Otkad napokon!

Otkad znam za fotošop htio sam ovo da napravim.

Napokon sam to i napravio.

Zadovoljan sam postignutim.

Hvala Twitter profilu fabrike „Pionir“.

Inače, Galeb je bio prvi serijski proizvođen mlazni avion u SFRJ. Projektovan krajem ’50-ih godina XX vijeka, prototip G1 je poletio 1961. a za njim je slijedio dorađen G2 koji je i ušao u serijsku proizvodnju 1964. godine, u fabrici „Soko“ u Mostaru. Galeb ima službenu oznaku N60 što znači da je on školski/nastavni avion, a njegov (jednosjedi) rođak Jastreb je za „biznisa“, prevashodno izviđačke i borbene (jurišne) zadatke.

Galeb je u svojoj klasi i u svoje vrijeme bio priznat kao izuzetan školski avion i skoro polovina sklopljenih (ukupno 248 primjeraka do prestanka proizvodnje 1985. godine) je završila u Libiji, a i Zambija je nabavila manji broj Galebova i nešto više Jastrebova. Vrijedi spomenuti da je jedan primjerak Galeba G2 našao put i do hangara jednog od najpoznatijih pilota među glumcima, Džona Travolte.

Dok se o sudbini libijskih Galebova, usljed nasilne „demokratizacije“, može tek nagađati (bili su u upotrebi dok je bilo Gadafija, sad navodno leti još samo jedan), jugoslovenski odnosno srpski Galebovi su u ’90-im godinama XX vijeka sukcesivno povlačeni iz upotrebe ali su neki od njih prešli u privatne ruke odnosno vlasništva aeroklubova te lete i dan-danas… a čokoladu možete kupiti u svakoj bolje opremljenoj prodavnici.

A gdje je Ana?

Milovan Krunić, naš profesor književnosti, čovek koji je diplomirao na Servantesu, nosio je nadimak Serđo. Logično. Pesnička duša u liku i telu ogromnog čoveka. Gabaritima nešto poput Taška Načića, a dušom poput Pavla Vujisića. Nisam lično poznavao naše glumačke veličine pa poređenja možda nisu najadekvatnija, ali našeg Serđu sam poznavao odlično. I voleli smo ga. Dobar i plemenit čovek. Rasejani, dobrodušni pesnik. Sa nekoliko, nama a i široj javnosti nepoznatih, zbirki poezije iza sebe.
Antologijske su njegove pesmice tipa:

I jesam Milovan,
i nisam milovan
i jesam i nisam milovan.

(Iz knjige Dobrovoljno janjičari, Vojislav Eskić; Algoritam Media Beograd, 2009.)

Hzmajevi Hrano Hne Hlete

I tako reprezentacija Bosne i Hercegovine ode na svjetsko prvenstvo na fudbalu, tek da bi 49% građana te „države“ savršeno bolio k. za tim, a oni u Mostaru imali rašta da se tuku. Na sve to dođe „naš“ komentator „naše“ televizije BHT1 koji govori historija. Priključen Ladiju i Zoki pred malim ekranom, sugerišem da je to historija dvoznačno: sa jedne strane da se u skladu sa modernim tendencijama „bosanskog“ jezika uvali slovo H gdje god može; te da se ukaže na direktnu vezu „bosanskog“ naroda sa svojim praocima Latinima. Mislim, čak i ovi Srbi što se nazivaju Hrvatima ne govore historija već povijest. No, sva nacionalna mržnja i šovinizam na stranu, iskoristio bih priliku da ispričam kako je Ladi iskoristio priliku da ispriča poučnu priču o unikatnom primjeru divnih različitosti kojima smo objedinjeni, i to kroz prizmu slova H…

Nekad se išlo na more drugačije nego danas. Nije se išlo sem na Jadran; sem u prvi kamp na koji se naiđe; išlo se Škodom koja nije bila Superb. Kaže, tako se oni spakuju naveče, Slavko (otac, vozač; moj tetak pokojni) stavi sve na gepek pod najlon na preteču pak tregera, kreće se ujutru u četiri, prije no što pijetlovi protrljaju oči, a teškoodrživa budnost se održava pjevanjem. Ništa bez pjesme. Prvo stajanje je svega par kilometara od kuće, u Šeheru, uzimaju se kifle i to je to da se izdrži do Bugojna, gdje se uzimaju druge kifle. Auto nema klimu, tempomat, šiber, kasetofon, frižider. (Al’ zato imaju kifle u Bugojnu.)

