333, sitno!

– Znaš (li) ti šta je to?
– Znam.
– Gas maska. To je meni dobro kad čistim septičke jame…
– Znam, i meni je valjala. Ja sam jedne zime služio vojsku četiri godine.

jnakoudaraob6Ah, ta vojska. Sa romantičnim prizvukom. Ona vojska. Naravno, JNA, jer se većina živih (i preživjelih) najbolje sjeća JNA, iako služenje vojske (uključujući i ratovanje) ima dugu tradiciju na ovim prostorima; takođe i njena pravna nasljednica na ovim prostorima, VRS. Ta vojska (tačnije, služenje vojnog roka) je imala mnoge funkcije, od kojih je (po)najbitnija bila ona socijalna: dovođenje u prosjek mamlaza omladinaca svih vrsta, boja i veličina. Počesto se začuje žal za (tom i takvom) vojskom, kako bi to bilo veoma pozitivno i mnogo značilo za pravilniji rast i razvoj maloljetnih delinkvenata adolescenata danas… Izlišno je spominjati kakav je to bio ritual i priznanje – nisi se mogao ženiti ako ne odslužiš vojsku, morao si se vratiti iz Njemačke ako je nisi odslužio, piletine i torte iz masnog papira u vozu ako se nisi najeo, kao da nisi živio…

E, sad, nije da nema vojske (i sad). Što se tiče slobodnih i poluokupiranih srpskih teritorija, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije, tu su neke grupacije u maskirnim uniformama: u Srbiji je to Vojska Jugoslavije Srbije a u Bosni i Hercegovini su to Oružane snage BiH. Vojska Republike Srpske je pod političkim pritiscima ukinuta prije ravno 10 godina (utopljena u OS BiH), a malo prije toga je ukinuta obaveza redovnog služenja vojnog roka. U Vojsci Jugoslavije je takođe ukinuta obaveza služenja vojnog roka, a postoji mogućnost dobrovoljnog služenja nakon kojeg se dobije zahvalnica. Simpatično. Dakle, sa jedne strane je tu vojska kojoj je ostalo uglavnom čišćenje dvorišta kasarni – jer su metle jedino MTS kojeg ima dovoljno, a sa druge strane je to „profesionalna“ vojska u kojoj WC-e čiste čistačice. Potpuno pogrešno, jer je tradicija čišćenja WC-a kao „nagrade“ vojniku bila jedna od najznačajnijih vaspitno-obrazovnih metoda…

Dakle, da se vrati vojska! Samo da rata ne bude! Ma može ga i biti! Ali da ga ne bude! Nego, da se vrati ta vojska (ona vojska), pa bismo svi bili bolji i djeca bi nam bila bolja. Naravno, svijet je ljepši kada sanjamo…

Utakmica je puno drugačija danas. Mnogi to ne shvataju. Ne mogu više Uroš i Gostimir da podignu ražanj uvis i dočekuju neprijateljske avione arsenalom najboljih psovki i kletvi. Ne ide to. Neće više niko kod neprijatelja da vozi avion. Majku mu, neće ni kamion, a kamoli avion. Neprijatelj Džon lijepo sjedi u bazi pred kompjuterom, pije kafu, pregleda porno stranice sa maloljetnicama a onda baci pogled na teren, vidi kako su se Uroš i Gostimir zaštekali iza šljive, pritisne „Enter“ i ona raketa poleti fijuuuu… i tras! Lete Uroš i Gostimir u komade, a mater im briše spomenik i leleče, poginuo svekar, poginuo đever, svi mrtvi. Dakle, izgubilo se to na tom planu, prije svega, potreba i metodologija, posvuda.

Drugi je fakat što je (ovaj ovdje grbavi) teren danas puno drugačiji. Nema više šest buktinja na grbu i upoznavanja raznih naroda i narodnosti kroz neprirodnu bliskost pod tuševima u krajnje geografski nepoznatim područjima. Štaviše, u Republici Srpskoj je jedna od najegzotičnijih lokacija za služenje vojnog roka bila Bileća („Dole kamen, gore nebo…“), što je bio šok za omladince iz zapadnog dijela RS, a danas je sve toliko izmiješano da više u Banjaluci nije potreban prevodilac za hercegovački… Dakle, već je sad to na granici incesta, nema se tu šta puno miješati.

