilo Bajagić Bajaga

Međutim, tu se sad miješa ona stavka kako žene žele da budu željene, da se pridoda malo paradoksa (uočićemo ubrzo) u vrtlog. Žene žele da ih žele. Da budu potrebne, korisne, upotrebljene, zloupotrebljene. Jer to je najprirodnija priroda žene, uloga, da bude majka. Da bude majka djetetu, da bude majka beteru, volusini, debilu (daj šta daš), samo da bude majka. Da bude zamjenska majka nesrećniku koji čitav život oko sebe sije samo bijedu usljed neke Frojdologije i da joj isti upropasti život, ekstreman slučaj ali na žalost ne tako rijedak. A „ima samo jedna mama“. Nezamjenjiva, jedina, potrebna… neophodna. Dakle, željena. I ženama najteže pada kad ih ne žele. Od toga polude. Protiv toga se bore, jer ne mogu to podnijeti. To žele da promijene. Džaba što ih milioni žele ako ima samo jedan da ih ne želi… to ih privlači više nego išta. NE MOŽEŠ TI DA ME NE ŽELIŠ, posebno ako ja želim tebe, prva je linija u programskom kodu žene.

„Poješću sve kolačiće, tebi u inat postaću debela!“ – Marina Perazić

A ko je to potpuno imun na tu ljepotu, prirodnu, vještačku, Instagram, L’oreal i ostalo? Ko to začepljava nos kad zamiriše sir, miriše sir? Ko može samo da okrene glavu na treptanje *trep, trep* i namigivanje *mig, mig* (za strano tržište *wink, wink*), ko to ne reaguje na poruku „cao + :)“? Ko to zna više od žena o lubrikantima, dijetama, odnosima sa javnošću i domaćinstvu? Ko to može ići na aerobik i jogu i ostati potpuno hladan na vagone guzica u helankama? Ko je to nepopravljiv toliko da (po ženskoj logici) mora biti popravljen? Ko to ne želi žene toliko da žene to ne mogu podnijeti i moraju da ga se dočepaju? Peder.

„Ima nešto u tom što me nećeš.“ – Željko Joksimović

I tu je sav kuršlus, zato što ono što žene ultimativno žele – od pokretne imovine, je li – su pederi. Jer je njihovo ponašanje nedopustivo, a pri tom se ne misli na homoseksualnu sodomiju. One moraju to popraviti. Majčinski instinkt, izazov EXPERT LEVEL HARD. Ma kako oni to sebi mogu da dopuste, da ih žene ne zanimaju?! Pa šta oni misle?! Čupanje kose, ludilo, stres, cigareta za cigaretom, podočnjaci, pala sam ispit, mamu mu jebem. A pederi ultimativno nezavisni, jer ne pate za pičkom. Nisu pičkopaćenici, takoreći. Boli ih briga. Slobodni, potpuno, da turiraju motor do mile volje. Neograničeni naponskom ogradom konvencija, neopterećeni oblikovanjem svog lika i djela prema potrebama suprotnog pola. Kad odu kod automehaničara nimalo ih ne zanima kalendar na zidu. Nesputani kontriranjem ženama, shvatanjem neshvatljivog. Hladnokrvni, urednih obrva, željeni uzaludno. Oni se tapšu po dupetu i kad izgube poen u odbojci, a one kip(t)e na tribinama… Pederi su, u ultimativnom zbiru svih prava i sloboda, jedini pravi muškarci… sem onih pedera koji se ponašaju kao žene.

„Nekad je 90% ljudi živjelo dobro a 10% odlično, a danas je obratno… Čekaj, šta sam ja rekao?“ – neimenovani prodavač sa pijace

Tačno tako.

