Ispovesti tačka 1.0

Pored toga što sam na osnovnoškolskoj ekskurziji u Bečićima 1997. godine vidio kako Neđo M. kuvano jaje – srećom, oguljeno – maže eurokremom i jede, pamtim i neke manje upečatljive (a znatno ukusnije) stvari: krofne na plaži. Doduše, ne sjećam se da sam ih jeo nego teško da su mogle biti gore od prethodno navedene kombinacije.

Krofne na plaži nisu bile naročito različite od krofni na velikom odmoru koje su žene prodavale na kapiji škole a mi ih u drugoj smjeni na kraju velikog odmora molili da nam poklone one neprodate (jerbo smo bili – i ostali – sirotinja), ali su krofne na plaži imale drugačiju, veoma zvučnu reklamu:

„Vruće, taze kod čika Laze!“

U skladu sa tim, moja se današnja ispovijest sastoji od zareza. Naime, za mene je to bilo „Vruće taze kod čika Laze!“ i ja sam se tad pitao zašto lijepo ne kažu „krofne“ nego govore „taze“. Zli jezici bi imali štošta da kažu o tome, međutim, zle jezike je najbolje preduprijediti, što ću i učiniti: nije problem što sam se ja tad to pitao, već što sam se pitao šta su „taze“ i nekolicinu godinu nakon toga. Eto, šta ću, nije imao ko da mi kaže… nije bilo interneta.

Drugovi (učenici) su živi ljudi, pa i oni…

Nekada je na brdovitom Balkanu (ili makar nekim nj. dijelovima) bilo vrijeme kad su učiteljice zvali drugaricama, iako to one nisu bile (ili makar nisu svima). Da li su danas učiteljice drugarice učiteljice ne može se reći bez opsežnog i višeslojnog istraživanja koje ćemo ostaviti za neki drugi put…

Osnovna škola je osnovna, da se u njoj steknu osnovna znanja. Ipak, u osnovnu školu se svakako ne dolazi bez ikakvih osnova. Neko ne dolazi bez sendviča, neko ne dolazi bez ručnog privjeska u vidu brižne mamice, neko bez preteške torbe koja sluti krivljenje kičme a neko ne dolazi bez kućnog odgoja. Svako ponešto. A i učiteljica je nosila naočale. Bilo kako bilo, jedan dječak, kojeg ćemo zbog programa zaštite svjedoka nazvati Miroslav, onomad se ubilježio u zlatnu knjigu anegdota pomalo pogrešnom upotrebom terminologije koju je usvojio van škole. Desilo se to u dva sukcesivna događaja koja ćemo ovom prilikom smjestiti u dva razreda – godinu dana razmaka.

I razred – premijera
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, moram ići kakiti.
– Miroslave, to se ne kaže tako, nije pristojno.
– Ali ja moram!
– Možeš u toalet.

II razred – repriza sa korekcijom
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, mogu li ići srati?
– Miroslave!
Slijeganje ramenima nije pomoglo, Miroslavu i dalje nije bilo jasno u čemu je pogriješio ovoga puta… A djeca k’o djeca.

On Tanzania is only black people. On Serbia?

– Šta ima, komšija, ne daš se vidjeti…
– Istina, komšija, nema me nigdje, al’ biće u narednom periodu. Evo, riješili smo slavu – sve sam tanjire svojeručno oprao, sve spremljeno. Tri sam dana jeo samo kolače, pa sad lagano treba da vratim so u ishranu.
– Pa kako samo kolače, ništa sarma?
– Ma kakva sarma, ne jedem ja ta srpska jela. To da išta valja, ne bi Srbi bili ovoliko blentavi.

A, realno, nije ta sarma toliko loša, niti su kolači nesrpski, nego, ako mogu birati između kolača i nečega – prehrambenog artikla a da to nisu ćevapi i pomfrit, biram kolače. A znaju Srbi praviti kolače (posebno slavske), al’ nekako su šiptari ispali majstori za to. Zato Srbi kod njih idu na šampitu. Al’ ja ne.

