Povratak Android! Tapeta!

Prethodno: Android! Tapete! 1!

Nakon dvije godine drndanja Samsunga Galaxy Grand Neo, došao je odsudan trenutak: isti je proslijeđen dalje a ja sam – nakon nekog vremena korištenja rezervnog porodičnog telefona – obradovao sebe novim telefonom i moram priznati da je to lijepo. Umidigi One, novi nov telefon, koji sam sebi birao i neloše izabrao… S tim u vezi, pošto je telefon većinski nebijel, za razliku od Samsunga, izabrao sam prigodnu tapetu koja je takođe većinski nebijela:

 

 

 

 

 

 

 

 

Odnosno – otprilike ista ta fotografija samo sa „stereo“ efektom zamućivanja pozadine (tužno saznanje da su „dual“ kamere zapravo poprilično beskorisne):

 

 

 

 

 

 

 

 

Meni je postala tradicija da koristim crno-bijelu pozadinu za zaključan ekran, a kolor je standardna – po volji; klik na sličice će otvoriti punu rezoluciju (2160 x 3840); crne vinjete sa gornje i donje strane i c/b su Photoshop (neki je to preset u Silver Efex dodatku koji je baš došao do izražaja na drugoj c/b); kolor je netaknut, kako ga je telefon ulovio; autorske fotografije gramofona koji spava pod crvenom majicom…

E, sad, originalno sam planirao da pravim neki izbor (dobrih) fotografija i kačim na blog, kao da bi to neko mijenjao na telefonu, ali je činjenica da sam za dvije godine svega dva puta promijenio pozadinu i taj plan je logično neispoštovan. Ipak, novi telefon je zaslužio makar toliko, pa ako od neko od posjetilaca nema inspiraciju, sličice su tu da se poslužite…

Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Android! Tapete! 1!

Bio sam zaostao a sad sam glup. Dogurao sam do „pametnog telefona“.

Kaže naš narod „možeš kako hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš“. Tako i bi. Voljena Nokia X6 je završila u ladici. Baterija je poprilično izgubila svoje akumulatorske sposobnosti i usljed toga je telefon sve manje bio operativan i šta da se radi… Inače, X6 koristi Symbian operativni sistem, znatno manje ‘grafičan’ od Androida ali zato „matematičan“ a X6 je mašinica koja se može podesiti da lijepo radi, sa adekvatnim softverskim rješenjima… Primjer je WhatsApp koji još uvijek ima podršku i munja je, ali džaba. Ostali izdali.

Inače, karticu mob. telefona sam dobio za rođendan prije nekih četiri-pet godina, nisam siguran; dobio sam tad i telefon ali sam ga ustupio starijem bratu pod prijetnjom da ću isti prodati na pik.ba. Prije toga nisam imao mobilni telefon niti sam naročito htio imati… Ipak, aktivirao sam karticu i koristio neke „starije porodične poklone“ (telefone) a posljednje dvije godine X6, isto naslijeđen. I danas telefon uglavnom ne nosim sa sobom jer ga ne volim kao ni mogućnost da budem dostupan. Naravno, tu je i zavjet Dobrici…

Bilo kako bilo, odnedavno sam vlasnik jednog Samsunga pod Androidom. Zapravo, i jesam i nisam vlasnik („I jesam i nisam milovan.“), drugar mi je ustupio telefon na korištenje ne mogavši više da gleda umirući X6 u mojim rukama. U prvi mah sam odbijao, ali prihvatih, shvativši mi je to sudbina. Telefon je blago havarisan i izgleda kao da je prošao i Norvešku i Švedsku ali je ispravan i radi, a nije ni loš: meni sasvim dosta. Snašao sam se oko osnovnih stvari, prebacio podatke sa njega i odradio „format c:“…

I kreće zabava. Instalirao tri aplikacije, ubacio ćirilicu, skontao kako se isključuje 16.366 stvari… i to je to što se tiče zabave. I da, Android me natjerao da se prošetam kroz svoje foto albume u potrazi za prikladnom pozadinom za ekran iliti tapetom. To mi je zanimljivo, jer za ove potrebe moram razmišljati vertikalno…

S tim u vezi, „poklon“ čitaocima i prolaznicima. Dok sam sebi našao neke lijepe slike planina i to držim na ekranu, dotle mi je ipak palo na pamet da bi neko, usljed svog ovog snijega, radije da gleda neko drugačije nebo. I zato prikladan proljetni motiv, CB varijanta za zaključan ekran i standardna za standard, ili obratno, kako se kome svidi.

