Hzmajevi Hrano Hne Hlete

I tako reprezentacija Bosne i Hercegovine ode na svjetsko prvenstvo na fudbalu, tek da bi 49% građana te „države“ savršeno bolio k. za tim, a oni u Mostaru imali rašta da se tuku. Na sve to dođe „naš“ komentator „naše“ televizije BHT1 koji govori historija. Priključen Ladiju i Zoki pred malim ekranom, sugerišem da je to historija dvoznačno: sa jedne strane da se u skladu sa modernim tendencijama „bosanskog“ jezika uvali slovo H gdje god može; te da se ukaže na direktnu vezu „bosanskog“ naroda sa svojim praocima Latinima. Mislim, čak i ovi Srbi što se nazivaju Hrvatima ne govore historija već povijest. No, sva nacionalna mržnja i šovinizam na stranu, iskoristio bih priliku da ispričam kako je Ladi iskoristio priliku da ispriča poučnu priču o unikatnom primjeru divnih različitosti kojima smo objedinjeni, i to kroz prizmu slova H…

Nekad se išlo na more drugačije nego danas. Nije se išlo sem na Jadran; sem u prvi kamp na koji se naiđe; išlo se Škodom koja nije bila Superb. Kaže, tako se oni spakuju naveče, Slavko (otac, vozač; moj tetak pokojni) stavi sve na gepek pod najlon na preteču pak tregera, kreće se ujutru u četiri, prije no što pijetlovi protrljaju oči, a teškoodrživa budnost se održava pjevanjem. Ništa bez pjesme. Prvo stajanje je svega par kilometara od kuće, u Šeheru, uzimaju se kifle i to je to da se izdrži do Bugojna, gdje se uzimaju druge kifle. Auto nema klimu, tempomat, šiber, kasetofon, frižider. (Al’ zato imaju kifle u Bugojnu.)

Obzirom da su dometi amaterskog a cappella pjevanja ipak relativno ograničeni, Ladi je sa sobom kao ispomoć imao neki mali tranzistor koji bi uz povoljan položaj zvijezda mogao uhvatiti Radio Luksemburg, ali češće su tu bili Radio Zagreb i Radio Beograd. Mada, ponekad nije bilo ni njih, npr. kad bi se baterija (9V uložak) potrošila… što je bio slučaj u navedenom slučaju. Srećom, desi se da radi zadruga prodavnica u Bugojnu, tako da se on stupivši na sveto bugojansko tlo, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, sa tranzistorom u jednoj i baterijom u drugoj ruci, na pauzi za kifle uputi u STR s ciljem kupoprodaje. Uđe u prostor, pokazujući na bateriju i tranzistor objasni ženi za kasom šta mu je potrebno, na šta se ova glasno oglasi u pravcu brkajlije koji je malo dalje nešto prebirao po jednoj rafi:
– Haman, HAlija, Himamol’, Hovih, Hbaterija?
(Aman, Alija, imamo li ovih baterija?, približan prim. prev.)
Ladi, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, u strahu od susreta sa nepoznatim novim jezikom i kulturom užurbano krenu premu izlazu, gdje ga dočeka Slavko koji je upravo ušao…
– Tata, tata, šta priča ova žena? Koji je ovo jezik?
– Šta koji jezik? To je naš jezik, nemaš ti pojma… m(a)rš u auto.

Za razliku od danas, djeca su tad slušala roditelje tako da se Ladi bez pogovora vrati u auto, a ubrzo dođe i Slavko koji saopšti da HAlija, Hnije, Hnašao, Hbaterije. Ipak, iz auta se pjesma čula sve do kampa…

Danas ćemo naučiti nešto o ledu…

Riječ ja može da znači više stvari, jer ima više riječi istog sastava, otprilike. Kad se napiše, onda je to ko zna koje ja, međutim, kad se izgovori, onda je drugačije. Samo što ovo nije govorni blog. Dakle, to može biti ja (koji pišem ovaj blog), može biti kad čika Dule motordžija dižući tegove vikne ja! (skraćeno od „jak sam!“), a može biti i ja…, preuzeto iz njemačkog jezika, potvrdna riječ (da), samo kod nas u malo proširenom značenju – kao fraza/kratka rečenica – „da, i?“… Upravo će ovaj treći slučaj biti široko upotrijebljen u narednim redovima.

