Modus Operandi Serbinum Globalia

Student bijeda mladi vježbač treniranja tegova jednu veče nađoh pet [konvertibilnih maraka] da naručim „Gold“ sebi kupih poslije treninga neki sendvič za sportiste i preteknu marka za banane, voće za sportiste. Kupim četiri, riješim dvije, ostale dvije u kesi. Pojavljuje se pri vratima moja majka, skenira promjene u prostoriji i na prisutnima, pa uoči banane:
– Daj mi tu jednu bananu!
– Ne može, trebaju mi vitamini, ja sam mlad i u razvoju.
– Ma jebem ti razvoj!
I uze bananu.

Pažljivo mjeri ako misliš jednom sjeći sjeći sjeći sjeći sjeći

Dođe tako vrijeme u životu svakog mladog čoeka kad mora pljunuti pogledati istini u oči, pa makar ga ogledalo lagalo kako je zgodan i nabildan, da sebi saopšti činjenicu da više nije tako mlad. Da je život jednostavan kao što nije, baš u tom momentu težini trenutka se ne bi pridružio faktor pritiska okoline sugestijama kako da taj mladi čoek živi svoj život. A pridruži se. A onda mu još kažu da se oženi…

Eventualno se taj napad panike završi, a onda mladi čoek kreće u razmišljanje, onaj tajni sastojak zbog kojeg svaki zajeb ispada još ukusniji. Razmišljanje je, kako su to još stari Latini ustvrdili u njihovom šovicentričnom društvu, veoma neprirodna aktivnost za muškarca koja se dešava u trenucima kad isti, iz ovog ili onog razloga, nema u agendi dovoljno muških poslova kojima bi se okupirao (brza vožnja motornih vozila pod dejstvom alkohola, ilegalna sječa bukove šume, čvrsto i pažljivo držanje daljinskog upravljača TV, provaljivanje u fejzbuk naloge kučki i sl.). Ipak, vremenom je prihvaćeno i kao muška djelatnost, u nekoj mjeri takmičarska disciplina, doduše, rezervisana za one koji se ne ističu u treniranju tegova i srodnim sportskim djelatnostima („Ko nema u glavi… nogama… reciprocitet.“).

Razmišljanje je samo po sebi pećina hobotnica sa stotinu različitih špiljopipaka u koje se može upasti, u stotine različitih pitanja. Šta, kako, s kim, zašto, na koji način, sva ta leksika sa upitnikom može mladom čoeku, ukoliko ne bude čvrst i nadasve stamen, povratiti onaj spomenuti napad panike te izazvati osjećaj izuzetne težine na čvrstim mladim grudima, da se usljed hipotetike desi hipertenzija. Ipak, u sudaru teorije i empirije potonja uvijek izađe kao pobjednik te je sama sebi prigodno skovala krilaticu „Na greškama se uči!“, stoga je mladom čoeku logično i prirodno da se u nekom trenutku okrene istoriji i forenzičkom analizom kostiju nj. predaka stradalih u pošasti braka pokuša pronaći odgovore na pitanja koja ga proganjaju. No međutim…

Patrijarhalna strana je tvrda. Rijetki se usuđuju pričati o tome. Pravilo službe, jebem ti ženo maiku princip i indoktrinacija, težak pogled, ćutanje i brzo paljenje cigarete na takva pitanja ne ostavljaju mnogo prostora mogućnostima drugačijim od ja sam moro moro. Stoga se mladi čoek počesto okrene svjedočenju žena, majki, kraljica… usmenom i pismenom, putem časopisa, publikacija, interneta, sjedenja na kafama, u frizerskim salonima i sl. A žene vole da otvore dušu kao (i) košulju, pa to ti je.