Obzirom da su dometi amaterskog a cappella pjevanja ipak relativno ograničeni, Ladi je sa sobom kao ispomoć imao neki mali tranzistor koji bi uz povoljan položaj zvijezda mogao uhvatiti Radio Luksemburg, ali češće su tu bili Radio Zagreb i Radio Beograd. Mada, ponekad nije bilo ni njih, npr. kad bi se baterija (9V uložak) potrošila… što je bio slučaj u navedenom slučaju. Srećom, desi se da radi zadruga prodavnica u Bugojnu, tako da se on stupivši na sveto bugojansko tlo, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, sa tranzistorom u jednoj i baterijom u drugoj ruci, na pauzi za kifle uputi u STR s ciljem kupoprodaje. Uđe u prostor, pokazujući na bateriju i tranzistor objasni ženi za kasom šta mu je potrebno, na šta se ova glasno oglasi u pravcu brkajlije koji je malo dalje nešto prebirao po jednoj rafi:
– Haman, HAlija, Himamol’, Hovih, Hbaterija?
(Aman, Alija, imamo li ovih baterija?, približan prim. prev.)
Ladi, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, u strahu od susreta sa nepoznatim novim jezikom i kulturom užurbano krenu premu izlazu, gdje ga dočeka Slavko koji je upravo ušao…
– Tata, tata, šta priča ova žena? Koji je ovo jezik?
– Šta koji jezik? To je naš jezik, nemaš ti pojma… m(a)rš u auto.

Za razliku od danas, djeca su tad slušala roditelje tako da se Ladi bez pogovora vrati u auto, a ubrzo dođe i Slavko koji saopšti da HAlija, Hnije, Hnašao, Hbaterije. Ipak, iz auta se pjesma čula sve do kampa…

Srebrn dolar za put za jug

Zemlja popularno zvana Bosna je sastavljena od dva osnovna dijela, Bosne i Hercegovine. Nisu samo predrasude i stereotipi ono što, uslovno rečeno, ne ide na ruku Bosancima koji su Hercegovci. Tu je i sam reljef. Ne kažu stari Latini džaba Nomen est omen. Dok u Bosni, mom omiljenom dijelu Bosne, imamo primjere kao što su Vedro polje, Medeno polje, Klekovača (šljivovica, viljamovka), u Hercegovini imamo Crno polje, Čemerno i Prenj. Šta, uopšte, majku mu (pozdravim svaki put kad je vidim kako se sa punim cekerima vraća sa pijace), znači, majku mu, Prenj? Nemam pojma šta znači, ali sama ta riječ čisto onako fonetski ne vuče na dobro. U današnjem vremenu (digitalnih fotoaparata), postoje određeni alati koji mogu biti iskorišteni zarad uništenja čovječanstva ali i u još neke dobre svrhe. Jedan od takvih alata je internet. Na internetu ima raznih stvari, golih tetica svih boja i veličina, i još nekih stvari za koje sam čuo ali nisam nikad vidio pa ne bih o njima. Uglavnom, ima tih golih tetica koje su… A, da, šta sam htio reći? Ima i Google Earth. Odlična stvar, posebno za nas bildere živčane od proteina (što nam je draga šarena slanina), povremeno planinare. Tako sam ti ja svojevremeno putem tog programa istražio planinu Prenj uzduž i poprijeko. Nije mi se svidjelo naročito. Sve je bilo nešto > i < a ništa nije bilo lijepo ^. Pored toga, dovoljno o toj planini govori podatak da JNA nije pošteno izbušila nijedan njen vrh. Bušili su malo okolo, sa strana, neka tamo atomska skloništa pravili ali ništa bitno. No, kad sam dobio poziv da idem na Prenj, nisam mogao odbiti…

