Nije Kalifornija, nije ni Lazarevac; prolaze pored njih a ne vide ih. Zafira i tri sekvoje, čuda prirode. Najviše drveće na svijetu, najveći i najstariji živi organizmi na svijetu… sekvoje, ne Zafira.
Inače, sekvoje imaju sunđerastu koru otpornu na vatru… nisam ni ja vjerovao dok nisam pomilovao. Mekano, mekano.
Tako ti ja perem auto ispred kuće kad nailazi stara…
– Ti to pereš auto?
I tu stanem pa se zamislim, da li ja to perem auto ili to ja ne perem auto…
Tablice auto salona „Bolid“ iz Doboja me izdaše…
Nekad se mora nazad.
Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.
Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.
Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.
Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.
U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.
Pita mene stari mogu li ja odvesti (motornim vozilom) staru na pregled narednog dana. Mogu, naravno, i (za) manje bitne stvari, kamoli za pregled (u zdravstvenoj ustanovi). Odlično, kaže on, taman da može ići brati gljive. Radi se o čovjeku koji i nakon par godina branja gljiva – što je prirodna posljedica izmišljanja novih načina bježanja od odgovornih poslova – zna doći kući pa na internetu tražiti da li su jestive gljive koje je ubrao. Osjetio sam se blago prevarenim, iznenađenim i uvređenim.
Narednog dana, Zafira, stara i ja; to je ta ulica, nađoh iz prve – prva gradska zona.
– Na kojem je broju ta zdravstvena ustanova?
– Ne znam.
– Pa kako si krenula a ne znaš?
– Ma…
– Pa dobro, a kako se zove?
– Ne znam.
– Čekaj, krenula si u zdravstvenu ustanovu za koju ne znaš kako se zove?
– Ma kako ću ja to znati?! Danas treba svi da pričaju engleski pa da znaju to pročitati! Tri neke riječi ima… sve strani pojmovi.
– Pa dobro, kakve god da su tri riječi, možeš ih zapamiti, posebno kad ti treba…
– Ma…
– Nema veze, idemo polako niz ulicu, pa ćemo vidjeti već.
Kad smo došli do kraja (ulice), nema zdravstvene ustanove. Sjetim se da ta ulica ima još jedan krak, a onda je tamo – nema gdje drugdje biti, skrenem, polako… i eto nas. Vaistinu zdravstvena ustanova. Na njoj piše ime – slijedi besplatna reklama – „Preventiva medical“.
– Jesu to te tri strane riječi?
– Ma…
(Sadržaj ovog teksta je brutalno cenzurisan da ne bi isuviše ličio na jedan već postojeći.)
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 