Ali eto, ostalo je to sjećanje, poprilično živo. Vojska i njeno mjesto u sistemu: vojni objekti, vojna lica, vojni stanovi, vojne tajne, vojne penzije… i obavezan vojni rok, retardant idiotizacije. Međutim, da li bi to tako bilo danas, kao nekad?

Ima sasvim dovoljno ljudi koji pamte to vrijeme, bili su dio njega, bitan, a opet, sinovi su im… nisu. I to je činjenica. Da li bi JNA tetovaža uspjela održati popularnost pored „САМО МN БОГ МОЖЕ СУДNТN“? Da li bi vojne tajne prvo curile na fejzbuk ili na instagram? Koji bi se kapetan desetar Cokula Macola nametnuo kao autoritet omladincu nakrivo nasađenom na turbo-folk, korupciju i samoživost, u državi gdje su to vrline i kvaliteti kakve posjeduju „najviši autoriteti“? Kako bi obuka regruta izgledala pod budnim okom NVO, uz svo poštovanje „ljudskih prava i sloboda“? Na koji način bi bilo moguće dekriminalizovati ubistvo u porodici zbog sramote nanešene „prigovorom savjesti“?

U vremenu kad su muškarci prošli kroz hiljade faza (od kojih je malo koja bila muška) i gdje su metroseksualci već „retro“, uveliko skrajnuti na margine od strane spornoseksualaca (fitness_porno_sexuals; mladići koji utjehu za izostanak poslovnih uspjeha nalaze u treniranju tegova a zatim reklamiranju svog tijela na društvenim mrežama; konačno prilika da budem dio neke totalno moderne društvene grupe, samo trebam nabaviti društvene mreže, prim. aut.), brkovi po pravilu službe su izgubili sav svoj značaj; ona vojska je funkcionisala u onom sistemu, a kako bi u ovom sad… nikako, vidljivo po faktu što je (ona vojska) popucala po šavovima prvom prilikom. Analogni ŠBBKBB na širi plan, kako bi unutrašnja organizacija one države (uključujući vojsku) bez rata preživjela ulazak u domen slobodne ekonomije? Teško i loše. Analogni ŠBBKBB na najuži plan, šta bi to značilo danas za omladinca mladoga neusmjerenog, nepametnog, efektivno?

Đavo je 14

Žene su, pored svih divnih stvari koje se vežu za njih (zapravo, od kojih su sačinjene), ipak (!) i uzrok mnogih problema kod mladih ljudi muškog pola od 7 do 107 godina. Nehotično, nenamjerno, ali jesu, uzrok. Na stranu to što su ti mladi ljudi muškog pola emotivci koji ne čitaju pažljivo ženske časopise pa sami sebi nanesu sav svoj bol…

Pričamo nešto kapetan Zec i ja, on je sav u nekom emotivno pomjerenom stanju. Držeći flašu rakije, suznih očiju drhti i ponavlja: „Ona… kurva!“, dok sa njim i za njim na grani obližnjeg jabukovog stabla plače 12 malih anđela dok čekaju Avrama koji je otišao u „Rodić“ po pivo. Pokušavam da oraspoložim kapetana, ali ne ide…
– Sve sam joj dao! Ružu u obliku M-16, dušu ranjenu gore nego Car Lazar na Kosovu polju i ovo, prokleto da je, snažno tijelo obučeno u odijelo posuto činovima kao zlatnom prašinom! A ona… kurva! Nije htjela… A nije, kriv sam ja…

Na to mu kažem da to rakija govori iz njega, te da ne smijemo doći u fazu da razmišljamo kako žene imaju pravo da se ponašaju onako kako mi to od njih ne tražimo. On otpi još malo rakije pa nastavi…
– Ma nije tako, ja sam kriv! Mislio sam da može nešto što ne može! Previše sam razmišljao… to je problem! Ne treba previše razmišljati! Što se manje razmišlja, to je bolje!