Od tad, a to je bilo onomad kad sam radio kao zamjena u osnovnoj školi. Moje prvo radno iskustvo, popriličan šok kad sam uvidio u šta se škola pretvorila. Doduše, imam malo tvrđu kožu tako da je šok bio dvosmjeran, koliko god da sam se ja šokirao, učenici su bili jednako šokirani mojim antičkim nastavnim metodama naslijeđenim, sa jedne strane, od učiteljice Branka Ćopića, a sa druge strane, od oca fudbalera koji, u rijetkim trenucima evociranja na slavnu prošlost, zna izjaviti kako „nema mjesta u Bosni gdje se nisu potukli“. A išli igrati fudbal.

Nego, šiptari i zašto ne kupujem od njih.

Dio I
Sjedi taj mali u zadnjoj klupi i priča i priča i priča. Deveti je on razred, a ima ga 30 kilograma zajedno sa stolicom i klupom (mada, bolje i to nego oni od 100 kg, njih je teže manuelno izbaciti iz razreda, prim. autora). Tako mali a tako puno priča. Vidim da ne planira da stane, đavo odnio šalu, moram ustati sa tapacirane stolice. Priđem mu lijepo, upitam ga kako se zove. (Ne znam ih, tu sam kao zamjena.) Kaže Derim. Pedagoški nježno spustim svoj nježni prosvjetni dlan na njegovu glavu pa ga još jednom upitam kako se zove. Derim, ponovi, kao da sam gluv i glup. Sukladno ideji da on mene z., nepedagoški nenježno svojim prosvjetnim dlanom stisnem njegovu malu glavu pa ga još jednom upitam. Stisak izmami suze u nj. očima pa mi reče da se zove tako kako se zove i da provjerim u dnevniku. Ja tamo kad ono fakat. Samo nije Derim nego Nderim, al’ se to N prečesto izgubi u izgovoru. Gledam ime u dnevniku, dijete plače, a meni žao. Al’ neće biti zadugo…

Dio II
U nedostatku gradiva odnosno ideja za rad, za prvi čas druge (i posljednje) sedmice mog radnog boravka u školi, odlučim da djeci devetog razreda zadam da pišu sastav tj. essay. Tema relativno slobodna, odnosno, šta su radili na svom kratkom proljetnom raspustu, a ukoliko ne znaju da opišu šta su stvarno radili, neka izmisle. Neka koriste riječi koje znaju, probaju sklopiti nekakav sastav, ko uradi dobro – dobiće dobru ocjenu, ko ne uradi dobro neće dobiti lošu. Krajnje pedagoški po novim pedagoškim principima, svi vole nastavnika koji daje samo dobre ocjene. I dok su neki pisali kako su se proveli na raspustu, neki pisali kako im je Vladimir Putin ujak, Nderim je otišao na sasvim treću stranu… Njegov sastav na temu „Moj proljetni raspust“ (My Spring Break) počinje rečenicama „My best freund is Hashim Tachi. He and I killed much people.“, a nakon toga još koješta. Kad sam to pročitao, nije mi bilo svejedno. Pokažem nekim kolegicama, a zatim i direktoru. Gleda čovjek, problijedio, šećera i vode. „Pa ovaj će nama bombu baciti u školu!“, reče, uze dotični komad papira koji je tad posljednji put viđen u javnosti. (Dalji postupak povodom tog slučaja je vođen metodom ništa.)
Ipak, ja djeci moram podijeliti sastave. Dođe Nderimov razred na red, pa i sam dotični. Vokativom ja njega po prezimenu pa mu kažem kako ono što je napisao nije normalno, te da će već biti nešto urađeno po tom pitanju, ali ne s moje strane (meni je to bio posljednji čas). Al’ kad sam već tu, da ja njega malo propitam engleski. Pred tablu, pa mu kažem da piše rečenice na srpskom, a onda će ih prevesti na engleski. Uze Nderim kredu u ruku, a ja počeh diktirati: „Moj najbolji prijatelj je Mitar Mirić. On i ja smo poljubili mnogo ljudi.“ Gleda on u mene kao da je gluv i glup. Ponovim mu isto, uz još intenzivniju reakciju ostale djece u vidu smijeha. Napisa on to nekako, pa onda krenu prevoditi: „My best freund…“, i kako napisa freund, ja njemu lijepo marš na mjesto. (Iako smatram da je previše da djeca uče dva strana jezika u osnovnoj školi, to nije moj problem.) Nderim ljutito sjede na svoje mjesto, i kako sam okretao stranice dnevnika, ljutito mi reče: „Šta je sad, da mi nećeš dati jedinicu?“ Pogledam ga, a on i dalje 30 kg sa stolicom i klupom a brutalno ljut, pa mu odgovorim potvrdno, a zatim upišem solidnu jedinicu na odgovarajuće mjesto. A nisam planirao. Ovoga puta su uzalud bile suze i povici nemoj, nemoj.

