O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

Srbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svome… treba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o…

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Što se mora, mora se…

Polako se privodi kraju popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, prvi nakon 22 godine, nakon rata. Taman se popisali onomad pa se pobili i raselili. Šta’š. Džaba krečili. Tamo negdje, popisi stanovništva se obično rade jednom u deset godina, al’ šta je u Bosni obično?

E, sad, ovaj popis je daleko od normalnog popisa, politika je debelo umiješala prste. Stvar je da od popisa zavisi podjela državnih kolača, poslova u državnim institucijama i još koječega. Dosad su se u te svrhe koristili rezultati popisa iz 1991. koji odavno nisu relevantni.

Iz prethodno navedenog razloga – težnje da se bude većina, muslimani raseljeni po dijaspori se organizuju da se u toku popisa pojave na svojim nekadašnjim/sadašnjim povremenim kućnim pragovima i da se prijave kao da su tu trajno naseljeni. Kako to ponekad izgleda…

Popisivačica razgovara sa čovjekom i on objašnjava kako je stalno zaposlen u Njemačkoj a za to vrijeme je „stalno nastanjen“ u Bosni…
– Vi radite u Njemačkoj?
– Da.
– Pet dana sedmično?
– Da.
– A kažete da ste stalno naseljeni ovdje?
– Da.
– Pa kako to?
– Pa lijepo, ovdje mi je kuća, a tamo radim.
– Putujete svaki dan na posao, i vraćate se?
– Da.
– Svaki dan idete autom na posao, pa se ovdje vraćate da prespavate?
– Da.
– Da Vam nije to malo naporno?
– A, ćuj, što se mora…