Kao i obično, nismo bili u punom sastavu. Ovoga puta su išli:  1) duhovni i nemoralni vođa mladi Z. Delić i 2) B. (kao brko) Vlajić. Rano je to jutro 04.10. tekuće godine, bili smo dio planinarske ekspedicije koja je brojala devet članova, odnosno osam plus Rafo legenda. Njega smo pokupili u Jajcu. Vođa našeg pohoda je bio iskusna starina Boro, čovjek koji redovno u knjigu gostiju na Prenju upisuje riječ „predivno“ (bez komentara).
Da bi se iz Banjaluke došlo na Prenj, treba preći više od pola Bosne i još komad Hercegovine, i dok ne mogu tvrditi za ostale, mogu reći za sebe: samo nek’ se putuje, nije ni bitno gdje se ide, niti da li će se doći na odredište. Volim da vozim i da se vozim. Išlo se kroz kanjon Vrbasa – Jajce, Uskoplje, Prozor, Jablanica… Zanimljiv je to krajolik, za razliku od npr. Vojvodine, a usput se mogu vidjeti i fascinantna ljudska dostignuća kao što su hidroelektrane Jajce II i Rama. Mislim, to su ogromna postrojenja u stijenama kakva, s obzirom na trenutni kurs kojim idemo, nismo i nećemo biti u stanju da ponovimo ni u njihovom desetom dijelu. Nema više lopate Alije Sirotanovića… Elem, to je meni zanimljivo, podzemna gradnja, možda nekome i nije, ali, u jednom trenutku (otprilike nakon HE Rama) se cesta koja prema Mostaru ide dolinom Neretve pretvara u čistu poeziju. Široka zelena rijeka koju miluju zlatni sunčevi zraci, nasuprot nje stijene povrh kojih je tamna šuma i, kako to kažu mladići iz The Allman Brothers Band, the road goes on forever. Barem tako izgleda. A mi smo u pregrađu Mostara morali skrenuti lijevo da bismo stigli do vazdušne banje Rujišta. Tu je nekad bio planinarski dom, danas je kamena ruševina pored koje je manja planinarska kuća Rujišta. Tu se parkira bijeli Ford kombi a mi, u skladu sa planinarskom tradicijom, nastavljamo pješke. (Jesam li spomenuo kako mrzim planinarsku tradiciju?) Da ne zaboravim, tu su nas dočekala dva planinara iz Mostara te nas u tom trenutku ima koliko i članova jednog fudbalskog tima na početku utakmice. Opterećeni raznim planinarskim opterećenjima, krećemo u šetnju od dva i po sata do naše baze, katuna odnosno livade na lokalitetu Bijele vode. Ima tu hodanja, ima uzbrdo, ima malo i nizbrdo (a nizbrdo je super!), ima malo da se skrene s puta pa se ide stazom koja je označena sa dvije žute trake. Desno, mine. Lijevo, mine. Pa se onda vrati na put. Pa na putu ima tragova kamiona i divljih svinja. Onda na jednom mjestu ima hrpa šljunka i planinari iz Mostara nam kažu da je dotle kamion mogao dovesti materijal. Dalje se na točkovima ne može. Stopala ili kopita. Od te tačke nema previše do naše baze, samo što ima malo više uzbrdo, al’ šta da se radi. Stižemo brzo do baze, prolazimo pored nove planinarske kuće Bijele vode (u nju nećemo, ona se plaća) i razmještamo se. Dio na livadu u šatore a dio u sklonište odnosno katun. Katun je sagrađen po principu mramor, kamen i željezo, al’ uglavnom mramor i kamen a od toga više kamen. Rudimentarna postavka, što se kaže, koliko para, toliko i muzike. Ipak, sasvim dovoljno. Nekoliko nas se, budući da je dan dogurao otprilike do svog šesnaestog časa, odlučuje na malo planinarenje po kršu Sivadije koji nam se nalazi iznad glava. Ostali se odlučuju za odmor pred sutrašnji skrš. Dakle, ostali su ostali. Kreće nas sedam, odmah pa uzbrdo. Uzbrdo nije super. Ide se uzbrdo a onda se penje preko stijena. To baš nije super. Penjali smo se tako, a onda je komšija odustao. Ostalo nas šest. A onda smo se penjali još. Divan opis planinarenja. Elem, popenjali smo ti se mi solidno, izbili smo na greben. Sa druge strane, druga strana. Ista kao i prva. Go krš, kamen, zveka i vukojebina – sve to zajedno. Na padinama udaljenim 3-4 kilometra kamen kao izliven, kao ogromne ploče sa mjestimičnim pukotinama. Otprilike kao ploča RRČ na Klekovači. Naprosto fascinantno. U daljini se vide slične takve planine, kao i neke još gore. Sad mi je jasno od čega su divokoze podivljale. No, dan se bliži svom kraju a sunce zalasku te mi kraćim putem krećemo nizbrdo. Prenj je takva planina da čak ni nizbrdo nije super. Štaviše, gore je nizbrdo nego uzbrdo. Prosto da se čovjek zapita… Nego, išli smo tako nizbrdo, kako smo išli tako je mrak padao a i bez toga je postajalo sve opasnije. Na par mjesta je dolazilo do sitnih odrona kamenja. Nimalo zabavno. Posebno za one koji su niže od mjesta odrona. Bilo je tih sitnih a onda se desio jedan malo krupniji. Solidan komad stijene (cirka 50 x 30 x 20 cm) mi se odlomio pod nogom. Sreća po mene jeste da su ruke i druga noga bile na sigurnom. Nesreća po sve ostale jeste da su bili ispod mene. Posebna nesreća je bila što je za tom stijenom krenuo jedan manji komad stijene i jedan kamen. Najposebnija nesreća jeste što je našeg duhovnog i nemoralnog vođu mladog Z. Delića taj kamen pogodio u glavu. U cilju izbjegavanja stijene on je napravio lijevi manevar zvan kidam nadesno, i uspio da izbjegne stijenu ali ga je kamen pogodio u potiljak. Sreća u nesreći jeste da je on imao kačket na glavi. Nesreća u nesreći jeste da ga je kamen pogodio u onaj izrez na kačketu sa zadnje strane. E, sad, iako bi ovo neki mogli protumačiti kao (ilegalan) pokušaj skidanja mladog Z. Delića sa pozicije duhovnog i nemoralnog vođe NPD „Nizbrdo“ zbog njegove prebildanosti (što je na sve druge načine nemoguće upravo zbog njegove prebildanosti), ja mogu reći da je to jednostavno bio najšugaviji mogući trenutak otkad planinarim. Super je planinarenje, ali ne toliko. Apsolutno ne toliko. Na svu sreću (nema sreće bez nesreće), našli su se tu na licu mjesta zavoji, rana (solidna posjekotina) je isprana i previjena. Mrak je pao (a pored mraka i moj moral), ali, sva sreća, nije pao mladom Z. Deliću na oči, te smo uspjeli nastaviti dalje. Ipak je to mlad momak, zdrav, sportista, ide u teretanu, što kaže moja majka, jaka je to krv.
To veče smo proveli u katunu, mi iz katuna sa još pridruženim šatordžijama, jedući i pijući kao da smo na maturi a ne kao da smo došli da se patimo po nekakvoj planinčugi. Usput smo se upisali u priručnu knjigu gostiju, te smo mladi Z. Delić i ja iskoristili priliku za besramnu promociju NPD „Nizbrdo“ i našeg opuštenog planinarskog koncepta zasnovanog na idejama Olivera Mandića i Mohande Gandija. Takođe, u to neko doba sam se sjetio da sam ja na sebi prilikom penjanja imao majicu sa logom kultne novosadske grupe Pero Defformero. Sad tu majicu na sebi ima planina Prenj. Meni je ta majica bila malena, ali mislim da je planini taman. Stigli smo da se ispričamo o ovome i onome, eventualnom planu sutrašnjeg odlaska u Mostar sa ciljem dodatnih medicinskih zahvata – ukoliko se stanje mladog Z. Delića pogorša do jutra, te sam ja saopštio kako sam i ja za putovanje u Mostar a kako nisam za penjanje na Otiš i Zelenu glavu. Nije u pitanju ni umor ni to što ja mrzim uzbrdo, jednostavno, htio sam malo da razmislim o svemu. I da se naspavam. I da razmislim.

