Stara zove Selo, Stara zove Selo. Selo, javi se!

„Mnogim nama (na ovim prostorima)“ je poznat termin predizborni asfalt odnosno predizborni putevi. Ako nekome nije, ukratko, to je asfalt koji se, zarad osiguravanja glasova ostanka stranke na vlasti, velikodušno postavi par mjeseci prije izbora i uglavnom traje još par mjeseci poslije izbora a onda „kud koji mili moji“, „kocka do kocke – kockica“ (a to se odnosi na asfaltne zakrpe), „tako ti je, mala moja, kad ljubi bosanac“, „drumovi će se zaželjeti turaka…“, itd. U mojoj maloj državi je tek nešto više od mjesec dana do lokalnih izbora tako da su počele takve aktivnosti…

Stara zove Selo, Selo se javlja. Na telefon. Rodno selo moje majke, ujakova kuća, javlja se mali brat kojem je jako drago da se javi na telefon. Nakon kratkog razgovora on prepušta slušalicu mojoj sestri, starijoj tinejdžerki (starosti oko 25 godina, prim. aut.). U tom trenutku nešto kucam, prolazno vrijeme je rana mladost, trešnja u cvatu, bora dugić igra skakavaca.

S obzirom na akustička svojstva hodnika i otvorena vrata na mojoj sobi, čujem razgovor u kojem se spominje kako se krenulo sa predizbornim asfaltom odnosno predizbornim nasipanjem šljake/asfaltne podloge/ničega u zavisnosti od toga ko je koliko član vladajuće stranke odnosno nije član iste. Ako je član već dugo vremena, onda ide asfalt jer je otprije imao asfaltnu podlogu. Ako je novi član, onda ide prvo nasipanje šljake tj. priprema za asfalt. Ako nije član vladajuće stranke, onda ide ništa. S obzirom da u selu ima i opozicionara, iako je to selo tek tri sela udaljeno od rodnog sela predsjednika Republike Srpske i Svemira, putem telefonske slušalice mojoj majci stižu ekskluzivne informacije čiji se prilaz kući uređuje a čiji ne…
– A onda su došli gore do _____ (imena nećemo navoditi zarad zaštite svjedoka), pa se vratili ovamo sa druge strane i spojili sa _____, a onaj dio tamo obišli…
– Pa kako ih nije sramota?!
– Da, da. A rekli su da će oni tako, i kad im je _____ rekao da to nema smisla, ništa mu nisu odgovorili…

I taj razgovor ide tako, prolazno vrijeme je rana jesen stiže dunjo moja, zlatne godine, plesne cipele, i u tom trenutku se ja odlučim da pogledam epizodu serije, zatvaram vrata da to ne bih slušao. Nakon 20-ak minuta se serija završava, idući prema kuhinji u hodniku uočavam da je stara još uvijek pored telefona, sa druge strane se čuju neka prezimena, nabrajanje, dionice asfaltirane, dionice koje je asfalt zaobišao…
U kuhinji sklopim neki rudimentaran prehrambeni artikl od raspoloživih materijala koji gotovo redom nose etiketu light (realno, margarin sa 50% manje masti je onaj margarin u kojem fali pola margarina – sve ostalo je laž i fotošop), prezalogajim taj artikl pa nazad u sobu kad u hodniku vidim da i dalje traje dalje protok informacija putem telefonske žice…
– Pa da, _____ im je prošle godine tražio pa ništa, a to sve vuče od onog kad nije dao onaj komad zemlje što su htjeli tamo pa im se zamjerio, sad su mu ogradili da ne može prići pa će morati rušiti…
– O, Bože. Pa što nije išao do _____ da to pokuša srediti…
– Ma joj, zavad’li su se njih dvojica tad…

Ulazim u sobu da se spremim za izlazak, rudimentarno ali senzibilno oblačenje – koja crna majica ide sa utorkom, prolazno vrijeme je mladen vojičić tifa jer kad ostariš, velimir bata se liječi na kubi, razgovor i dalje traje, ova je nabrojala čitav jebeni birački spisak, stigla do slova Š pa privodi kraju, slutim, zadržim se na sekund u blizini i fakat…
– I tako…
KLJUČNA REČENICA! I TAKO!
To je kraj, definitivno.

Ode stara svojim poslom, a ja gledam onako, i zamišljam njeno lice kad stigne idući račun „Kad smo mi napravili ovoliko telefona?!“, pa mislim kako bi valjalo uvesti i subvencionisanu kategoriju, predizborno telefoniranje. Doduše, i tu bi bilo problema, šta ako je sagovornik u opoziciji…

Vrba raste iznad vode, djecu ne donose rode?