Nego, takav stepen zatrovanosti u tom stadijumu razvoja… nisam očekivao. Upućuje, rekao bih, na genetski poremećaj. Veoma žalosno, kako god se okrene. I sad, šta to za mene znači? Ni u ludilu kod šiptara. Ni na kolače, ni na pitu, ni u šali, ni greškom. Doduše, sam podatak da je meni ovako nešto trebalo da ukaže na problem je dokaz koliko su Srbi glup narod – bezveze je da se vadim da sam rođen u finoj porodici gdje sam učen da ljude dijelim na dobre i loše. Bilo lijepo 500 godina pod turcima, pa još onda ‘ajmo tamo na more, biće nam k’o kod kuće, ima baklave i bureka. Doduše #2, Srbi gdje god da se okrenu, svi bi nam ili jesu već j. mater, tako da ne može ni međa sa bodljikavom žicom na sve strane. Zato i razmišljam gdje i kako da počnem učiti japanski.

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste II

I desilo se to što se desilo, položio sam onaj test i to se ubrzo pročulo. Ne zato što svaki konj svog konja hvali, već što se nedugo nakon polaganja testa, usljed nedostatka boljih tema, nađoh u novinama u članku naslovljenom „Posla nema ni za genijalce!“ posvećenom uglavnom meni. Elem, pored svih priča o najvećoj krizi (krizama) u ovoj državi još od, pa… ikad, iznošenja prljavog veša raznih političara, prikazivanja čistog veša narodnih pjevačica (ili nedostatka veša) i sličnih stvari, ja sam uspio da tu otmem malo prostora i uguram se u novine. Izvinjavam se, ali, morao sam da napravim malu diverziju od krupnih problema – problema krupnih ljudi. Ne nužno fizički krupnih.

Izašao članak u novinama a u članku piše koliki mi je, i sad, čitaju se novine, stižu komentari sa raznih strana. Zbunjenost, iznenađenost, šok, nevjerica. Oduvijek su mi govorili da sam specifičan samo što nisu znali da sam specifičan na ovaj način. Nisam ni ja znao da sam ovoliko, ako ćemo iskreno. Ali, realno, sve te eksterne impresije su nebitne. Cijenim i plus i minus i jednako, ali porodica je porodica, posebno ova uža, do njih mi je jako stalo, do njihovog mišljenja.

Nakon nekog vremena kad sam uspio da ubijedim roditelje da sad kad sam pametan (a inteligencija i pamet, kao što znamo, nisu isto) neću tražiti neke posebne uslove za život poput redovnih obroka, čiste odjeće, džeparca, počešmo normalno da razgovaramo. Štaviše, više nego normalno. Poče da se čuje i moj glas. Ali, nije to tema.