Tako je i bilo. Noć sam proveo razmišljajući zatvorenih očiju i prisluškujući da li će nas posjetiti puhovi. Nisu. Pred kraj noći sam uhvatio malo sna (da napomenem da su hrkanje i prdeži bili u podnošljivim granicama, u pitanju je moj bioritam), a onda su planinari počeli da se bude. Polazak je planiran za 06:00, mladi Z. Delić se probudio i bio je spreman i oran za akciju, bilo mi je drago to vidjeti te sam mu ustupio fotografsku opremu, pouzdani Lumix FZ-8 i okrenuo se na drugu stranu. Idite vi, ja ću malo da razmišljam u hibernaciji… Sve do tamo negdje podneva, kad mi se više nije dalo prevrtati te sam izašao iz katuna i odgegao se do bunara da uvježbavam vještinu vađenja vode pomoću flaše na kanapu na kojoj je zavezan kamen. Voda je bila mokra i više vodena nego juče, kad je dobila nadimak vokraća. Ne bih da objašnjavam. U tom su se pojavila i dva čovjeka, iz Mostara su tu oni, jedan je imao pušku na ramenu. Nisu krenuli u lov nego u šetnju, zato puška. Stigao sam sa njima da popričam malo o konceptu planine te sam nakon toga bio prepušten tihovanju na markiranom kamenu koje se u jednom trenutku pretvorilo u tihovanje sa sunčanjem na markiranom kamenu. Kamen gori, val se pjeni, reče onaj hercegovac u „Audiciji“. Lijepo je to, vala, rekao.