I ne bi tu nikakvih problema ni bilo… da nije problema. Sakupljajući različita iskustva o tome „kako su se njih dvoje skuvali smuvali“, teško je konstatovati da tu, bogtejebo, nikakve selekcije nema. Nekim djevojkama nije potrebno ni prići, nego ih samo pogoditi kamenom u glavu (iz daljine) a za muškarce vrijedi analogno uz opasku da ih je lakše pljunuti…
„Ja sam njega zapazila kad je ispucao čitav šaNžer na svadbi kod moje rodice.“, „Znala sam da je on pravi onog trenutka kad me je iz popodnevnog sna probudilo turiranje golfa popraćeno psovanjem.“, „Vrijedilo je čekati da se vrati iz Foče nakon služenja pune kazne.“, „Upoznali smo se tako što me je u prodavnici udario kolicima u kojima su bile tri gajbe piva.“, „Vidjela sam da je dobar čoek kad je iskreno žalio zbog toga što je prevario moju sestru.“, samo su neke od rečenica iz bajki koje nas okružuju a da toga nismo ni svjesni. Opet, sa već pomenute druge strane se mogu naći brutalni izlivi iskrenosti…

Sumiranjem sume, nije čudno što je naš narod još davno izrekao narodnu izreku „Jebô te halo efekat da te jebô halo efekat“, budući da je teorija istog, usljed upornosti našeg naroda, znatno izvitoperena u stvarnosti. Protivno nj. pravilima (a i prirodnim zakonima), sklapaju se bilateralne unije bez ikakvog ispitivanja mentalne kompatibilnosti [što je i logično za područje siromašno mentalnim kapacitetom, prim. aut.], a kasnije će se ispostaviti i fizičke što dovodi do nadasve koincidentalno koitusnih situacija tipa „A ispod njega moja najbolja prijateljica!“…

Usljed svega, mladi čoek se može naći u upitnosti vrtloga sive zone pomračenja logike koja mu se, plimom bez oseke, nameće. Ako se ne snađe na vrijeme i taj vrtlog ga odnese, veoma lako se može naći u situaciji da u potpunosti shvati ono moro moro, na osnovu tehničke lične greške, prve, pete ili trinaeste, nebitno je. U slučaju dvaneste, može se naći na meti osuda zbog mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja, sem ako se navedeno ne obavlja izuzetno tajnovito, po noći, sa povezom preko očiju (lisicama na rukama, bičem, lancima…). Dakle, opasnosti vrebaju i lijevo i desno a kao i uvijek, između krajnosti se nalazi sredina, samo je problem što je zlatna sredina nepoznanica ove sredine – nije dosad naročito precizno izmjerena.

Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
– Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Saopštenje za širu i užu javnost!

Poštovani,

ovim putem Vas obavještavamo da će sedmi nastavak popularnog serijala Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma (sa podnaslovom „Božićna čarolija u teretani Sokolskog doma“) biti objavljen u redovnom terminu 7. januara 2014. godine.

Budući da će tim nastavkom kvantitativno biti nadmašen i veliki Roki Balboa, uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. se veoma temeljno sprema za svečanu premijeru: štampaju se rokovnici, majice, plakati, upaljači, tegovi i ostali promo materijal.

Sedmi dio će biti najpoučniji dosad, ponudiće odgovore na suštinski bitna pitanja poput „koja je razlika između žene koja se kupa gola i žene koja polno opšti sa stotinama muškaraca?“, a isto tako, to će biti prvi nastavak serijala u kojem je neko nešto jebao…

U međuvremenu, ako ste nestrpljivi i željni seksualnog vaspitanja, možete ponoviti dosad obrađene lekcije, a posebnu pažnju obratite na prvih šest:

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Ne mijenjajte blog koji pobjeđuje!

S poštovanjem,
uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Neke su seke…

Kad sam bio mlad ja sam… između ostalog… bio nesrećno zaljubljive prirode, kao što su neki ljudi u poznim godinama koji hrču dok spavaju pa ja ne mogu. Al’ kad si mlad, to lakše ide, pomagaju drugovi kad hoću da se ubijem zbog nje (zbog nje… šta ću s ove ruke dve i to). Toj činjenici nije pomagao fakat da kad sam bio mlad ja sam išao u neke teretane u koje su išle i žene, da svojom ljepotom, svježinom i voluminoznošću ometaju treninge i sabotiraju put ka nabildanosti (al’ ne treba gubiti nadu, kaže mi mladi Arnold Anikić).