Nešto sam razmišljao, valjalo bi dok sam još mladi nezaposleni student (a studenti i treba da budu nezaposleni reče, o, ta ženska osoba), dok još imam snage, aktivno da se uživim u ulogu i maksimalno ozbiljno posvetim rušenju države i ustavnog poretka. Iako bi najbolje bilo to učiniti suptilno, iznutra, prljavo, tendenciozno-maliciozno-kapriciozno, koristeći inteligenciju a ne lopatu, zlomisao a ne srp i čekić, ne valja kao Ikar odmah poletjeti previsoko, preblizu suncu, da se od topline istog ne istopi ljepilo kojim sam popunio rupe u đonu mojih najboljih patika na svijetu™ (septembarski školski popust, 28,90 KM) i da se usljed toga per aspera srušim na astal u punoj bašti kafića punog studenata koji nemaju novca, nemaju posla.

Zato bi valjalo proći redom sve oblike anarhističkog djelovanja, od onih najprimitivnijih pa sve do najprepredenijih. Za početak, pisanje grafita. Ne, nikakve tu veze ne bi bilo sa uličnom umjetnošću crtanja grafita (jer vaistinu ne znam da crtam), zapravo, ovo i ne bi bili grafiti, već parole. E, tako može, parole. Pisanje parola. Pored tradicionalnih parola poput „volim te sanja“ (bez poštovanja bilo kakvih gramatičkih normi) kakvima bih samo narušavao estetski izgled građevinskih objekata, u planu bi bile i lukave opasne zlosutne parole kojima bi se suptilno dalo do znanja „glavatoj gospodi“ da revolucionarna misao nije sasvim zatrta u korpusu tijela naše progresivne omladine. Naravno, kao što je za nekretnine najvažnija lokacija, tako je za parole najvažnija nekretnina na kojoj će se parola nalaziti. I sad, iako rekoh da ne bih da pucam previsoko, smislio sam da nekretnina na kojoj želim da napišem parolu bude, ni manje ni više (a višlje nekretnine realno i nemamo u čitavoj državi), zgrada Vlade Republike Srpske. Divan jedan primjer arhitekture stila koji je nemam pojma iskreno, svijetli u mraku, ističe se u zraku, upravo ta zgrada je projektovano mjesto za moju prvu parolu. A, ako je za parolu najvažnija nekretnina, a dotična nekretnina je najvažnija nekretnina, šta je sa porukom odnosno sadržajem parole? I u to je uloženo dosta truda, konkretno, oko 28 godina teškog razmišljanja i oko 7 sekundi nepasterizovane briljancije. Parola glasi: “Dole opozicija!” (uz poštovanje svih gramatičkih normi sa posebno malim početnim malim slovom druge riječi u paroli). Da, dobro piše, opozicija. Jer, svi znamo da pozicija ne valja. Ne samo zato što je takva kakva jest, nego i zato što je to pozicija. Ali, opozicija želi da postane pozicija, da ni ona ne valja. Zato, dole oni, iako su već donji. Nek’ i njima neko (sem pozicije) nešto kaže. Dakle, pozicija će da me zatvori u zatvor zbog vandalizma, a opozicija da me osudi zbog genijalnosti kojom sam prozreo njihove zle namjere. Sve to se savršeno uklapa u moju lokalnu trodijelnu političku podjelu scene: 1) pozicija, 2) opozicija i 3) buraz i ja.

To je to, za početak revolucionarnog djelovanja, plan razrađen. Skoro sve pripreme su izvršene: pustiti bradu (pustio), generalno izgledati kao propalica (izgledam), jedino još ostaje pitanje nabavke autolak spreja u revolucionarnoj crvenoj boji kojim će dotična parola biti ispisana… Gledao sam u garaži, nema. U prodavnici ima, ali, sprej košta određenu količinu novca. Novac = ono što zaposleni ljudi dobijaju u zamjenu za rad. Nemam. Mama je zaposlena ali mi sigurno ne bi dala pare da ga kupim (već vidim njeno pronicljivo pitanje: “Šta će nam crveni autolak kad nemamo crveni auto?”), a da joj kažem da je za nešto drugo, to bi bilo laganje. Nije lijepo lagati. Možda da ga ukradem? Uh, to je već kriminal…