Ekspedicija čiji nisam bio dio se vratila sa ekspedicije u srednjim popodnevnim časovima. Iako sa kojim satom zakašnjenja u odnosu na planirani termin, uspjeh njihovog pohoda je bio 100%, Otiš i Zelena glava su osvojeni. Uslijedilo je relativno dugo pakovanje, nakon kojeg smo bili spremni za polazak. Potrudili smo se, a i uspjeli, da planinu ostavimo onakvu kakvu smo je bili i našli, makar što se tiče ovoga što nije odron. Šetnja nazad je bila duga i bolna (posebno za sve ostale koji su taj dan već imali oko sedam sati hoda u nogama), ali je vrijedilo s obzirom na prezuvanje u civilnu obuću kod kombija. Tu smo se rastali sa drugarima iz Mostara planinarima, oni golfom a mi malo poslije za njima, niz fantastične serpentine dok se topliji dio spektra duginih boja prelijevao na planinama nasuprot Veleža. U povratku smo iskoristili par ranih prilika da stanemo i opskrbimo se namirnicama tako da je na kraju ispalo da sam otišao tamo mršav a vratio se debeo. Pri tom neću ništa reći o lepinjama sa kajmakom iz Jablanice. A pekara se zove Putnik. Janjetina i most kojeg je srušio onaj zlikovac Jul Briner ostaju za neku drugu priliku. Ona tužba protiv njega nije urodila plodom, pišem drugu…

Kao i obično, izbor fotografija:
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Prenj4510/
Samo napomena: vjerni Lumix je iznevjerio u rukama mladog Z. Delića, rad u pogrešnom režimu nije izgovor. Možda naknadno proberem neke i pokušam da ih dotjeram u Photoshopu da ih dovedem na potreban nivo kvaliteta pa dodam u album…

PLAN: Bosna i Hercegovina – zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma!