Desi ti se jednom da mi majka prenese komentare kako me je neko¹ ugledao u novinama pa se iznenadio, prenio to nekome², a taj rekao nekom³ i takvim stepenicama to došlo do moje majke odnosno mene. Imaju ljudi pravo da se čude. Nego, upitam ja majku da li je ona bila začuđena. Kaže da nije. Sad sam ja začuđen. Kaže ona da je to znala još od onog dana u trećem razredu kad sam se puno ranije vratio kući iz škole…

Kao mnogi od nas, i ja sam naučio da čitam sa nepune četiri godine. I volio sam da čitam. Čitao bih sve što mi dođe pod ruku i stalno sam čitao. Za kuhinjskim stolom, u kupatilu, na času u školi. Doduše, malo je bio problem što ja na času u školi prebrzo pročitam ono što učiteljica zada. Pa onda ona kaže da još jednom pročitam. Pa još jednom pročitam. Pa mi ona ne vjeruje. Pa ja onda čitam roman (iliti strip) ispod klupe. Druga djeca još uvijek po prvi put čitaju zadatu lekciju. Pa se ja onda krenem smijati jer mi je roman smiješan, a roman je uglavnom Alan Ford. Pa me učiteljica otjera u ćošak zbog smijanja. Pa se smijem u ćošku. Pa me učiteljica izbaci sa časa. U drugom razredu osnovne škole. Pa se ja onda popnem na sprat da bacam avione, i tako vrijeme leti, a lete i avioni. Eh, te stare učiteljice, one su znale sa djecom. Uglavnom, sad je jasno da sam tako rano naučio čitati zbog ovog viška inteligencije, a eto, taj mi je višak inteligencije donosio cijenjeni višak slobodnog vremena u vidu tog izbacivanja sa časa. Ipak, ni to nije pomoglo da se moj školski prosjek spusti ispod 4,5. Nije da sam se ja trudio, nego, tad može bez truda… Ali, progresija je čudna stvar. Ne zadržava se na mjestu. Tako sam i ja napredovao. Sve sam se glasnije smijao dok bih čitao romane ispod klupe a moja učiteljica je to analitički primjećivala. Nekako je i taj školski hodnik postao premalen, kazneno-nadzorna prva klupa nedovoljna mjera. Incidenti smijanja su bili sve češći i u zraku se osjećalo da će doći do direktnog sukoba, što reče Pejaković: „Doće on, mora on’ doć’, doće on, mora on doć’… Kaže Đuka: Posjeta!“

Da li je to jednostavno bio težak dan, promjene vremena, položaj planeta, moja izuzetna nepodnošljivost ili učiteljic(č)ina tolerancija na minimumu ali se desi jednog utorka utorka dijalog. Iznervirana građanskim neposluhom, u jednom trenutku se direktno obrati razredu a indirektno meni…

UČITELJICA: Kome je dosadno može da ide kući!
MOJ INTERNI MONOLOG: To je to! Ono što sam oduvijek želio! Da, dosadno mi je i mogu da idem kući! Hvala Bogu pa nikad u životu nisam lagao da volim školu i da mi je lijepo tamo. Jer nije. A sad ovo, učiteljica me napokon shvata. Sladoled, romani, humorističke serije… mmm, sve ono što volim, nema više mrske škole… Čekaj malo, ipak je ovo sumnjivo. Mora da postoji neka caka. Lukava je učiteljica, kao lukava lisica iz one basne o lukavoj lisici. Valjalo bi provjeriti koja je cijena…
MOJ EKSTERNI LOG: A hoćete li Vi mene zapisati?
UČITELJICA: Ne.
MOJ INTERNI MONOLOG: PAKUJ STVARI DOK SE NE PREDOMISLI!!!