    

(Kliknite za uvećan prikaz.)

Sličica je autorska, u pitanju je trešnja ispred moje kuće kojoj su, na žalost, dani odbrojani, ali ostaće… makar kao tapetica. Rezolucija je 1080 x 1920 što će biti dovoljno za većinu telefona i s vremena na vrijeme ću tako okačiti ponešto, kad naiđe. Nadam se da će se svidjeti nekome…

Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

I to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Komm, komm, komo!

Upada stari (moj) blago unezvjeren:
– Hajde me nazovi na telefon.
– Mobilni? Sa mobilnog, fiksnog?
– Mobilnog.
Pokušaj se završava neuspješno, izbacuje…
– Nema ništa od ovoga, izbacuje me odmah. Šta ti je sa telefonom?
– Ma ništa… ispao mi telefon u kom (rakijski kom, prim. aut.).
U tom trenutku stara blago skreće pogled sa sveske kojom se bavila i udružujemo se u decentan smijeh.
– Pa da, vi se smijete… Vama je sve smiješno… VAMA JE SVE SMIJEŠNO!
I tako je telefon u komu upao u komu.

Ali! (Na svu sreću svinje nisu k’o Kareli…)

Telefon je na vrijeme izvađen iz koma a metodom „fight fire with fire“ (nakon što sam rakiju iz njega izbio medicinskim alkoholom) je izvađen iz kome, te sad radi jednako loše kao što je radio prije upadanja u kom. Mobilna industrija na koljenima, Sony Ericsson k700i = Mercedes W123 današnjice.

Romantika… s vihorom

– Komšija, ti si mlad čovjek a opet malo stariji, pun iskustva iz ovog ali i onog vremena, i vezanih sjećanja, daj ti meni reci kako je sve to izgledalo onomad kad mobilni telefoni nisu bili zalijepljeni ženama za ruke?
– Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…
I tako je to bilo. Da.

Hvala ti, m:tele, đe čuo i ne čuo…

Nema ni pet ujutru, prazna autobuska stanica u Manhajmu, samo dvoje izađoše sa mnom i odmah se ukrcaše dalje, dočekali ih. Jer to ima smisla. Po ko zna koji put pokušavam poslati poruku primaocu, neće. Jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku. Srećom, ne pada ništa, nije hladno, iako je kraj januara. Čekam još, pokušavam, kad ono SMS ode. Napokon. A onda 20 minuta ništa. Reko’, jebeš ovo, a tamo B-klasa taksi…
– Do you speak English?
– Ja, ja…
– I have the address…
– Adresse, ja, ja, navigation, ja.
Realno, mogao sam i pješke preći tih tri kilometra, obzirom da sam uz pomoć interneta proučio dionicu, al’ eto. „Kad si u Manhajmu, ponašaj se kao u Štutgartu.“ Stižem ugodno, u suzama plaćam vožnju 10,5 eura. Zvonim, vrata se otvaraju…
– Kako si došao?
– Mercedesom, kako drugačije.
– Što se nisi javio?
– Pa ono…
SMS poruka poslana oko 5 ujutru je stigla oko podneva, sa cirka sedam sati zakašnjenja. To je vjerovatno bio jedini put kad mi je zapravo trebala usluga m:teleta, mog prijatelja koji mi nije dao Čolin CD. Da sam kojim slučajem (bio) Rus, umro bih od hipotermije tamo na peronu jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku sklupčan sa flašom votke; ovako, dočekao sam naredni dan, i naredni i ovaj ali i onaj poslije onoga, kad mi je nakon sedam dana boravka u Njemačkoj od m:teleta stigla poruka „Zdravo, došao si u Njemačku! Možeš da koristiš USLUGE!“; dotad sam već bio instalirao ćirilicu na švapski računar…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII