Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

p1040117A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?

Advertisements

Samo dva prsta, gospodine Bobe!

Alan Ford ne bi bio to što jeste za nas, da u sebi ne sadrži još jedan, potpuno novi stepen subverzivnosti. Nešto što ja smatram za do sada skriveni, ne mnogo razmatrani aspekt stripa, koji je još više produbio vezu između bivših Jugoslovena i Grupe TNT: Alan Ford je u isto vreme i kritika komunizma! Ili, da budem precizniji, svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja.
To znači i bivše Jugoslavije, a i sadašnjih država. AF je univerzalna kritika lošeg društva, bez obzira na varijantu. Čitava njegova socijalna i satirična poetika se može sažeti u aforizmu koji bih nazvao „Alan Fordova moralna teorema“: „Svako telo uronjeno u vlast gubi od svog ubeđenja onoliko koliko je teška njime istisnuta korist.“

(Iz knjige Cvjećarnica u kući cveća, Lazar Džamić, Heliks Smederevo, 2012/14.)

Ja sam samo jedan (od mnogih (sa gitarom)) za koga je Alan Ford mnogo više od stripa. Knjiga Lazara Džamića sa svojim jasnim naslovom i podnaslovom/ima je upravo to što jeste, „standardno standardna“ priča o nama kroz priču o njima, mada se na momente pomalo zaboravi na njih, jer su i ONI – MI. Uzimajući to u obzir, odmah vrijedi napomenuti da je doza teorije „znam ja nas, jebo ti nas“ umjerena i ugodno upakovana. Napisana uobičajeno modernim stilom – knjiga je zapravo uobličen blog materijal – koji je kombinacija ličnog i naučnog, gdje lično opet nije naročito agresivno (možda malo pasivno-agresivno?) a naučno je prijatno gradirano i nadasve referentno, knjižica je jedno vrijedno objašnjenje zašto je sve tako kako jeste… ne samo što se tiče AF nego i mnogih drugih stvari u našoj realnosti, a opet je i – uvijek dragocjeno – podsjećanje na genijalno remek djelo našeg doba koje AF i jeste.