Tu se složim sa njim uz primjer prikladnog djelovanja:
– Tačno tako! Nikakvog razmišljanja ne treba biti! Samo dođeš i kažeš joj: „Zdravo! Ovo je moja kita, tvoj budući najbolji drug!“
Podignute obrve, kapetan uloži repliku:
– Ne znam… To možda može Mladi Z. Delić… ja ne.
(Za one koji su se tek uključili u rad ovog bloga, M.Z. Delić je duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, indijanskog imena „Onaj koji gleda pravo u oči, čvrsto drži za ruku dok drugom rukom čini čuda i još kuca poruku na mobilnom“, mladić koji je uvijek za pet lajkova i deset zgibova bolji od svih zgodnih mladića [nalickanih pedera, prim. aut.] koji su prošli kroz emisiju „Red Carpet“, čovjek koji je svojom nerazumnom odlukom na dugu vezu natjerao tisuće i tisuće djevojčica na gašenje fejzbuk profila i masovna samoubistva na području zapadne Bosne i južne Švedske.)
– A, ne – ispravih kapetana Zeca. – M.Z. Delić ima sasvim drugi pristup. On dođe i kaže: „Zdravo! Ovo su moji trbušnjaci, možeš na njima rendati jabuke!“
– Jabuke? – upita kapetan.
– Jabuke, jabuke… a mogu i lubenice.

A kajmak – ispario!

Desilo se tako onomad da smo kapetan Zec i ja išli kao vatrena logistička podrška jednom neumornom tragaču za poslom u jedan mali grad usred Bosne koji je, eto, mjesto rođenja presvijetlog Skendervakuflije. Inače, kapetan Zec je kapetan Oružanih snaga BiH, čovjek s ružom u jednoj ruci a vatrenim oružjem u drugoj, u svakom trenutku spreman da oduzme i najkraći život stranog plaćenika/domaćeg izdajnika/teroriste, zarad mirnog sna građana BiH. Dakle, kapetan Zec je stvarno kapetan, fin, kulturan i opasan momak, a ne neki pijani bradonja u prugastoj majici koji viče „Ahoj!“, ako je neko nešto slično pomislio.

I sad, ugodna je tu nadmorska visina, oštar zrak u hladan dan, behar zime se razastr’o po širokim livadama, Aca Lukas u ekstazi tamo negdje dok mi zarad obavještajnih zadataka hodamo sporednim ulicama malog grada djelujući naivno znatiželjno. U jednom trenutku nailazimo pred ugostiteljski objekat konspirativnog imena „Raj u šumi“, konspirativnog iz razloga što nije u blizini šume a šumovit je kraj, kao i Bosna uostalom (oni dijelovi koji nisu depilirani). Objekat je ukusno naglašen reklamom na kojoj se nalaze siluete dva medvjeda koji plešu, dok ih sa strana gledaju siluete lisice i vuka. Kompozicija je to izuzetnog sklada, pećinska umjetnost na neonskoj reklami, tako da je kapetan Zec izvadio svoj multifunkcionalni špijunski aparat u obliku mobilnog telefona da vizuelno zabilježi istaknutu tačku lokacije. Kako on poče da pohranjuje bajtove u .jpg format, tako se na vratima ugostiteljskog objekta pojavi domaćica istog…
– Izvinite, a (za)što slikate?
– Onako… turistički! – ne zbuni se kapetan Zec.
– A dobro je, ja sam mislila da nije neka inspekcija…
– A, ne, ne. Nego, da Vas pitamo, da li kod Vas ima hrane ili je ovo samo kafana?
– Samo kafana, da.
– A gdje bi nam bilo najbolje da pojedemo nešto, neki roštilj?
– Pa, možda kod Popa Drage…
– Pop drži roštiljnicu?
– Ma ne, samo ga tako zovu.
– A gdje mu to dođe?
– Iz ovog pravca kad dođete na semafor samo nastavite pravo pa sa desne strane…
– Dobro. A recite nam, da li je tu najbolji roštilj?
– Pa, da, tu Vam je, onako, najčistije

I kod te rečenice, sva bagra koja sluša EKV, ljudi iz gradova, treba da se zamisli. O životu. I stalnosti. Život i stalnost. I činjenici da mnogo više ljudi vidi tablu КНЕЖЕВО nego onu na kojoj piše DOBRODOŠLI, a neki nikada ne vide nijednu od tih tabli. A odlični su tamo ćevapi, iako se od ćevapa, na žalost, ne živi.