I tako se jednom ona pojavila… na aerobiku. (Nije trenirala tegove da bi trenirala tegove.) Bila je mlada i jedra, crvenih obraza kao animirani emotikon koji označava stidljivost u internet komunikaciji, očiju neke boje (neka iz spektra prirodnih bojа, al’ ‘aj znaj koja) i duge talasaste smeđe kose. Imala je otprilike 22 godine, što je idealno, mada nije loše ni kad ima 19, a ni oko 40 godina… hm. Pardon. Bilo kako bilo, svidjela mi se čim me je vidjela, a i ja nju. Imala je nešto tako prirodno, i pored te jedrosti, naglašavam!, nešto što mi se… sviđa. Tko zna. Sve je to rezultiralo da sam je nevino pozdravio jednom… pa i drugi put… i treći. A i ona je meni odzdravljala. Javi se, a što ne bi, meni se svidjelo, a tebi? Dakle, stvar je bila završena. (Za mlađe čitaoce napomena: tako je to išlo u vremenu prije fejzbuka. Danas to ide brže i lakše preko popularnog „ćaskanja“, napišeš „ćao“ i „smajli“ te možeš da biraš šumicu u koju ćeš da vodiš djevojčicu.) Dodatnoj završenosti stvari se nakalemio činjenični podatak iz mog fotografskog pamćenja kad se jednom pojavila na aerobiku u crnoj Status Quo majici bez rukava. Trebević, majko, Trebević! (Za mlađe čitaoce napomena: vrh, ekstra.) Iako nikad nisam slušao Status Quo, niti planirao početi, bilo mi je to jako simpatično. Na žalost, dalje otkrivanje je donijelo hladan tuš. Nakon majice bez rukava, jednom se pojavila u majici na bretele. Bio je to mač sa dvije oštrice: pored boljeg pogleda na njenu jedrost, tragičan nedostatak rukava i leđnog pokrivača na njenoj majici na bretele je ukazao na postojanje neke tetovaže na njenim leđima. Veliki pih. Iako je to bila neka ženska tetovaža umjerene do male veličine, to je značilo obustavljanje čitave ideje.

Jednostavno, ne sviđa mi se to. Ukratko, život je veliki dar, ljudsko tijelo je jedan predivan i precizan mehanizam te ga ne treba skrnaviti takvim (kao ni nekim drugim) glupostima. Posebno što je u današnje vrijeme značenje tetovaže doživilo inverziju, tako da ista nije simbol individualnosti nego obrnuto, al’ bez da idem u detalje, da se ne uvrijede tetovirane čitateljke i čitaoci. To je tako za mene, a za neke druge ljude nije. Veoma jednostavno.

Bio sam skrhan! Tim otkrićem! Na njenim leđima! Stajao sam na šanku djelimično pijan bez dva dinara u džepu da joj dam za taksi i da je bio potop a ja da sam Noje, ne bih znao koga bih poveo… nju ne bih. Tako mi je to bilo tad, emocije burne. Okrenuo sam se za psihološku pomoć mom stamenom drugaru Nebojši koji trenira tegove (za razliku od Nebojše koji ne trenira tegove). Izložio sam mu čitavu stvar u detalje, opisnom metodom. Nebojša me je samo kratko analitički pogledao, da bi zatim progovorio i prosuo mudre riječi preda mnom kao što čangrizava baba sa drugog pospe lavor vode na djecu koja igraju lopte ispod balkona zgrade:
– OJEBOTIMATERSVOJU, pa neš je ženit!
Na to sam samo tužno klimao glavom, dajući potvrdu da je u pravu, ali tužno. Vidjevši tugu u mojim očima, Nebojša malo korigova svoj korektivni stav:
– A jesil ti provjerio, da to nije ona tetovaža iz čipsija?
Na žalost, bez provjere sam znao. Nije bila, prokleta da si, fabriko „Marbo“!!!

I eto, kad sam bio mlad, a i sad sam. Isto mlad.