I spakujem ja stvari lijepo u svoju torbu, ostatak razreda ćuti pod utiskom, učiteljica zbunjena i ljuta, ne znam da li više zbunjena ili ljuta, nije me ni briga. Ustajem, otvaram vrata, kulturno „doviđenja“ i izlazim. Pobjedonosno. Slobodan. Vraćam se kući. Radim sve ono što volim. Generalno se osjećam dobro. Dolazi moja majka i pita me otkud ja kući. Ja sve lijepo objasnim i istaknem da je učiteljica rekla da me neće zapisati. Moja majka je učiteljica. To ne prolazi baš kod nje. Nakon nekog vremena provedenog u dijalogu sa majkom porazi me činjenica da ću sutra ipak morati u školu. Sve što je lijepo… Niko čašu meda… Jedna lasta…

Bilo je to i prošlo, i vaistinu, učiteljica me nije zapisala. U đačkoj knjižici nije bilo izostanaka, ocjene su bile sve one koje sam i dobio, samo je u rubrici vladanje stajalo „dobar“. Meni to nije zasmetalo, ne moram da budem „primjeran“, „dobar“ mi je bilo sasvim dovoljno. Ipak, jednoj drugoj učiteljici se to nije svidjelo tako da sam ubrzo promijenio školu…

Dunavom još šibaju vetrovi…

I sad, u sklopu stvari koje mogu navesti kao pozitivne u vezi mog trenutnog posla, pored slave, novca i žena, tamo negdje na 172. mjestu te liste se nalaze toplina i ljubav kojima zrače oči djece iz VI razreda kojima predajem. Mada se, međusobno, ta djeca čudno gledaju. Štaviše. I sad, različite su tu situacije, imam različite tipove malih antagonista. Iz različitih razloga djeca ulaze u male sukobe, ali dosad najbolji je taj da se svađaju dva tabora oko toga ko bolje zna engleski. Njih dvojica, jedan nizak i crn, tačno kao Maverik (iz filma Top Gun), a ovaj drugi nizak i plav, skoro kao Ajsmen. Njih dvije onda dođu nešto kao Telma i Luiz. I tako, par časova je rastao antagonizam na toj liniji, a onda dođem na ideju – premještanje: Maverik će da sjedne sa Telmom, a shodno tome, Ajsmenu „pripadne“ Luiz.

Nije im lako palo. Premjeste se, po instrukciji, nevoljno, Maverik i Luiz, i sjednu sa novim drugarima u klupe. Pardon, sa strana klupa. Bukvalno. To je taj neki period u životu, gdje muški primjerci bježe od ženskih, potpuno suprotan od onog perioda koji će uslijediti i trajati čitav život (kod zdravih heteroseksualnih primjeraka ljudske vrste). Taj neki period koji izrodi rečenice poput ove Maverikove:

– Nastavniče! Ne mogu ja sjediti sa njom. Ona je… ŽENSKO!

Jedan od boljih izgovora, moramo se svi složiti. A Telma ne može biti simpatičnija nego što jeste, djevojčica krupnih kesten očiju u roza majici sve sa minđušama u obliku srca. Odbacio sam Maverikov prigovor kao neosnovan te se čas nastavio, a u sklopu časa kratki sastav – treba napisati par riječi o svom drugu iz klupe. On o njoj, ona o njemu. Kako se zove, kakvu kosu ima, oči, koliko ima godina, omiljena boja i slično. I sad, krenuše djeca sva raditi, samo se Maverik još više odmaknu od Telme te poče da je kritički razgleda… minut, dva… a zatim to prekinu pitanjem upućenim njoj:

– A kako se ti zoveš?

Da ne spominjem reakcije koje su uslijedile, njen protest, njegov protest na njen protest, proteste njihovih saigrača… ali, prođe od tada trines’ bajrama, ne baš, par časova, a njih dvoje nastaviše sjediti sa sve manje i manje koškanja. Usput, uočih da Maverik čudno mlati/maše/klati nogama (koje ne dohvataju pod) dok sjedi pored nje i čita. Upitah ga da li zna šta to znači. Nije znao. Upitah razred. Ruku diže Luiz:

– To se radi kad čovjek laže ili kad je zaljubljen ili kad je bolestan.

Rekoh Maveriku da izabere jedno od to troje, a on samo krenu odrično klimati glavom, tako definitivno potvrđujući o čemu se radi.