Dogodine u kurcu

Slučajno ti ja spazim nju, onako, zagledam se: neloša, opšti prvi utisak. Glava malo kriva, noga kvalitetna, debela (ta jedna koju sam vidio), sise solidne – prikrivene hipnotičkim uzorkom na košulji – divan stari trik kod žena koje se stide veličine svojih sisa… nema šta, zaljubio sam se. Drž’ ne daj, kako to već ide danas, špijunske operacije putem interneta, kad tamo na internetu spazim njojzi se sviđa pjesma „Dogodine u Prizrenu“ (Beogradski sindikat i etno grupa „Trag“: YouTube)… Sto gromova puče u mom srcu, lice mi ošinu tisuću tajfuna, kitu ugrize neka baš mala zmija, kurva je sudbina! O, nesrećna ženo, zašto si morala da budeš baš maloumna tako ideološki različita?

Naravno, još uvijek vrijedi drevni poučak Nebojše Brkljača, mog velikog nindža učitelja sa Starčevice: „Jebo ti mater svoju pa neš je ženit!“, al’ opet. Kud baš tu pjesmu, kud baš da vidim… Na stranu, taj momenat inverzije univerzuma u smislu da su današnji kosovski junaci obučeni u široke hlače i dukseve (reperi vraćaju Kosovo… pardon, Kosovo je Srbija, prim. aut.), prejeftina matrica i pitbul ložačko repovanje od kojeg se svakom zamalo brkatom učeniku osmog razreda digne ono što će nekad biti kita, poruka je ključna: dogodine u Prizrenu. Naravno, stvar se ne mora posmatrati kao jednougao već i kao dvougao, trougao… pa i geometrijsko tijelo, tako da postoji perspektiva u kojoj je ta priča dogodine u Kninu/Prizrenu simpatična kao relativno tongue-in-cheek pošalica sa neskrivenim sarkastičnim podkontekstom samopušenja kurca. Jer, sutra da Džon Džejms Rambo dođe u Beograd i kaže: „Majko Srbijo, evo me opet dolazim (vraćam se tebi ja)! Imao sam nekog sitnog posla, istucao sam nekih 16 miliona tona kubika kamena, pobio 304 hiljade pijanih Rusa, pojebao pola Tajlanda – đe na kraju više nisam gledao ima li brkove ili nema – tu sam sad na poziv mog velikog prijatelja Aleksandra Vučića da riješimo već jednom to Kosovo! Elem, dajte mi kalašnjikov sa dva okvira municije, jednu dobru sjekiricu, spremite bliže kilo gibanice u ruksak i pričuvajte ovo moje pivo dok ja odem dodole da im pokažem đe se tele veže…“ Znači, da Džon Vaistinu Rambo dođe u Srbiju i to kaže (što nije isključeno da će se desiti ako bude šestog dijela filma – you’ve heard it first here), znate šta bi se desilo? Srbi bi mu dali ta dva okvira municije za kalašnjikov – al’ metak tri marke (poseban pozdrav za sve koji se sjećaju te tarife), i ispratili ga do autobuske da sjedne na Niš Ekspres, a onda mu maznuli akumulator i gume sa džipa kojim je došao, uz komentare „kaka je ono dalabu, razabu“ (npr. neki čova buraz lopov akumulatora, prim. aut.). Znate da bi se to desilo. A fura se ta čuprica, dogodine u Prizrenu, dogodine tamo-vamo, dogodine ovo-ono… Prije će biti, dogodine u kurcu. I čukungodine u kurcu.

E, a ova nesrećna ljubav… A, šta da se radi. Valja, pa makar i nesrećna, osjeti se čovjek mlađim… i glupljim… osjeti se, na tren, za tren. Dogodine ne.

Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Dan borbe protiv borbe protiv žena

U skladu sa hidrometeorološkom situacijom za područje zapadnog Balkana, danas sam na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari za sve čitaoce pripremio po toplu šolju Earl Grey poezije za hladan zimski dan. Tačno u 17 časova.

S obzirom da sam u prethodnom periodu nebrojeno puta čuo komentare poput „Nije ona ništa posebno.“, „Ima izduženo lice.“, „Kako na televiziji može raditi neko ko priča kroz nos?“, „Oblači se kao voditeljka radio Sarajeva 1986. godine…“ i slične, danas ću prezentovati još jednu poemu iz ciklusa Zabranjena platonska ljubav prema Zvjezdani Marčeti (#17 od 612), u inat svim kulturno i estetski zakinutim zlim jezicima…

Smak (napisao B. Vlajić)
Ponekad sanjam noćnu moru,
Kako na programu više nema te.
Ako se to ikada desi, znaj,
Prvi sam na barikadi protiv plaćanja TV pretplate.