Baš kažem burazu neki dan: „Ćelo, ti si pametan momak, vidiš kakvo je ovo vrijeme, sve je neko presipanje iz šupljeg u prazno, ‘de nam smisli neki materijal za projekat da mlatnemo neke pare a onda da se možemo mirno posvetiti poljoprivredi i filozofiji…“ On replicira: „Imam ideju. Treba nam brz auto i četiri kalašnjikova.“ Kažem mu da to nije loša osnova pa da to dalje elaborira na 7-8 stranica i onda preda u proceduru. A dok čekam da on to sklopi…

Palo mi na pamet, kad oni u Holandiji mogu da puše travu i mlate pare na taj račun usput se smijući u brk čitavoj kugli zemaljskoj i njenim smiješnim konvencijama, zašto i mi ne bismo mogli? I zašto bismo stali na travi? Možemo mi mnogo više od toga! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, prljava i legalno ilegalna zabava. Takva vrsta zabave je posljednji svjetski hit – buđenje u blatu bez novčanika i odjeće sa nejasnom vizijom prethodne večeri gdje se kroz sumaglicu nazire lik kurve upitnog „polnog opredjeljenja“ kao posljednja slika prije gubljenja signala. U odnosu na Indoneziju i slične destinacije koje nam trenutno otkidaju velike dijelove kolača prihoda od turizma, imamo prednost u vidu atraktivnije lokacije a i manjeg broja tigrova i kobri po glavi stanovnika. Plus, tako bismo ponudili ekskluzivan ugođaj „banana države“ u srcu evrope. Mislim, ionako nam stalno nabijaju tu evropu (sa malim e) na nos, uvode nas u nju, a mi veoma lako možemo nju da uvedemo kod nas i onda da je sjebemo na domaćem terenu.

Plan je jednostavan: legalizacija marihuane, kockanja i prostitucije + dobra reklama na internetu (na odabranim porno stranicama) + već prisutna prirodna bogatstva širom Bosne + da se zakrpe regionalni i magistralni putevi da njima mogu sigurno putovati putnička vozila = mnogo mnogo keša u džepovima. Posao proširiti po čitavoj državi, svaki kutak aktivirati, ne samo očite sredine koje bi se, kroz par stotina godina, mogle nazvati urbanim. Na primjer, Mrkonjić Grad da postane Grad Marihuane. Ionako je pola obližnje planine Lisine zasađeno istom. Znači, kao što tamo u Amsterdamu imaju coffee shop radnjice, u Mrkonjiću naredati jednu jednu čitavu ulicu da budu samo kafane u kojima se valja travuljina. Trava u kolačima i uz kolače, uz pitu, uz pečenje, uz travu, pored nje forsirati izvorni domaći proizvod (npr. šljivovicu koju su pili oni zajebani Srbi kad su ubijali Mikija Rurka pa ga nisu uspjeli ubiti). E, sad, Mrkonjić ima svega dve ulice pa bi se jedna morala žrtvovati, al’, ko ne riskira – ne profitira. Na spajanju pomenute dve ulice bi se trebalo naći mjesta za statuu Roberta Neste Marlija (koji će u narodu postati poznat kao Boro Marli), minimalno 10 centimetara veću od statue Brusa Lija u Mostaru, statuu koja bi isusovski raširenih ruku dočekivala turiste sa svih strana, a ruke statue bi istovremeno bile putokazi: desna ruka bi pokazivala gdje su kafane sa travom a lijeva bi pokazivala gdje su zalagaonice i mjenjačnice. Inače, pored svih navedenih kvalifikacija, Mrkonjiću na ruku ide i podatak da u tom gradu ima jedan genijalni inžinjer poljoprivrede koji je uspio da vrijeme klijanja sjemena žute lincure sa dvije godine skrati na tri mjeseca. Bojim se i da pomislim šta bi taj čovjek napravio sa travom.