Vratio se buraz iz Londona, donio iglu za gramofon, pripovjeda o boravku na okupiranoj srpskoj teritoriji, a stari ga sluša lagano ispijajući čašicu obojenog ŽAP…
– Nije bilo baš koncerata, al’ sam obišao utakmica. Pazi kad sam išao gledati kriket!
– Ja…
– To su neke njihove pripremne utakmice, pet dana se igra!
– Eee…
– I to, pet dana od jutra do mraka!
– ‘Aj!
– Počinje se u 11, i igra se sve dok ima dnevnog svjetla. Imaju oni neke utakmice koje se mogu igrati pod reflektorima, ali ove se igraju isključivo za dnevnog svjetla…
– Ja…
– Ma da, al’ imaju oni sve pauze: pauza za ručak, pauza za čaj… I kad je pauza, idu oni, ide lijepo publika…
– Ej!
– Al’ zanimljivo je to, tu publika dolazi sa cekerima, kesama punim hrane i pića, k’o na izlet…
– Eee…
– Pa jest, dođu tamo, jedu, piju, a utakmica je najmanji problem…
– Ja…
– Sad ova posljednja kad smo bili, idu dvije cure, ne zna se koja je bolja, prolaze one kroz tribinu, a svi se miču, kao, „evo, ovdje ima mjesta“…
– Ja…
– A njih dvije samo prolaze, boli njih briga. Jedna nosi flašu vina i dvije čaše…
– A druga nosi korpu sa hranom?
– Nije, druga nosi kantu leda…
– JEBOTELED!

I tako je nastala ta psovka.

Pojeo sam sve oblande

„Da je svijet jedna velika ćevapdžinica, Mate Mišo (ja sam) Kovač (svoje sreće) bi bio direktor.“

Kao što svi znamo, djevojke vole mladiće a mladići vole fudbal. Hm. Zbog toga nastaju problemi u svijetu, zbog te neuzvraćene ljubavi. Ne samo što mladići vole fudbal, nego što jedni vole crvene a drugi crne a treći zelene, pa se onda oko toga još svađaju i tuku a djevojke ih uzaludno vole. („Htjela si reći nešto? Ipak ništa?“)

I sad se raspravljaju njih dvojica, jedan je Delija a drugi Grobar. Kaže jedan drugom: „Zamisli ti sad, da se ponovo rodiš, da li bi mogao zamisliti da navijaš za Zv(ij)ezdu?“ Ovaj odrično vrti glavom, negira, opšta neverica. „E, pa isto tako ni ja za Partizan!“ Kaže njima ovaj treći skoro neutralan ali naravno da nije, malo da se umiješa, sve to u redu, ali Torcida su odlični navijači, dragog im Hajduka iz Splita. Imaju šalove, imaju himnu, imaju Hajduk, imaju rivu (imaju „Rok mi bejbi“). Himna im je, za neupućene poput domaćina bloga, „Dalmatinac sam“, Mladena Grdovića. Na velikom ekranu se pusti spot, ide Mladen a raja mu na stadionu kliče. Stižu primjedbe publike pred ekranom: „Vidi koliko je star spot, svi im šalovi na ćirilici.“, i slične pošalice. Ipak, slijedi ozbiljna sugestija. „Kad si već krenuo, ‘de ti nama pusti Matu Mišu Kovača pa nek’ sve ide kud je pošlo.“ Rečeno, učinjeno. Na velikom ekranu se ukaza Mate Mišo Kovač. Delija rezignirano okrenu glavu od ekrana. „A, j…te, Mate Mišo Kovač… ustaša!“ A Mate Mišo Kovač pjeva tamo nekoj ženi, bol boluje, sjekire padaju, srce mu k’o Hirošima, ljubavi moja. Dok on pjeva, ostali pažljivo analiziraju napjev kao i imidž Mate Miše Kovača te pronalaze logičku vezu sa likom Dorijana iz filma Mi nismo anđeli III. Pjeva Mate Mišo Kovač kao hor bečkih slavuja dok tisuće hercegovaca režu vene motornim testerama i pokušavaju da se objese predebelim zlatnim lancima. Ipak, Delija je sav snužden i dalje. „Pa šta je reći, jel’ tako gadno?“ Odmahuje glavom. „A vidiš kako ovi Grobari gledaju Matu Mišu Kovača, slušaju ga i poštuju! To je zato što im je Tuđman bio predsjednik… nimalo slučajno!“ Delija se malo trgnu, pa će neutješno: „Ma dobro Tuđman, al’ Mate Mišo Kovač je stvarno ustaša!“