PROSLAVA MEGAVAŠARA TAŠTINE

Teške životne prilike nose sa sobom i… teške priče (u kojima se zatrpašmo, majku ti j.*). Opterećenje je višestrano, za većinu ovdje koja živi tako kako živi. Opet, mnogo je puta spomenuto – obzirom na rasjednu liniju među stanovništvom – djeluje gore kad kukaju oni što imaju „nešto“ nego kad kukaju oni što nemaju ništa. Naravno, nasuprot širokog zarđalog dna je tanki sjajni vrh…

Jedna od zanimljivijih pojava u skorije vrijeme – makar na ovim obalama Panonskog mora – jeste „proslava punoljetstva“. Osamnaesti rođendan uz opasku sad će te moći hapsiti kako ‘oće. Generalno, rođendani jesu tradicionalno prilika za proslavu a opet sve je individualno, kako ko to shvata i koliko je finansijski spreman… spreman. Pridavanje neke posebne pažnje i značaja takvim manifestacijama (za koje će ubrzo biti potrebni projekti i akcioni planovi), organizovanje gala zabava, dres kod, p.materine… sa jedne strane novost, a sa druge strane samo nastavak tradicije. I jedna dobra „sigurica“ – iako ima i boljih.

Elem, tradicionalno, opšte je poznato kako su svadbe na ovim prostorima većinu vremena nepotrebno rastrošne, ode hrpa novca na hranu koja se ne pojede, alkohola se (naglašeno akcentovano) „božetipomozi“ i popije, ispuca se nešto zaliha municije, harmonikaš oplodi nekolicinu najveselijih žena, mladenci se usele na sprat kod jednih od roditelja i mogu mirne duše da griješe (a ne kao dotad da uzorna hrišćanska mlada čuva nevinost praktikujući analni seks). Realno, nije to mala stvar, taj brak. Treba proslaviti, pa makar se i razveli nakon dva mjeseca. Zato svadba (grand stajl)! Al’ opet, neće ovi mladi danas tako lako da se žene i udaju, majku mu…

Zato proslava punoljetstva. Htjeli ili ne, sem u nekim kritičnim slučajevima, doguraće do osamnaest. Međutim, ima jedna još sigurnija „sigurica“: mala matura. Kao što dvije babe na sahrani u Vilusima komentarišu kako nema dovoljno orasa (sahrana – još jedna prilika za dernek), jednako je bezvrijedna i aktuelno frekventna opaska kako su se male mature pretvorile u… velike mature. Frizure, odijela, haljine, šminka… male djevojčice kao velike. A osnovnu školu, sem u ekstremno kritičnim slučajevima, svi završe (nema nepismenih!; Hitler se veselo okreće u grobu). Tako mala matura postane kao velika. A velika je… standardizovana, nekad su gimnazijalci imali panoe u centru grada („mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“), a sad imaju svi.

Generalno, stvari se pomjeraju. To je tako. Kad godina izda, kao što je izdalo poprilično ovih iza nas, standardi se snižavaju (a to obuhvata i onu divnu rimu iz Žikine dinastije), svako dostignuće/postignuće je razlog za slavlje. U ovoj konstelaciji stvari, to je i rođenje, ne samo završavanje osnovne škole i 18. rođendan. Ako zanemarimo rođenje (koje je preduslov), proslava hronološki prvog dostignuća – male mature – sa jedne strane je paradoks, uzimajući u obzir mogućnost kupovine diplome kao „potvrde valjanosti odgoja, vaspitanja i obrazovanja“, generalno stasavanja („biti čoek“) a sa druge strane je to zapravo najiskrenije dostignuće jer ovdje još uvijek nema privatnih osnovnih škola (mada već sad postoji potreba za njima). Sa takvim startom, nizak nivo aspiracije se proteže po čitavoj društvenoj vertikali – koja danas poprilično liči na horizontalu, te kad se krene o tome, teško se ispetljati iz trica i kučina i lako zaboraviti da je Vašar taštine objavljen još 1848. godine. Ko se još sjeća… čitanja knjiga…

* Blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odsad sa 50% manje psovanja.