Naravno, ne može da se živi samo od trave, ima tu još ideja: Šipovo, dom Zmaja od Šipova, pretvoriti u prestonicu ekstremnih sportova koji uglavnom uključuju bikove, totalno uništiti posao Španiji. Naravno, prvo treba smisliti te sportove ali sa dodatnom ekstremnošću u odnosu na postojeće tako da budu potpuno kompatibilni sa XXI vijekom, npr. objavljivanje statusa na društvenoj mreži putem mobilnog uređaja na leđima razjarenog bika. Pobjednik je onaj ko otkuca duži status i preživi. Ne treba zanemariti ni druge životinje, posebno našu grok-grok omiljenu. Vjerujem da Džordž Kluni ne bi imao ništa protiv da se pojavi u reklami koja promoviše prasiće kao idealne kućne ljubimce. U konstantnom strahu od terorizma, uz maksimu „Gile garantovano čuva Vašu kuću od Al Kaide“, globalni uspjeh robne marke Gile za po kući™ je zagarantovan. Štaviše, po cijenu uvrede multietničnosti ove države, neki tradicionalni srpski proizvodi poput čvaraka i rakije bi mogli dobro da se odraze na odskočnoj dasci borbe protiv svjetskih neprijatelja #1, islamskih terorista, sem ako CNN ne promijeni programsku šemu…

Nego, vratimo se na lokalni plan, dalje po gradovima, Derventa: čitav grad da bude Crvena Četvrt, samo podijeliti radne knjižice i početi bilježiti staž, nema ulaganja u infrastrukturu, eventualno crvena ulična rasvjeta na čitavom području grada (prethodno izmjestiti sve škole i vrtiće). Naravno, to ne znači zatvaranje javnih kuća u ostalim gradovima već isticanje primarnih obilježja za svaki grad. Brendiranje, što bi rekli srbi.

Na planinama oko Bihaća ima mjesta za ekstremno planinarenje druge vrste: planinarenje po minsko sumnjivom području gdje bi Bajaga imao stalnu gažu sa numerom „Koraci k’o laki oblaci, skoči nek’ te zemlja odbaci“. Na to, ili možda prije toga, nadovezuju se ture u prirodi oko Goražda, razgledanje replika mjesečevih kratera – ko se još boji radioaktivnosti? Sve to reklamirati dopunjenom verzijom starog slogana: „Ko preživi, pričaće. Bukvalno.“
Takođe, kako je spomenuta revitalizacija saobraćajnica, to se ne bi samo odnosilo na poboljšanje asfaltne podloge puteva za međugradski saobraćaj, u to bi bila uključena modernizacija svih semafora u državi da se isti dovedu na 402 standard: ulične trke bez granica, dosadno čekanje na zeleno postaje daleka prošlost, svaki metar ceste postaje pista a upotreba pješačkih prelaza je na vlastitu odgovornost. U međuvremenu sagraditi još pasarela, za dobar pogled na stazu.

I čisto da se spomene nešto na drugoj strani spektra graničnog područja legalnosti, tu je ideja za kockarski raj: Las Mostar Vegas. Tamo je već sad dva BMW-a po glavi stanovnika, ta sirotinja je i Bogu dosadila. Kazina, pršut i najbolja hercegovačka vina, Oliver Dragojević i Tom Džons nastupaju rame uz rame. Zarad transporta bi valjalo modernizovati mostarski aerodrom i uvesti direktnu liniju u jednom smjeru Monako – Mostar (jer se niko ne bi vraćao u Monako), a dalo bi se i proširiti Neretvu do Mostara tako da prekookeanski brodovi mogu uploviti. Možda i isploviti… Usput, ima tu jedna stavka, kao naručena za Riplija, koja Mostaru ide na ruku: kao što se u Las Vegasu nalaze razne replike poznatih građevina sa svih strana svijeta, tako se u Mostaru nalazi replika Starog (mostarskog) mosta i to u razmjeri 1:1. Mislim, ima li to igdje?

Realno, ko je ikad došao u onaj Amsterdam da tamo gleda one kanale sa preprljavom vodom, pirgave mršave žute Holanđanke, klompe i proklete vjetrenjače? Nemojmo se šaliti, demokratija i liberalizacija tržišta su laž, a svi se još sjećamo socijalizma – zar želimo da mukotrpno radimo u fabrikama i preduzećima?! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, to je budućnost!